Studeni je. Spustila se gusta magla nad tobom Dunave i miješa se s gustim crnim dimom, a tek miris paleži koji se miješa sa strahom... Čujem otkucaje srca.

To je zapravo i jedino što čujem, jer od silnih preleta aviona, udara raketa i detonacija ne čujem ni vlastite misli. Hodam ti ja Dunave jedva po kamenju koje je nekad bilo na hrpi i krasilo ovaj grad kao građevina koja je bila prepoznatljiva. Cesta je izgrebana gusjenicama od tenkova, a u utorima je uvelo jesensko lišće koje je uvenulo možda i prije jeseni, možda je zapravo uvenulo i prije nego je palo sa stabla. Ne sluti na dobro i ne može biti dobro. Stiskam se u kaput koliko je hladno. Padam na koljena i podižem pogled prema njemu koji se jedva drži, Vodotoranj.

Izranjavan kao i ona zastava na njemu, ali ne da se, on i dalje prkosi. I tad me jeza prošla. On je zaprimio tada posljednje udarce, a netko je zastavu spustio sa stijega i zapalio je. Borba je gotova. Borba do posljednje ljudske snage. Dunave, gotovo je.

Tišina....ona koja ne sluti dobro, ona pred olujnu buru koja prolazi kroz kosti i ostavlja trajni trag jeze. Trajala je tišina par sati dok se na kraju ulice koja je bila u ruševinama i blatu koje je bilo puno čahura nije ukazala kolona ljudi. Prolaze mimo mene, pogledi im prate korake onoga ispred njih. Drhte na ovoj hladnoći. Odvajaju ih, udaraju, muče, ubijaju....Bože moj, što je ovo? Tko su ovi ljudi koji čine ovoliko zla? Oduzimaju im osobne stvari, gaze po sličicama svetaca i krunicama što su ih bake imale oko ruke. Uzimam u ruke kamenje i pritiskam ga od silne želje da ih zdrobim jer sam nemoćna da nešto učinim. Pogled ovog djeteta što me upravo pogledalo dok je prošlo je očajno, izgubljeno. Je li to djetinjstvo koje je trebalo imati? S umrljanim licem od pada granate na blato, prazan želudac jer je teško doći do hrane zbog okupacije grada? Kao postoji neka empatija i sućut na ovome svijetu? Dunave? Dunave, čuješ li me? Eh Dunave, i ti si prestao teći. Ni ti se više ne javljaš. I ti si sa svojim živim tokom stao sada u ovome vremenu... kada je narod protiv naroda ustao.

Ovo je uvod u jezivost mučenja koja će uslijediti naredne dane. U tamu koja će se spustiti i koja će biti godinama kasnije. I ta će se tama vraćati svakog studenog svake naredne godine. Svakog studenog s istim onim mirisom, s istom onom hladnoćom i istim onim otkucajima srca koji vape za pomoći, ali su hrabra dok ne utihnu zauvijek. Ja više onuda Dunave ne mogu hodati bezbrižno i ne poduzimajući ništa. Barem dugujem sjećanje i pijetet na ovakvu hrabrost do kraja. Što mi to šapćeš Dunave? Da si i ti mnoge zauvijek zagrlio? I ti si isto tužan, ali ti ipak silu ne gubiš jer tako su te u himni opjevali u stihu:"Nit ti Dunav silu gubi."

Hvala ti Dunave, hvala ti grade, hvala ti svako srce koje stalo kucati i oprostite nam što smo žmirimo na sve. Za kraj se pitam Dunave gdje je ovaj grad našao snagu za oporavak u duhu jer se kamen s kamenom lako sastavi. Odgovor uvijek pronalazim u riječima Siniše Glavaševića:"I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama, samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi."

Dijana Beganović

loading...
Osmrtnice ba

medjugorje-shop-350.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

datumi-duhovnih-obnova-u-medugorju.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Zanima te i ovo?
Upozorenje Ivana Pavla II. o islamskoj invaziji Europe?
14. Prosinac 2019.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.