Druga korizmena nedjelja. U ciklusu čitanja kroz tri godine Crkva nam nudi prizor Isusova preobraženja na visokoj gori, prema predaji to je gora Tabor.

Uzima Isus sa sobom trojicu izabranih učenika, Petra, Jakova i Ivana. Mnogi će prizor pripisati mašti učenika ili pisaca evanđelja, odbacit će to kao nevjerojatnost i legendu koja nas ne tiče. Isus se, evanđelja svjedoče, šest dana nakon toga zapućuje na tu goru. Naime, šest dana nakon scene kod Cezareje Filipove gdje je Isus pitao učenike, što vele ljudi za njega, tko je on? Odgovori su različiti. Svijet misli da je on Ilija, Jeremija, da je u njemu uskrsnuo neki od drevnih proroka. Neki tvrde da je on Ivan Krstitelj – redivivus, o tome govori i Herod koji ima noćne more zbog toga što je dao Ivanu u tamnici glavu odrubiti.

Isus potom pita svoje učenike: A vi, što velite vi, tko sam ja? Nakon mjeseci drugovanja s Isusom, kakva je njihova predodžba o Isusu. Petar uzima riječ i priznaje: Ti si Krist, Sin Boga živoga. Ti si Mesija, ti si Nebo među nama. Na to će Isus reći kako to Petru nije objavila njegova pamet, njegovo zrenje, nego da je to objava Nebeskoga Oca. Inspiracija, nadahnuće.

Da bi tu istinu u stvarnosti potvrdio, Isus uzima trojicu izabranika sa sobom. Evanđeoski izvještaji gotovo stenografski opisuju: I dok se molio, pred njima se preobrazio. Lice mu zasjalo kao sunce, odjeća bila kao blještava svjetlost. Pred njima se odvija neviđeni prizor. Tijekom molitve – a za Isusa molitva bijaše dvo-govor s Ocem, što bi zapravo morala biti i svaka naša molitva – razgovor s Nebeskim Ocem, događa se u njemu nešto neobično, nevjerojatno. Tajna koju nosi u sebi postaje najednom vidljivom, kao da se u njemu događa atomska fisija svjetla, iz njega izbija nebeska svjetlost, sjajnija od sunca. Čini se da Isus ovim želi otkriti tajnu svoje osobe biranim učenicima, da otkloni svaku sumnju iz njihova života spram njegove osobe i onoga što ima doskora uslijediti u Jeruzalemu, Getsemaniju, suđenju, križnom putu te razapinjanju, smrti, ukopu, ali proslavi i uskrsnuću. Ovim prizorom na Taboru kao da Isus anticipira uskrsno jutro koje je također obasjano neopisivom svjetlošću.

Tu na Taboru Nebo samo daje odgovor, odnosno potvrđuje ono što je Petar tjedan dana prije toga rekao. Sam Otac veli: Ovo je Sin moj. On mi je omilio. Njega slušajte! Nad Isusom odsada zauvijek stoji upravo ta Božja riječ: On je Sin Božji! Sin Boga živoga! Učenici to još ne shvaćaju. Zapravo ni mi ne možemo do kraja dokučiti dosege te riječi iz samih Božjih usta. Odavna je Bog u Europi protjeran iz javnosti, nema mu mjesta u medijima, ustavima, Bog je postao mnogima samo prazna riječ ili fraza. Što nam uopće kaže riječ Bog? Kakva iskustva i kakve osjećaje proizvodi ta riječ u nama?

Ono što se zbiva na brdu preobraženja teško je izraziti riječima. Pred njihovim se očima on preobrazi. Haljine mu postadoše sjajne kao sunce, bijele kao snijeg. A lice sjajnije od sunca. Boje koje ne poznajemo, koje ne ćemo susresti u svome okružju. Boje su to i iskustvo koje nam prenose mistici, ali i pojedinci koji su imali snažno iskustvo Božjega svjetla u svome životu. Veliki francuski pisac Paul Claudel svjedoči kako je na sami Božić god. 1886. imao snažno iskustvo svjetla. On sam svjedoči kako je na Božić pohodio parišku crkvu Notre Dame iz čisto umjetničkih, pjesničkih motiva. Za večernje službe Božje, dok je zbor dječaka pjevao Marijin Magnificat, on veli: „U tom trenutku dogodilo se nešto što je cijeli moj život definitivno odredilo. U jednom trenutku moje je srce bilo zahvaćeno, i ja sam povjerovao. Vjerovao sam s tako snažnim nutarnjim pristankom. Moje je cijelo biće bilo tako snažno uzdignuto, imao sam snažno osvjedočenje, sigurnost da je u meni nestala bilo kakva dvojba. Od toga dana ni sve knjige, ni sve pametovanje, ni slučajevi u mome nemirnom životu nisu mogli uzdrmati moju vjeru, štoviše, nisu je mogli ni dotaknuti. Iznenada sam u sebi osjetio prodorni osjećaj nevinosti, vječnoga Božjega djetinjstva, neizrecive objave“. I taj mladi pisac stekao je sigurnost da je Isus Krist Božji Sin, te da je „pakao posvuda gdje nema Isusa Krista“. Pogodila ga je nebeska munja s oltara crkve Notre Dame. Kad je te božićne večeri uzeo u ruke doma Bibliju, „po prvi put je osjetio zvuk umilnoga ali neslomljiva glasa koji otada neprestano odjekuje u mome srcu“.

