Prije 90-ih bilo je teško. Za vrijeme Domovinskog rata je bilo jako teško. Kritično čak. A sada je dramatično. To je moje gledište, promatrajući svijet u kojem danas živimo i analizirajući kako su se stvari kroz ta razdoblja razvijale, u razgovoru za Jutarnji otkriva pater Antun Cvek, Isusovac.

Kao i mnogi, doznat ću kasnije, nisam se snašao u toj zgradi u zagrebačkoj Ulici Franje Račkog na broju 8.

Zgrada je to u kojoj svoje urede imaju mnoge konzultantske kuće, bankarske institucije ili agencije za prodaju elitnih nekretnina i na prvu bilo mi je drago da je osoba koju tražim napokon pronašla adekvatan prostor.

Krenuo sam stepenicama prema prvom katu, pogledavao napise na vratima, no promukli glas dao mi je do znanja da sam pogriješio.

- Ne gore, dolje sam. U podrumu - rekao je.

Dok se spuštate stepenicama, nailazite na vrata koja se teško otvaraju. Kada ih otvorite, stepenice vas vode prema vlažnom hodniku i golim, hladnim zidovima od cigle. Na kraju tog mračnog hodnika malena je soba iz koje dopire svjetlo.

U njoj me čeka pater Antun Cvek.

Kakve li simbolike.

Naime, ta soba, smještena u podrumu zgrade u kojoj prevladavaju uredi za proizvodnju novca i moći, gotovo nevjerojatno, kao da priča priču o Cveku i njegovoj gotovo 40-godišnjoj privrženosti najsiromašnijima.

Skromna, topla, bez blještavih božićnih ukrasa i s mnogo dokumenata na kojima su ispisane priče onih u čiji je život bez mnogo pitanja i na vlastitu inicijativu ušao ovaj omaleni svećenik, dobri duh Zagreba.

Ide mu 83 godina života, zdravlje mu je već odavno načeto, no njegov vedri duh osvaja i dalje. Kao i njegova apsolutna predanost onima koji žive na rubu egzistencije, u mračnim podrumskim sobama, odavno ostavljenih.

Ovaj skromni humanitarac, simbol dobrote i milosrđa, rođen je u Bizeku u veljači 1934., osam je godina radio kao autolimar u ZET-u, dok je isusovačkom redu pristupio 1967. godine. Za svećenika je zaređen 1974., a tri godine kasnije u župi Presvetog Srca Isusova, pri Bazilici u Palmotićevoj ulici. Prvo osniva Prvu karitativnu grupu za posjete potrebitima na terenu. U isto vrijeme osniva i Zajednicu kršćanske ljubavi kao duhovnu i molitvenu potporu radu na terenu. Svoju nadaleko poznatu udrugu Kap dobrote osnovao je 1991., kao i zakladu biskupa Josipa Langa.

U srcu patera Cveka posebno mjesto ima Božić jer upravo je pred taj najradosniji kršćanski blagdan počeo pomagati siromašnima daleke 1969. godine, kao student prve godine filozofije.

Tog dana i danas se dobro sjeća.

Božić u vašem karitativnom radu ima posebno mjesto, zar ne?

- Pa Božić je kriv što smo počeli (smijeh). Bilo je to 1969. godine kada smo kao bogoslovi nosili kutije s brašnom, šećerom i uljem siromašnim obiteljima. To nam je dao Nadbiskupijski caritas. Prvi put smo tada sreli osobu koja je je postala model pomaganja po kojem i danas radimo. To je bila jedna gospođa, koja je bila potpuno sama i živjela je u Voćarskoj ulici kod Šalate. Živjela je u vrlo teškim uvjetima, u jednoj ruševnoj kući. Mi smo ostavili paket, ona nam je zahvalila i mi smo otišli. No, ja sam o toj ženi, o njezioj životnoj situaciji i uvjetima u kojima je živjela razmišljao cijeli sljedeći tjedan. I tada sam se uvjerio kako uistinu postoji potreba za pomoć ljudima koji žive u sličnoj životnoj situaciji. Uzeo sam dvojicu prijatelja iz bogoslovije i počeli smo je posjećivati više puta tjedno. Nosili bismo hranu, skupljali drva, pomagali u kući. Tako je sve počelo.

Vjerujem da postoji još koji slučaj koji vas je posebno dirnuo u ovih gotovo 40 godina rada.

