Osjećaj koji imaju svi expati, a o kojem rijetko govore je upravo osjećaj smisla. Točnije potraga za smislom.

Nekako, u prvim godinama (nadam se) imate osjećaj da ste učinili ogromnu stvar i konstantno vas muči kompleks ‘uzaludne borbe’. Jer i otišli ste upravo jer ste shvatili da tu nema budućnosti za vas. Zato i jeste odlučni da tu budućnost morate pronaći sada i odmah! ‘Nisam se ja za to borio‘ i te spike samo u kontekstu nove države i nove okoline.

Kada ste uljuljkani u poznatu svakodnevicu i domaći zavičaj, sve je nekako standardno. Sve dolazi prirodno. Prijatelje imate jer je to normalno nakon toliko godina življenja na istom mjestu, posao šljaka jer jednostavno tako ide, djeca idu u školu koja je takva kakva je (jer druge nema, naravno), iz zdravstva dobivate sve što možete, a lokalnu politiku ignorirate koliko god možete. Uzimate najbolje od toga što vam život nudi, a ono što ne možete promijeniti – prihvaćate. I to je vrlo pametan stav prema životu. Zašto bi čovjek razbijao glavu stvarima na koje ne može utjecati? Nije idealno, ali bože moj, nije nikome oko nas. I to je u redu.

Ali vidite, kada spadate u skupinu onih kao što sam ja koji jednostavno odbijaju prihvatiti da su stvari ‘takve kave jesu’ i da na neke stvari jednostavno MORAŠ pristati ‘jer to tako ide’ – onda se pokupiš i odeš. Ne zato što si bolji od ostalih već zato što ne možeš noćima spavati od nemira. Ja sam osoba koja se svađa s dnevnikom. Koju uzruja svaka loša vijest kako iz crne kronike tako i lokalne politike. Moja kuma, na primjer, osoba je koja ne zna kako izgleda informativni program. Naše stvarnosti mogu biti objektivno identične, ali nam nisu identične u glavi.

Kada odlučite odseliti u stranu državu, vi sve što imate u sebi investirate u to. Skupljate zadnje atome hrabrosti, dječjeg revolta i vjere u bolji svijet na horizontu. Ne možete se pokupiti s figom u džepu jer tako nećete uspjeti. Uostalom, nema ljepšeg ni strašnijeg prizora od horizonta! Ali baš zato što je ulog toliko velik, postavljate si letvicu očekivanja poprilično (pre)visoko. U vašoj glavi, računica je vrlo jednostavna – horizont mora donijeti sve ono što od njega očekujete, pa i više od toga! Jer vi ste riskirali sve da biste ga dohvatili, prošli kalvariju i iz nje izašli kao sazrijeli pobjednik. Junak! Ma, super heroj ako treba! I sada horizonti trebaju ispuniti svoj dio nagodbe…

Hoće li se to dogoditi? Vrlo vjerojatno neće. Zašto? Zato što ne postoji država koja ima ljude idealnog temperamenta, koji su društveni i željini upoznavanja novih prijatelja na svakom koraku. Ali i koji vas ne guše i ostavljaju vam potrebni prostor. Ne postoji država koja ima zdravstvo iz snova, koje je u potpunosti besplatno, ali je usluga elitna. I čekanja nema, također. Nema te države koja će vam odjednom ponuditi revolucionarno školstvo, izvrsnu zdravstvenu skrb, pregršt društvenog života koji dolazi sam od sebe, nepostojanje političkih problema, odličnu socijalnu politiku i dijeljenje stanova po socijalističkom sistemu. Uz visok društveni standard, naravno. Ok, da se ne lažemo, postoje dvije takve države – u jednoj se priča finski tako da na nju možete zaboraviti, a druga se zove Utopija i živi samo u istoimenoj knjizi.

I zašto onda postoji problem previsokih očekivanja kod prosječnog expata, gastarbajtera ili ‘domaćeg čovjeka’, nazovite ga kako vam drago? Taj isti ‘naš čoek’ zna sve navedeno, a ipak se djelomično razočara. Taj isti gospodin živio je i bez svih tih bogomdanih blagostanja svih 20, 30, 50 godina svog života? Čemu sada razočaranje? Odakle? Upravo se radi o onom riziku s početka priče. O tome da, kada odete, vi sa sobom nosite emotivni uteg svega onoga što ste ostavili. Jer bilo je i stvari koje ste voljeli, koje vam nedostaju, koje možda i niste htjeli napustiti. I želite zamjenu za te iste stvari.

To je segment koji ne može razumjeti netko tko nikada nije otišao. Kada ste svoj na svome, ne gledate život toliko kritički. Jer čekate kod doktora, ali čekaju svi. Kada ste vi ti koji su otišli, razmišljate ZAR JE MOGUĆE da ste otišli iz države i NAPUSTILI SVE ŠTO IMATE I VOLITE da biste čekali u redu?! Sada karikiram, naravno, ali više ništa ne uzimate zdravo za gotovo i sve se gleda kroz filter. Filter ‘Je li ovo dovoljno dobro da me zadrži ovdje?’, filter ‘Dobivam li zauzvrat dovoljno da održi ravnotežu s onim što gubim?’. I osim ljudi, vremenskih uvjeta, visine stanarine i uvjeta poslovanja, još ocjenjujete i ton glasa kojem vam se netko obraća, je li dovoljno uljudan, je li se lecnuo na strano prezime, smeta li mu ako razgovarate engleski i sl. I iako znate da u vlastitoj državi ne biste ocjenjivali takve stvari jer ne biste ni dobili niti 10% navedenog, svejedno se, u tom trenutku, smatrate dovoljno relevantnim da sve kritički promotrite. Jer ‘ne znaš ti šta sam ja proš’o, sestro‘, jelte.

Naravno da se ponekad dogodi i obična svakodnevica u kojoj se vozite biciklom, gurate dječja kolica, kupujete namirnice i razmišljate: ‘Bože, što ja točno radim ovdje? I zašto to isto nisam mogla kod kuće?’ Jer, neću vam lagati, ponekad se sve čini tako… prazno. A onda dođete natrag u domovinu i jednako ste mizerni kao kada ste otišli iz nje. Jednako nezadovoljni i žudite za povratkom u ‘najbolju svakodnevicu koju imate – vani’. U tim trenutcima čovjek ne može nego nasmijati se sam sebi. Jer sada živimo u paralelnom svemiru vječnog ocjenjivanja.

Vjerujem da više nikada ništa neću moći gledati ‘tako je kako je‘ očima. Jer sada znam da može drugačije. Isto kao što znam da se uvijek mogu pokupiti i otići dalje. Pa makar ne znala gdje točno idem ni što me tamo čeka.

Tamo negdje, na novim horizontima. 

Članak je u cijelosti prenesen s bloga misusovo.

ines-grbic-kolumne.jpg

laudato-tv.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

18- medunarodni-seminar-za-bracne-parove-u-medugorju.jpg

isus-na-brucosijadi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.