Ili pak iskustvo drugoga, nešto mlađeg Francuza, Andre Frossarda, sina predsjednika francuske komunističke partije. Do svoje dvadesete godine nije htio čuti za Crkvu. Jedne je večeri god. 1935. posve slučajno stupio u neku malu crkvu u Parizu, čekajući svoga prijatelja. Ušavši u crkvu po prvi put je vidio na oltaru pokaznicu, upaljene svijeće, slušao pjevanje. Njega, osvjedočenoga ateista i marksista, najednom je s oltara zapljusnulo tako snažno svjetlo koje je u jednom trenutku promijenilo cijeli njegov život, sve njegove misli, pamet. Iz crkve je izišao kao novi čovjek. Preminuo je god. 1995., a prvi je vodio intervju s jednim Papom, sa sv. Ivanom Pavlom II. O sebi veli u jednom intervjuu: „Što ja još mogu učiniti, budući da postoji Bog, da je kršćanstvo sama istina, da postoji život nakon smrti?

Što mi je ovdje činiti, budući da postoji istina, a ta istina jest jedna osoba koja želi da je upoznamo? Osoba koja nas ljubi, i koja se zove Isus Krist? Ne govorim to na temelju hipoteza ili logičkih zaključaka onoga što sam čuo. Ne, govorim to na temelju jednoga iskustva. Ne znam, ne mogu dokučiti zbog čega sam upravo ja izabran biti svjedokom onoga što se skriva i odvija onkraj površnosti ovoga svijeta. Samo jedno znam, naime, da mi je suđeno, da imam obvezu o tome govoriti, izvješćivati. Osjećam sudbinsku odgovornost govoriti, sa snažnom potrebom, trajno ponavljati i recitirati onu lekciju koju mi je Bog podario u onome potresnom susretu u lipnju god. 1935., u nepoznatoj kapelici u blizini središta samoga Pariza. Kad čovjek zna da Bog postoji, da je Isus njegov Sin, da nas on nakon smrti očekuje, da na ovoj zemlji nikada ne će biti druge nade osim Evanđelja; pa kad sve to znam, onda moram o tome stalno govoriti. Činio sam to i nadalje ću to činiti, sve do onoga trenutka kad budem pozvan doma te promatrati sve ono što sam smio promatrati za vrijeme onih minuta, kad se za mene zaustavio tijek vremena“ (Andre Frossard, razgovor s V. Messorijem). U ciglih četvrt sata njegov se život naskroz promijenio. Od ateista i marksista postaje kršćaninom. Napisao je knjigu Bog postoji – ja sam ga susreo. Objavio ju je tri desetljeća nakon toga potresnoga iskustva, da posvjedoči cijelom svijetu promjenu svoga života.

I veli kako mu je u tome trenutku bilo kao slikaru koji promatra njemu nepoznate boje, a sa svojim skromnim mogućnostima nije kadar naslikati ih, prikazati ih, ljudskim rukama i maštom, čovjekovu pogledu. Na djelu je sila koja ne dopušta bilo kakav jeftini tumač ili banaliziranje. Ne, riječ je o neizrecivoj Tajni, neopisivu Isusovu biću, koje na Taboru svijetli kao sunce. Čudo nad čudesima koje su mnogi iskusili u svome životu, o čemu svjedoče. Preobražena lica, ozarene oči, radosna srca. Upravo kao kod djece pod božićnim borom, koja radosna očekuju darove, ili za susreta s dragom osobom nakon duga izbivanja, na kolodvoru ili nekom drugom mjestu. Ili ipak za prvoga smiješka novorođenčeta, kojim usrećuje svoju majku. Najveći rimski pjesnik Vergilije izrazio se ovako: Incipe, parve puer, risu cognoscere matrem – Počni, maleni dječače, smiješkom prepoznavati majku. Znamo koliko se majka trudi izmamiti od djeteta u zipki, kolijevci prvi smiješak. Koliko ga miluje, škaklje, dok je ne usreći smiješkom. Kad joj to uspije, onda je to za nju najljepši i najsretniji dar i trenutak njezina života. Tako i ovdje. Najljepši i najznačajniji dar u životu, smiješak s Božje strane, koji nas usrećuje, odgoni tamu, unosi vedrinu, svjetlost i sreću u život. Svjetlo koje izvire i dolazi s druge strane, ne iz žarulje. Svjetlo koje prodire duboko u srce, svjetlo koje nas očarava, stvara novo ozračje, mijenja raspoloženje i cijeli život.