- Pa bila je jedna zgoda s jednom susjedom, koja je bila naša župljanka u Šenoinoj ulici i koja je živjela u bijedi. O njoj mi je pričala jedna njezina prijateljica. To je bilo pred Božić. Vidio sam je poslije jedne mise i činila mi se jako slaba. Bila je jako blijeda. I otišao sam do nje tog popodnova, no nisam je zatekao kod kuće. Zvonio sam i kucao, no nitko nije otvarao. Išao sam i sljedeći dan i dane nakon toga, no nitko nije otvarao. Zvao sam tu njezinu prijateljicu i njezine susjede znaju li gdje je, no nitko ništa nije znao. Bio sam jako zabrinut pa sam zvao policiju i ispričao im cijelu situaciju. Oni su zvali vatrogasce i provalili smo u stan. U stanu je bilo jako hladno. Obišli smo stan, no nismo je našli. Jedan vatrogasac je tada odlučio još pogledati kod kreveta. I tamo je našao gospođu kako leži na podu. Pozvali smo hitnu i ona je završila u bolnici. Oporavila se nakon godine dana i cijelo to vrijeme ja sam je posjećivao i donosio hranu.

Znači, svojom upornošću spasili ste jedan život.

- A ne. Nisam je ja spasio. Spasio ju je dragi Bog i njegova providnost. Uz malu pomoć tog vatrogasca (smijeh).

Koja je poruka današnjeg Božića?

- A da, Božić. To je radosni dan za sve. Kako za kršćane, tako i za one koji nisu kršćani. Prije svega, za mene kao katolika to je najradosniji dan u kršćanskom životu jer se u malenim jaslicama, daleko od svjetala grada, rađa Otkupitelj, mali Isus. Taj dan je radostan jer u svojim zajednicama, bilo da se radi o obitelji, redovničkim zajednicama ili zajednicama udruge kakva je Kap dobrote, doživljavamo radost u zajedništvu. Doživljavamo veselje. Okupljamo se oko stola i zajedno smo. No, u tom zajedništvu prigoda je da se sjetimo i onih koji su sami, koji su u potrebi, koji trebaju našu pomoć. I zato vjerujem da su Božić i božićno vrijeme trenuci kada u sebi moramo doživjeti božićni poziv milosti, kada bismo sebe trebali osposobiti da pomognemo drugima i tako potaknuli druge. Naime, nema smisla druge poticati ako se sami ne izgradimo. Onaj tko želi pomagati, pomoći će. Onaj tko ne želi, uvijek će naći opravdanje.

Kako biti radostan na Božić u svijetu u kojem se odvijaju krvavi ratovi, u kojima ljudi ginu u terorističkim napadima, u kojem obitelji gube svoje najmilije? Kako izbjeglicama omogućiti radostan Božić?

- Uvijek je bilo ratova u povijesti ljudskog roda. No, mislim da je ovo neko izvanredno teško stanje. Čitavi svijet je u jednoj mučnoj, mračnoj situaciji. Ne znam što bih rekao o tome. Samo nam Božja providnost tu može pomoći. Naime, ljudi su se okrenuli od Boga i od čovjeka. Politika tu ništa ne može. Ljudi koji vode politiku gledaju na sebe. Na svoje interese. Nitko ne gleda na izbjeglice. Duboko me potresla priča iz Novske gdje su imigranti bili potrpani u kamion. Vozač i oni koji su organizirali to krijumčarenje ljudi primili su novac i njima je to jedino bitno. Kao da čovjek i njegov život više nisu važni. Samo novac. A to je mučno promatrati. Oprostite, ali odgovor na vaše pitanje, jednostavno ne znam.

Koji Božić prvi pamtite?

- Kada sam s ocem i majkom išao na polnoćku u crkvu Marijina Uznesenja u Donjem Stenjevcu. Kao dijete mi je to sve bilo čudesno. Posebno božićne pjesme i slamnate jaslice. Božić me zbog toga na prvu osvojio. No, moram priznati da tu prvu propovijed nisam baš razumio (smijeh).

Pater Cvek, je li se Božić danas previše materijalizirao? Kakve su bile proslave Božića tada, a kakve su danas?

- Ja sam to definirao ovako. Prije 90-ih bilo je teško. Za vrijeme Domovinskog rata je bilo jako teško. Kritično čak. A sada je dramatično. To je moje gledište, promatrajući svijet u kojem danas živimo i analizirajući kako su se stvari kroz ta razdoblja razvijale. Naime, privatizacijom stari ljudi koji su čitav svoj život uložili u svoj rad, ostali su bez svog posla. Tim ljudima je učinjena nepravda. Tako je čovjek počeo propadati. Nema onoga što je imao i što mu je pripadalo i naravno da je sada ugrožen.

Kako u tom smislu gledate na proslavu Adventa u Zagrebu, na sajam u centru grada?

- To sjaji, to blješti i to nema veze s adventom kakav je nekad bio. To je nemoguće usporediti. Imam dojam kako je naglasak u adventu bjesomučno trošenje novca. Advent je postao biznis i taj advent nema veze s onim kršćanskim adventom, kao pripremom za dolazak malog Isusa. Izgubio se taj doživljaj iskonskog adventa koji bi čovjeka duhovno trebao pripremiti na punu radost Božića. Naravno, duhovna priprema postoji i dalje, da me ne biste krivo razumjeli. Ljudi odlaze na zornice, idu na ispovijed. No, čini mi se da se više naglašava taj materijalni aspekt adventa nego onaj duhovni, što je mnogo bitnije. A to je sad u drugom planu. Vrlo blizu tog blještavila, samo iza prvih zidova, žive oni koji su sami i koji nemaju nikoga da im u živote unese malo tog vanjskog blještavila. Nama su ti ljudi bitni i njima, koliko možemo, pokušavamo pomoći.

Gdje ćete vi provesti Božić?

- U staračkom domu za redovnike na Fratrovcu gdje ćemo imati ručak. Tamo inače živim i spavam, kada nisam ovdje u prostorima udruge. Na samo božićno jutro bit ću u ovom prostoru, gdje ćemo prvo održati radni sastanak, kao što imamo svako jutro, a onda ćemo proslaviti Božić radosni jer su svi naši korsnici već dobiti pakete. Te pakete uručujemo uoči Božića, kako bi na taj blagdan ljudi imali nešto na stolu. U četvrtak smo imali tradicionalni susret s bolesnicima u Palmotićevoj, gdje smo prvo imali misu u crkvi Srca Isusova, a potom druženje.

Zašto Kap dobrote?

- Razmišljali smo kako bismo najbolje opisali posao koji obavljamo. Ono što radimo prema potrebama koje postoje. Te potrebe su uistinu velike, a način na koji mi pomažemo je samo jedna kap. Kap u moru potreba. Ali i ta kap čini slap, što kaže Cesarić, zar ne.

O koliko ljudi trenutno skrbite i koliko imate volontera?

- Oko 170 ljudi. Pomažemo koliko možemo i koliko se može pomoći. Ima izvanredno teških slučajeva. Često nailazimo na iznimno loše uvjete u kojima ljudi žive. Ispod svakog dostojanstva. I tada u suradnji sa Zakladom biskup Lang, pokušavamo ih smjestiti u obiteljski dom gdje imaju 24-satnu njegu. Ti ljudi se teško odvajaju od kuće, no svjesni su da sami više ne mogu živjeti. U ovih 25 godina koliko je udruge i u one 22 godine prije udruge pomogli smo mnogima.

Imamo oko 70 podupiratelja, dok je aktivnih članova između 40 i 50.

Vi ste po zanimanju limar i radili ste u ZET-u.

- Da. Osam godina sam radio tamo. Ukupno imam 15 godina radnog staža pa tako imam mirovinu od tisuću kuna. No, drago mi je da sam ZET zamijenio isusovačkim redom.

A zašto ste odabrali baš isusovce?

- Isusovci mi nisu bili u prvom planu jer sam prvo dao molbu na Kaptol. No, jedne večeri sam se vraćao kući i zastao sam u ckvi Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj. Propovijed je imao otac Josip Ćurić i to me toliko oduševilo da sam tada odlučio kako ću postati isusovac. Krenuo sam onamo na mise. Veliku važnost za moj odlazak u taj red imao je i otac Pero Bulat. Ta dvojica svećenika imali su veliku važnost da uđem u isusovački red, a otac Bulat je praktički kriv što danas imamo ovu udrugu.

Kako to mislite?

- Pa njegova je bila inicijativa da uoči Božić 1969. On je posebno naglašavao da odemo bolesnicima. Tako smo prvi put izašli na ulice, sišli u podrume i skloništa u potragu za njima. Do tada nitko nije tražio nemoćnike i bolesne.

Dakle, vi ste prije 40 godina učinili ono što papa Franjo posebno naglašava?

- Upravo tako. Upravo tako.

Kako gledate na pontifikat pape Franje? Budite objektivni, ipak ste vi iz istog reda.

- On je fenomenalan. Ali baš tako. Fenomenalan. Samo ima jednu manu. Ima previše godina (smijeh). Divim se i čudim njegovoj snazi, hrabrosti. On je radikalno zahvatio onaj pravi kršćanski nauk. A to je crkva siromaha. Zato, kao što i sami znate, nisu ni svi njegovi biskupi oduševljeni papom.

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 19.9.2019.
19. Rujan 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam Odbijam