Kardinal Müller: Charlie Kirk bio je žrtva ateističke ideologije, čiji su se sljedbenici razuzdano radovali u sotonskom slavlju zbog podmuklog ubojstva uzornog supruga i obiteljskog čovjeka. Đavao uvijek zaposjeda one koji mrze život i istinu. Jer, prema riječima Gospodina Isusa Krista, đavao je „ubojica od početka” i „otac laži” (Iv 8,44). A samo oni koji slušaju Božje riječi pripadaju Bogu (usp. Iv 8,47).
Charlie Kirk bio je pobožan kršćanin. S nadnaravne točke gledišta, nije umro kao žrtva političkog atentata, nego kao mučenik za Isusa Krista — ne u smislu onih koji su kanonizirani, nego kao svjedok (od grčke riječi martyros) kroz svoj život. Dao je svoj život slijedeći svoga Gospodina, kao žrtvu za istinu da je čovjek stvoren na Božju sliku, muško i žensko, te u protivljenju lažima i samoranjavanju koje promiču takozvana „trans-ideologija” i „rodno afirmativna skrb”. Branio je i živio u obrani ljepote i svetosti braka i obitelji, kako ih je Bog Stvoritelj odredio, te se zauzimao za dostojanstvo svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti.
Kao što sigurno znate, supruga Charlieja Kirka bila je katolkinja, a njegovi bliski prijatelji otkrili su da je išao na misu i molio krunicu.
Kardinal Müller: Da, i nedavno je hvalio Presvetu Mariju kao uzor i „rješenje” za bolesti našega vremena. Svojim „da” Utjelovljenju Boga, postala je Majka Isusa, jedinog Otkupitelja čovječanstva, koji nas jedini oslobađa od laži, grijeha i smrti, te svih ubojstvenih ideologija. Molimo Gospodina Isusa i Presvetu Mariju da donesu utjehu Charliejevoj supruzi i djeci.
Okrenimo se Rimu. Kakve ste promjene primijetili od izbora pape Lava XIV.?
Kardinal Müller: Propovijedanje Evanđelja postalo je više usmjereno na Krista, prisutniji je red, a manje naglašavanja tema koje su za Crkvu drugotne, poput migracija, koje su primarno zadaća države.
Svakako, Crkva može pomagati kroz djela milosrđa, ali naše je prvo poslanje naviještati Evanđelje svima i evangelizirati one koji dolaze u Europu — ne samo pružati materijalnu pomoć, nego im donijeti istinu.
Dolazi toliko muslimana i ne smijemo dopustiti da oni svoju religiju nametnu našoj kulturi. Moramo se suočiti s tim porukom Božje ljubavi, jer slika Boga koju oni imaju — diktatora čiju samovolju treba slijepo slušati — nije ona slika koju nam je dao Isus. Bog je naš Otac, naš Stvoritelj, koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku. Mi smo Njegova djeca, i po Duhu Svetome možemo postati Božji prijatelji, prijatelji Isusa Krista.
To je poruka kojoj moramo svjedočiti, osobito u onim europskim zemljama koje su klonule u svojoj kršćanskoj vjeri i bile sekularizirane ideologijama nacionalizma, fašizma, komunizma, a sada i wokeizma, koji prijeti uništiti i narod i njihov identitet.
Stavili biste wokeizam na istu razinu s komunizmom?
Kardinal Müller: Da, vidim ga kao nastavak marksističkog shvaćanja čovjeka. Prema Marxu, mi nismo osobe s besmrtnom dušom sposobne, po milosti, živjeti u osobnom odnosu s Bogom, našim Stvoriteljem. Naprotiv, gledani smo kao ovisni o političkoj stranci ili ideološkoj skupini — ili o odredbama organizacija poput Svjetskog ekonomskog foruma — koje određuju narav čovjeka.
Mala elita odlučuje što je ljudsko dostojanstvo, a mase se očekuje da poslušno prihvaćaju i prilagođavaju se svemu što im se nameće. To je potpuno razorno.
Wokeizam je dio ideološkog vala koji se protivi osobnom identitetu, tijelu — muškom i ženskom —, stabilnim obiteljskim odnosima, različitim kulturama i jezicima, povijesti i uobičajenim stabilnim odnosima koji su dio ljudskoga života.
On je, u svojoj biti, nastavak starog marksizma. Iako ne djeluje kao službena politička stranka, posvuda ima dobro organizirane interesne skupine — u Europskoj uniji, u Sjedinjenim Državama preko „duboke države”, u masovnim medijima, na društvenim mrežama i na sveučilištima. Te skupine vrlo su represivne, militantne i agresivne prema svakome tko se ne prilagođava njihovu načinu razmišljanja.
Kako vidite odnos između wokeizma i islama?
Islam je, naravno, religija i nema inherentne veze s wokeizmom. Međutim, wokeisti instrumentaliziraju islam kako bi potkopali kršćanski identitet te zapadnu tradiciju i kulturu. Ipak, vjerujem da bi ti isti wokeisti mogli biti sljedeće žrtve radikalnih islamista. Možda su računali da će muslimani s vremenom usvojiti woke ideje, ali za to nema nikakve šanse. Naprotiv, islam odbacuje dostojanstvo žena, a njegov moralni okvir nema ništa zajedničko s ciljevima wokeizma, među kojima je i onaj da se društvo i razmišljanje „homoseksualiziraju”.
U Engleskoj, primjerice, wokeizam u početnoj fazi koristi islamizam kao oruđe za slabljenje kršćanske kulture i tradicije. Trenutačno se, u tragičnim slučajevima — poput onoga kada djevojku zlostavlja više muslimanskih muškaraca — češće događa da djevojka završi u zatvoru nego počinitelji.
Nadam se da ćemo na sljedećim izborima u Engleskoj vidjeti stvarne promjene.
A kakva je situacija u vašoj rodnoj Njemačkoj?
Donekle slična. U prosjeku se svaki dan dogodi osamnaest napada nožem, a dvije ili tri djevojke ili mlade žene postanu žrtve grupnog silovanja. Pa čak i kada je policajac izboden, često nema nikakve reakcije.
Također rastu izazovi u školama, gdje muslimanska djeca često brojčano nadmašuju kršćansku, ali malo tko je spreman suočiti se s tom stvarnošću. Čak se čini da mnogi biskupi ne shvaćaju u potpunosti ozbiljnost situacije.
Doista mislite da biskupi to ne shvaćaju?
Njima je lakše zatvoriti oči. Mnoge je zahvatio ovaj ideološki val i znaju da oni koji otvoreno ispovijedaju svoju kršćansku vjeru bivaju napadnuti. Žele biti voljeni od svih, svima „miljenici”. Samo nekolicina biskupa u Njemačkoj doista razumije što se događa.
U Njemačkoj postoji vjerska sloboda i u teoriji svatko može otvoreno prakticirati svoju vjeru, uključujući i islam. No stvarnost je vrlo drukčija. Muslimani su vrlo prisutni u javnom prostoru, dok kršćani često oklijevaju održati čak i javnu euharistijsku procesiju iz straha da nekoga ne uvrijede ili izazovu.
Ako se situacija nastavi ovim putem, kako bi mogla završiti?
Moglo bi završiti kao u sjevernoj Africi. Do sedmog stoljeća to je bilo potpuno katoličko područje, premda s izazovima poput donatista. No tada je došao islam i pet stotina godina kasnije stanovništvo je bilo u potpunosti muslimansko.
Kad bi se to dogodilo, kršćani bi postali građani drugog reda.
Ipak, malo tko to želi priznati. Moj rodni grad Mainz, primjerice, bio je prije pedeset godina sedamdeset posto katolički; danas je, zbog sekularizacije, migracija i drugih čimbenika, ta brojka pala na dvadeset i sedam posto. Trenutno trideset posto stanovništva u zemlji nije etnički njemačko, a pretežno je riječ o mladima. Za dvadeset do trideset godina islam bi mogao postati dominantna religija.
Doista vjerujete da bi Njemačka mogla postati muslimanska zemlja?
Ona to već jest, na mnoge načine. Muslimani dominiraju javnim životom, dijelom i zato što ih se političari boje.
Iako muslimani nemaju kontrolu nad vladom…
Bivša komunistička stranka u istočnoj Njemačkoj potpuno je proislamska. Iako je njihova ideologija u potpunosti marksistička i ateistička, sklopili su savez s muslimanima, koji ispovijedaju vjeru u jednoga Boga kojemu se svi moraju pokoriti. To je potpuna proturječnost, ali služi svrsi dekršćanizacije Zapada.
Mislite li da bismo u nekom trenutku mogli vidjeti građanski rat?
Vjerujem da se mladi Nijemci više ne znaju braniti; zapravo, bitka je već izgubljena. Uistinu, bitke nije ni bilo — radilo se o infiltraciji. Iz Sirije je stigao milijun ljudi, mnogi bez znanja njemačkog jezika. Njemačka im je ponudila financijsku pomoć i razvijenu infrastrukturu bez obveze rada. Za njih to izgleda kao zemaljski raj — sve dok se resursi ne iscrpe. Kad se to dogodi, mogao bi izbiti sukob, potencijalno završiti i građanskim ratom, ali među njima samima, slično onome što smo vidjeli u Siriji.
I mislite da je to realno?
Da, to je potpuno realno. Ne postoji učinkoviti pokret koji bi se suočio s posljedicama depopulacije niti politike koje promiču pobačaj.
Smatrate li da su biskupi u velikoj mjeri odgovorni za to, zbog propuštanja u posljednjim desetljećima da naviještaju Evanđelje i poučavaju vjernike katoličkoj vjeri?
Na početku pokreta depopulacije, s inicijativama poput Rimskog kluba, postojao je otpor. Papa i biskupi su se protivili. No sljedeća generacija biskupa izgubila je svoju snagu. Pogledajte Njemački sinodalni put: usmjeren je na prilagođavanje vjere suvremenim ideologijama, a ne na očuvanje autentičnog katoličkog nauka.
To me dovodi do sljedećeg pitanja. Vaša Eminencijo, kakva je vaša reakcija na nedavnu „LGBT jubilejsku hodočašće” u crkvi Il Gesù u Rimu i u bazilici svetog Petra, koje je dovelo do viralne fotografije dvojice homoseksualaca koji drsko drže ruke, pri čemu jedan nosi ruksak s natpisom „J***š pravila”?
Oni su oskvrnuli hram Božji, „pretvorivši kuću Očevu u trgovački dom” (Iv 2,17). LGBT pokret potpuno se protivi volji Boga Stvoritelja, koji je brak ustanovio kao sveti sakrament u Kristu, i apsolutni je skandal što se to dogodilo.
Prije nekoliko godina kardinal Reinhard Marx slavio je misu za te skupine u Münchenu, pretvarajući ono što je sveto u propagandni spektakl. Sada se isto događa u crkvi Il Gesù u Rimu, gdje jedan talijanski biskup govori o mogućnosti mijenjanja objavljene doktrine o braku i obitelji prema ljudskim, tjelesnim željama.
Kao što nas sv. Augustin podsjeća u Ispovijestima X, 27: „Tvoj je najbolji sluga onaj koji ne želi od tebe čuti ono što on sam želi čuti, nego želi ono što čuje od tebe.”
Koje je značenje toga da cijela skupina koja otvoreno odbacuje katoličku vjeru u pogledu spolnog morala prolazi kroz Sveta vrata?
Zlouporabili su katoličku vjeru te milost i simbol Svetih vrata — koja su Isus Krist — radi propagande, dok su živjeli u otvorenom proturječju s voljom Stvoritelja. Oskvrnuli su Crkvu Božju opscenim gestama i svojim načinom života. Kao što kaže sv. Pavao: „Zato ih je Bog po požudama njihovih srdaca predao nečistoći da sami obeščašćuju svoja tijela; oni zamijeniše istinu Božju laži” (Rim 1,24–25).
Pavlove riječi nisu bile istinite samo u vrijeme kada je Poslanica Rimljanima napisana; homoseksualnost, pederastija i pedofilija bile su raširene u predkršćanskoj antici. I danas su to posljedice nijekanja Boga, Stvoritelja, koji je stvorio čovjeka kao muško i žensko. Zapanjujuće je da su biskupi i svećenici dali prostora ovom antisvjedočanstvu katoličke vjere, u otvorenoj suprotnosti s Božjom voljom. Trebali bi se posavjetovati s naukom Crkve o braku i obitelji, osobito s pastoralnom konstitucijom Drugoga vatikanskog sabora Gaudium et Spes, §47–52.
Najmanje jedan biskup te više svećenika i redovnica sudjelovali su u „LGBT jubilejskom hodočašću”. Jedan belgijski svećenik čak je nosio „interspolno inkluzivnu” zastavu ponosa prebačenu preko leđa poput plašta dok je hodao prema Svetim vratima.
Sudjeluju li oni u euharistijskim procesijama na blagdan Tijelova?
To im nije osobito zanimljivo, ali zato instrumentaliziraju i zlorabe religijske simbole kako bi stvorili propagandu za antikršćansku ideologiju.
Je li prolazak kroz Sveta vrata na taj način bio svetogrđe?
Nesumnjivo. Blagoslivljanje tih parova također je svetogrđe i u potpunoj je suprotnosti s Božjom riječju i katoličkim naukom. Ova ideologija nije usmjerena na pomaganje pojedincima koji se bore s pitanjima vlastite spolnosti da žive u skladu sa svetom voljom Stvoritelja. Niti se njezini promicatelji brinu za vječni život ili spasenje duša. Umjesto toga, oni promiču antikršćansku ideologiju koja napada sam pojam braka i obitelji — oca, majke i djece — i postavlja se kao protusvjedočanstvo Evanđelju Isusa Krista:
„A bludnost i svaka nečistoća ili lakomost neka se i ne spominju među vama, kao što dolikuje svetima. Neka ne bude ni sramotna govora, ni ludorija, ni lakrdija — što nije dostojno — nego radije zahvaljivanje. Jer ovo znajte dobro: nijedan bludnik ili nečist čovjek ili lakomac — to jest idolopoklonik — nema baštine u kraljevstvu Kristovu i Božjemu. […] Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti očistivši je kupelji vode uz riječ, da je privede k Sebi slavnu, bez ljage ili bore ili išta takva, nego da bude sveta i bez mane” (Ef 5,3–5; 25–26).
Na hodočašću sam razgovarao s jednim od glavnih organizatora iz „Jonatanova šatora” (Tenda di Gionata). Tvrdio je da postoje naznake u Bibliji da je homoseksualnost moralno dopuštena i rekao kako „ne bismo trebali tumačiti Bibliju doslovno, nego u kontekstu određenog povijesnog trenutka”.
Svi su heretici na taj način tumačili Bibliju. Pismo je u ovim stvarima vrlo jasno, a jedino je Učiteljstvo Crkve ovlašteno dati autentično i nepogrešivo tumačenje Božje riječi u skladu s apostolskom Predajom. Ne možemo praviti kompromise s poganstvom kad je riječ o vjeri u jednoga Boga.
James Martin, koji je također bio jedan od glavnih organizatora „LGBT jubilejskog hodočašća”, primljen je u audijenciju kod pape Lava 1. rujna, a zatim je službene fotografije odmah podijelio na društvenim mrežama. Bi li do takvog susreta došlo za vrijeme pape Ivana Pavla II. ili Benedikta XVI.?
Obojica su bila svjesna da bi se takve fotografije mogle zloupotrijebiti kako bi se sugeriralo papino slaganje s antikršćanskim ideologijama. Pape su ponekad primale komunističke vođe, ali nitko nikada nije vjerovao da Ivan Pavao II. s njima ima išta zajedničko; govorio im je vrlo jasno. Benedikt XVI. se jednom privatno sastao s Hansom Küngom, ali ne na način koji bi se mogao instrumentalizirati, i zasigurno nitko nikada nije pomislio da bi papa Benedikt XVI. prihvatio Küngove teorije.
Vjerujem da je papa Lav XIV., koji je jasno govorio o naravi kršćanskog braka, itekako svjestan što se događa i da ga nitko ne može lako instrumentalizirati.
„LGBT jubilejsko hodočašće” organizirano je tijekom prethodnog pontifikata i već je bilo uvršteno u vatikanski kalendar, ali neki se katolici možda pitaju zašto se papa Leon uopće sastao s o. Jamesom Martinom i zašto ti događaji nisu otkazani.
Kao dogmatski teolog ne želim biti diplomatski obazriv. Katolička Crkva mora naviještati istinu, ali također i opovrgavati laž. To jest, ne smijemo samo pozitivno objašnjavati vjeru, nego i aktivno pobijati zabludu.
Nicejski sabor potvrdio je istine vjere, ali je također osudio Arija kao heretika. Nije dovoljno samo naviještati istinu. Sv. Pavao govori o „neprijateljima križa” unutar Crkve. Ako papa ili biskup govori istinu, napadat će ga. Ako pak šuti, iskoristit će njegovu šutnju da promiču svoje zablude.
Mnogi su se katolički biskupi usprotivili Fiducia supplicans jer je predstavljao pogrešan pastoralni put i bio zasnovan na manjkavom i nejasnom shvaćanju naravne i objavljene antropologije.
Između istine i laži ne može biti kompromisa. To nije pitanje konzervativnog ili progresivnog mentaliteta — to je pitanje objavljene istine i svrhe stvaranja upisane u ljudsku narav.
Od trenutka kada je stupio na lođu, papa Lav je naglašavao mir i jedinstvo. Neki bi rekli da je važno, osobito u prvim danima njegova pontifikata, da bude otvoren za sve, u dijalogu sa svima. Što biste vi rekli na to?
Tijekom posljednje sinode, crkveni je nauk označen kao „konzervativan”, a svaki katolik koji je želio ostati vjeran tom nauku kategoriziran je kao osoba zaglavljena u prošlosti ili čak kao „farizej”.
Vjerujem da papa Leon želi prevladati ovu ideološku polarizaciju unutar Crkve. Međutim, to se ne može postići kompromisom. Moramo govoriti istinu — a istina neizbježno dijeli ljude na one koji slijede Božju riječ i one koji to ne čine.
Jednom ste rekli da je došlo do „neprijateljskog preuzimanja” Crkve…
„LGBT jubilejsko hodočašće” samo je jedan primjer nastojanja da se Crkvu preuzme radi antikršćanskih interesa.
Kad bi motivi iza tih događaja doista bili pastoralni, organizatori bi nastojali pomoći svima da rastu u obraćenju i zajedništvu s Isusom Kristom.
Nedavno smo slavili kanonizacije Pier Giorgia Frassatija i Carla Acutisa. Ova dvojica mladića bila su uzor kršćanskog života. Primili su posvetnu milost u krštenju, ali su također surađivali s Duhom Svetim da rastu u svetosti. To je ono što moramo promicati.
