Anela Todorić: Rađaju li se sveti ljudi ili se svetim kroz život postaje?

Uvijek sam mislila da za svetost mora postojati preduvjet. Ono, kad za neku osobu kažeš, lako je njoj ona to posjeduje genetski, rođena je s tim.

Već neko vrijeme ne mislim tako.
Mislim da put k svetosti kreće onog trenutka kad otvoriš svoje srce Gospodinu i kažeš:
Neka bude volja Tvoja. Ti znaš, vodi me.

Upravo je čudesno gledati neke duše oko sebe, kako posvećuju svojim čistim srcem i one naizgled hrđave i neupotrebljive stvari iz svog svakodnevnog života.
Duše, za koje će tek kad nas napuste, oni bliži reći: Ode Bogu jedna dobra duša. One za koje nitko drugi na ovom proputovanju niti zna da postoje, niti će znati.

No, ako vjerujemo u Vječnost, svaka nepoznanica ovog svijeta otkrit će nam se Tamo. Radujem se tome danu, trijumfu pravednosti.

Imali smo mi jednog finog gospodina koji bi nam dolazio u kuću pričati o svojim borcima, kad bi dolazio posuđivati novce.
Najdraže bi mu bilo oko Božića tražiti.

Pa onako usput bi pošla priča: Šta će vam bor? Da vam je lakše kuću zapaliti ili da provocirate partiju? Zbog ovih stvari neki su otišli i preko granice.
Ja sam svojoj ženi zabranio i bor i jaslice i sve svece i Boga i crkvu.
Utuvio sam joj u glavu da Isus ne postoji – govorio bi.

Trpjeli bi mi njegove provokacije i davali bi mu novce, ali ne zbog njega, nego zbog njegove žene.

Bog složi baš svaki atom ovog svijeta na svoje mjesto. Spoji i ljude nekim čudnim putevima i katkad čvrsto sveže nespojive.
Tko bi to uostalom znao, osim Njega samog.


Svece je ona tako skrivala u ormaru, a u crkvu bi išla dok ga nije bilo u kući, kradom.
Trpjela je sirota i alkohol i ljubavnice.

Partija ne poznaje grijeh.
Njenim pristašama je bilo dozvoljeno sve, ali apsolutno sve.
Radila je ona, šutjela i molila da zanesenost prođe.

Rodila je i dva sina, oba tatini sinovi, pioniri.
Jednog Bog uze sebi za mladih dana.

Nikad neću zaboraviti onaj strah koji sam gledala u njegovim raskolačenim očima za vrijeme jednog posjeta u bolnici. Nigdje Boga u njegovom, dobrom, ali zarobljenom srcu, a smrt se bliži.
Ponavljao je istu rečenicu svakome: Liječnici kažu da ću odsad biti stalno zdrav. Ja njima vjerujem.

Umro je, Bože spasi ga, a snaha joj ne dade da dovede svećenika ni blizu tijela, ni groba.
Sina nema, muž bi popio što bi posudio, dolazio bi i odlazio kući, kad bi ga bila volja.

Prepričavala bi nam ona tu i tamo neke ružne događaje iz svog trpećeg braka, a sve kroz šalu.

Pitala sam je jednom, zamišljajući sve te scene njenog života: Kako ti se dade smijati?
E, smijeh čuvam – reče. Njega mi nitko ne može ukrasti. Gledam oko sebe, sve Bog uzima redom moje godište, osim mene. Mene je ostavio, za nešto.
Molim, radim u vrtu, oko životinja i u polju.
Drži me ovaj zadatak koji moram odraditi za Njega. Uz smijeh je, nekako lakše.

Nije prošlo puno, muž padne na krevet, bolest ga svladala.
Odjednom nestade ljubavnica, partije i sile.
Ostade mu samo njegova žena.

Tko je što zaslužio Bog znade, a on evo zasluži milost koja ga je hranila, presvlačila i kupala.

Bože daj mi ovu božansku ljubav, molim često kad se sjetim ove žene.

Sretnem je ljetos, kaže mi: Ne bi ga prepoznala, kopni dan za danom. Nisam ni ja više u snazi, ali znaš onog sv. Antu što sam ga morala sakriti u ormar, kroz smijeh mi govori. Sad je vani, gledaju jedan u drugoga.
Jedan će od njih popustiti. Nadam se da će to biti ovaj moj, jer oduzeta mu je moć.
Kad bi ga barem Bog sad pogledao i okrenuo na pravu stranu.

I još nešto, neće mi ljudi oko njega pomoći – nastavlja. Svima se jadan zamjerio, dok je hodao. Ne vole ga, a znaš i sama kakav je bio. Bi li mi ga ti, pomogla bar dignuti u krevetu, teško mi je, onemoćala sam i ja. Ne radi njega, nego radi Boga, dođi.

Gledam ga onako mršavog, upalih očiju, onemoćala.
Pomislim: U ovom tjelešcu uistinu nema više ni oficira ni borca, ni prevaranta, ni pijanca.
Ostade nam u njemu samo, podignuti našeg Isusa.

Ti ga zagrli s jedne, ja ću s druge strane.

A vidim ja kako ona njega grli.
Nije izgleda odredila sama u Raj.
Drži ga čvrsto, onako, kao da i njega kani povesti sa sobom…

Anela Todorić/narod.hr

Označeno u