Ovdje se veli kako je Isusovo lice sjalo kao svjetlost. To daleko nadilazi sve što može proizvesti u srcima i dušama smiješak, ozarene oči, vedra lica. U Isusovu biću prebiva Božje, nutarnje svjetlo, on je svjetlo ljubavi koje nam zrcale oči koje se sjaje. Svjetlo snažno kao sunce. U tom trenutku odzvanja glas iz oblaka: Ovo je Sin moj. Ljubljeni. Njega slušajte!, tj. njegovu riječ i njega slijedite.
Isus u sebi nosi duboku tajnu, tajnu svoga Oca. Otac je prisutan u svemu njegovu djelovanju. On se u ovom trenutku očituje. Otac kao apsolutna blizina, klicanje (sjetimo se: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje!), prožetost, ispunjenje, sve što čovjek može iskusiti u ljubavi, u predanju Isusu Kristu. I što su kadri učenici u tome trenutku? Samo s Petrom prozboriti: Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Čudesan je to prizor, sreća i radost s koje mogu samo suze navirati. Riječi su to koje su više nalik mucanju. Nije znao što bi rekao u tome trenutku. Ni on ni druga dvojica svjedoka jedincatoga prizora.

U izvještaju se veli kako ih je obuzeo strah, jeza. Pa to i jest redovito učinak susreta s Bogom. Bog je mysterium tremendum et fascinosum, on je Otajstvo pred kojim čovjek drhti, koje ga u dubini duše 'ošine', da ostaje bez riječi. Svjedočanstva imamo o tome kod velikih mistika.

O svetome Franji veli se da je u crkvici Sv. Damjana čuo glas Raspetoga: Franjo, idi, popravi moju ruševnu Crkvu! Dršćući i diveći se nakon tih riječi dao je svoj posvemašnji pristanak. Tada ga je ispunila silna radost i čudesno svjetlo zbog riječi kojih bijaše dostojan tako da je u svojoj duši zbiljski osjetio Krista raspetoga koji mu je govorio. Ali je istodobno osjetio i bol u srcu. Naime, životopisac veli koji redak poslije: Srce mu je bilo ranjeno i posve mekano kad god bi promišljao Gospodinovu muku. Istodobno je to bila i bol zbog vlastita neobraćena života, neriješenih životnih nedoumica. Silina iskustva otvorila je njegovu nutrinu, dodirnula sve mračne zakutke vlastite duše i srca. Svaki čovjek nosi u sebi svoje tamne strane i svoje sjene. Suočiti se s njima, to je životna zadaća.

Slično se dade reći i za iskustvo učenika na Taboru. Isus stavlja ovaj prizor preobraženja u surječje sa svojom mukom, smrću i proslavom u Jeruzalemu. Učenici to ne shvaćaju i međusobno se pitaju, što znači njegov govor o uskrsnuću. To ih je, znamo, najteže pogodilo, ali i promijenilo, nakon Uskrsa. Dali su se izložiti svjetlu Uskrsloga koje je otjeralo tamu vlastita srca.

Na tome zaslonu smijemo promatrati i život sv. Franje. Naime, on je osjećao slast Božje blizine, ali su ga stalno mučile i tamne strane vlastite duše. Svjetlo, međutim, koje ga je obasjalo u
Sv. Damjanu bijaše snažnije od svega ostaloga i postalo je vrutkom, koji ga je poticao trajno prema novim zamašnjacima, novim odricanjima i usrećivalo novim iskustvima.

Psalmist moli da ugleda Božje lice. Lice tvoje tražim, Gospodine. I mi smo u tome stanju. Naša prigoda, šansa jest u tome dopustiti da nas obasja svjetlost koja izbija iz Isusova lica. Da nas Isus obasja svojim licem, svjetlom Tabora, o kome govore mistici. Snaga je to koja zapretana počiva u dubini našega srca, koja nam dopušta da i u teškim trenutcima zadržimo radost bića. Treba odvratiti pogled od vanjskoga prema unutra, prema srcu, gdje Gospodin čeka da ga probudimo, da mu se obratimo, da u svakome od nas zaiskri oganj Duha Svetoga, koji odgoni strah. Možemo biti dionici onoga što su iskusili toliki, ne samo mistici i svetci, nego i pojedinci koji bijahu daleko od Boga, poput Claudela ili Frossarda. Živjet ćemo mirnije, opuštenije, radosno i ispunjeno. Nestat će svega onoga što nas je tištalo, mučilo, sva negativnost života. Postat ćemo novi ljudi. Upravo to i jest zadaća korizmenoga vremena.

Dr. fra Tomislav Pervan
Međugorje, u ožujku 2017.

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
SVJEDOČANSTVO: Fr. John Chepela Mulenga iz Zambije
18. Listopad 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam