Već godinama imamo stanje da se nakon krizme sve više mladih udaljava od Crkve, a pod time se prvenstveno misli na to da ne dolaze na nedjeljnu misu.

Dakako, pitanje je što bi bilo da ih se i prije krizme određenim načinima ne uvjetuje. Koliko-toliko oni sve uredno “odrade”, obave što moraju obaviti, a roditelji zaključe: “Sve smo im dali!” Takvo stanje možemo nazvati kako želimo, ali je jasno da se kršćane ne proizvodi uredbama i da se ljepota vjere ne može otkriti nikakvim prisilama ni spasiti kulisama koje se izvode na slavljima krizme. Osobno smatram da je sadašnje stanje potpuno besmisleno, ali ne i beznadno, no o tomu kasnije.

Što se iza brda valja?

Zbog brojnih razloga danas je nemoguće računati s potporom sredine u razvijanju, njegovanju i rastu osobne vjere. Ovdje to neću posebno obrađivati. To bi zahtijevalo drugu nakanu teksta i veliku razradu. S tim u svezi treba reći da prošlost nije bila potpuno svijetla, a ni sadašnjost nije potpuno tamna. Prolazimo mučno i krizno razdoblje u kojem se opraštamo od jednog stoljetnog stila kršćanstva koje je – sasvim razumljivo – rođeno iz sprege s društvenim ozračjem. Pljuvati po prošlosti zasigurno znači zaslijepiti pogled prema budućnosti. Svaki oblik isključivosti ne pridonosi potrebnom uvidu u našu zbilju.

Danas se društvena situacija potpuno izmijenila. Nestao je “društveni katekumenat” (E. Biemmi) koji se oblikovao od 4. st. pa do nedavne prošlosti. Obitelj i zavičaj više ne prenose religiozni senzibilitet kako je to bilo u prošlosti. (Tko barem radi s prvopričesnicima o ovome bi mogao izreći tone doživljaja.) Iako je ovo veoma važna tema, često se u susretu s pastoralnim djelatnicima vidi da smo toga premalo svjesni. Poduzimaju se pastoralni koraci kao da se danas u društvu kršćanstvo podrazumijeva kao neupitna stvar. Time ne želim reći da nedostaje dobrih namjera, ali očito je to poput gradnje kuće na pijesku. Jasno je da iz nekog drugog društvenog konteksta ovo izgleda kao besmislica. Štoviše, ima onih koji navode brojke pa kažu da možemo biti uzor drugima, da nas ima, da su nam mladi odani itd. I tu vrijedi staro načelo: Ne vidimo ono što gledamo, nego ono što znamo!

Put naših muka počinje na izvoru. Kod nas se još podrazumijeva da rođenje i krštenje idu ruku-pod-ruku. Djeca se krste ubrzo nakon rođenja, a odrastaju bez jačih evangelizacijskih poticaja u obitelji i okolini. Rezultat je upravo to što imamo. Štoviše, danas je pravi zgoditak imati kakve-takve roditelje, a o religiozno osviještenom roditeljstvu teško je govoriti. U tom ozračju, koje je i u Hrvatskoj sve očitije, vidljivo je da su neevangelizirani kršćani misionari ravnodušnosti. To što su sakramentalizirani, odnosno što su primili sakramente kao svojevrsne deklaracije o valjanosti proizvoda, ne nudi ništa više od deklarativne vjere i folklornog kršćanstva od kojeg se mogu jedino okoristiti suvenirnice i prodavaonice devocionalija.

Dakako, nije svuda jednako. Od sredine do sredine postoje veća ili manja odstupanja. Hrvatska je po tom pitanju veoma šarolika, ali svuda se osjeća ista mučnina. Ne mislim da je stanje beznadno. Dapače, postoje skupine koje ukazuju da ima naznaka izlaza i da Bog piše pravo i po krivim crtama. No, kad se sve zbroji i oduzme, vidljivo je da nema modela koji bi mogao dekretom mijenjati stvari na bolje. Put u kruti tradicionalizam, kao i put u plitki modernizam s populističkim pastoralnim mjerama, ne obećavaju vjernost Bogu i čovjeku.

Uslijed velikih promjena, a to zapravo znači zbog obilja ponuda, mladi naraštaj sve teže uspijeva uhvatiti korak s kršćanskim smislom života. Stoga je jasno da se mladi sve više prilagođavaju duhu vremena. Dovoljno se zaustaviti nad našim otočnim sredinama u kojima je već odavno turizam unio promijene kojih još nismo svjesni. Primjerice, nedjeljna misa je za mnoge mlade “robija”, odnosno nešto u čemu se ne vide. Štoviše, postoje čak sredine u kojima se zbog društveno-psiholoških mehanizama ne očekuje da bi mladi čovjek imao išta zajedničko s vjerom u stvarnom životu. Reći će netko: “To je onda pravi izazov!” Da, prijatelju, to je točno. Ali onda se nalazimo pred vratima jednog novog povijesnog hoda. O čemu bi bila riječ? Čini se da se tu treba vezati uz papu Franju koji u pobudnici “Radost evanđelja” kaže da je potrebna misijska preobrazba naših župa. O tom pristupu mi još nismo ni progovorili.

Vjerojatno u Hrvatskoj ima i onih koji dobronamjerno misle da će se pomicanjem krizme u srednjoškolsku dob dogoditi pomak, da će biti lakše raditi s mladima, jer su zreliji i prikladniji za katehizaciju. Dragi, očito se varate! U brojnim župama u kojima se već godinama dijeli krizma u razdoblju srednje škole, ništa se od toga nije ostvarilo. Nakane su bile dobre, ali učinci su izostali. Moj je zaključak da je katehizacija bez evangelizacije svojevrsna ateizacija bez ispaljenog metka. U praksi dolazimo do krajnje nelogičnosti, jer sakrament koji uvodi i daje zrelost za slavljenje i življenje euharistije, shvaća se kao generacijski obred rastanka od nedjeljne mise i različitih “prisila”. Moglo bi se ciničnim tonom reći da je krizma sakrament otpadništva, odnosno sakrament svečanog rastanka od Crkve. U mnogim sredinama u kojima se krizma podjeljuje u srednjoj školi, mladi se okupe u kasnim večernjim satima u nekom lokalu i onda se krizma dobro “zalije”. Čime? Pa onim što im veseli srce. Kad bi krizma doista bila shvaćena kao kakav-takav vjerski čin, onda bi to izgledalo drugačije. Odatle je razvidno da se pomicanjem krizme u uzrast srednje škole nametnula antropološka zakonitost te razvojne dobi kao ključ u kojem mladi iščitavaju krizmu. No, o tomu je već pisao fra Željko Relota u svom poznatom pismu, a moglo bi se o tomu govoriti do unedogled. Ove naznake su tek dio želje da se ne ukloni pogled od stvarnog stanja.

Po Kristu i s Kristom

U Katekizmu Katoličke Crkve kaže se da je krizma «sakrament kršćanske zrelosti», odnosno sakrament kršćanskog apostolata, što bi značilo da po njoj stječemo dužnosti i prava vlastita punopravnim članovima Crkve. Međutim, to da je krizma sakrament kršćanske zrelosti ima svoje značenje. Nije, naime, riječ o psihološkoj ili spoznajnoj zrelosti, bez koje bi primanje sakramenta bilo «promašeno», nego se radi o otajstvenoj zrelosti. Što to zapravo znači? Pod time se misli na ono što u nama čini Duh Sveti. No, krenimo redom. Zrelost koju dariva Duh Sveti ne može se iznuditi ili postići nekom pobožnom vježbom. Riječ je o nazasluženom daru po kojem se kršteniku daruje Duh Sveti. To znači da se za sakrament potvrde ne traži da kršćanin bude fizički ili psihički zreo, nego je kršćanska zrelost besplatni dar Duha Svetoga. To što u nama djeluje Božja milost, to nas čini zrelima, iako se – a to već i vrapci na grani znaju – neće pokazati u našem životu očitim ni spasonosnim bez naše suradnje s Bogom. Dakle, u sakramentu potvrde Duh Sveti nas čini zrelima u odnosu na otajstvo euharistije i na osobu Isusa Krista. Dakle, po daru Duha Svetoga postajemo zreli za euharistijski način života – biti čovjek za druge po Kristu koji je snagom Duha živio iz odnosa s Ocem. On, Duh Sveti nam se daruje da bi nas danomice suobličavao sudbini Isusa Krista i da bismo – za razliku od pokušaja pilotiranja Duha Svetoga – stajali čvrsto na svojim nogama i strpljivo ustrajavali na dobru bez da nam se dogodi izljev osjećaja kao potvrda da nas je Bog pohodio.

Netko bi mogao pomisliti da ako je tako, onda nije potrebna priprema, odnosno određena prikladnost za primanje ovog sakramenta. To bi bilo potpuno krivo. Budući da su sakramenti znakovi susreta s Kristom, zahtijevaju da im čovjek pristupa iz vjere. Stoga se tu samim po sebi nameće zahtjev evangelizacije i katehizacije. Ovdje mi nije nakana ulaziti u teološko produbljivanje velike i mučne teme sakramenta krizme, nego samo ukazati na neka polazišta koja često ni pastoralnim djelatnicima nisu referentna točka.

Kako dalje?

Današnja situacija s obzirom na osipanje mladih s nedjeljne mise ne može se riješi po načelu stoliću-prostri-se. Budući da uzroci današnjeg stanja nisu nastali preko noći, već su se godinama taložili, tako se i pristupi u nadilaženju distanciranja mladih od Crkve trebaju temeljito i strateški analizirati i uvažavati radi boljeg pristupa novim generacijama.

Osobno sam se često našao u situaciji da mi netko u razgovoru o ovoj temi kaže: “I što onda predlažeš? Kako bi ti to riješio?” Većina misli da postoji neko gotovo riješenje ili model koji će zamijeniti sadašnji. Ne vjerujem da postoji recept. Zato me raduje da je nedavno Papa u Napulju, odgovarajući na pitanja o bračnom i obiteljskom životu kazao: “Nemam recepta!” Da, nema recepta, jer recept podrazumijeva drugačije društveno uređenje i stabilnost. No, ono što zasigurno treba predložiti je žurno i argumentirano otvaranje unutarcrkvene rasprave o ovoj temi, i to u duhu kojim su nastali koncilski dokumetni. Sve ispod tog kriterija je slama. Nisu dovoljni prigodničarski kolokviji ili pisma koja često pokazuju da se ne poznaje stvarno stanje na terenu. Na svim razinama u Crkvi trebalo bi započeti sa sustavnim raspravama o ovoj temi. Da ne idemo predaleko dovoljno je da se nakon krizme i od krizmanika i od župnika čuje: “Bogu hvala. Riješio sam se krizme. Sada sam miran.”

Pastoral mladih se ne rješava tako da se od zgode do zgode dovodi pred mlade nekog iz postrojbe “elitnih” svećenika koji će zbog medijske popularnosti dobiti pokriće svojih stavova. Oni koji okupljaju mase također mogu biti dio istog problema. Problem krizme nije i ne smije biti puka briga klerika i kateheta. Tiče se svih članova Crkve, a nadasve onih koji su svjesni dubine problema i odgovornosti za budućnost Crkve. Kršćani intelektualci, ali i oni koji su suživljeni sa svojim župama te osjećaju Crkvu kao obitelj vjere pozvani su pomoći u uvođenju mladih u vjeru. Moraju progovoriti i moraju tragati za načinima koji će uznemirivati lažni pastoralni mir.

Čini mi se zgodnim ovdje navesti riječi pokojnog fra Špira Marasovića: “Kako to da se u jednoj živoj Crkvi, uz tako veliku ljubav prema prošlosti, ni izbliza ne nazire očekivana ljubav prema budućnosti? Kako to da se među brojnim simpozijima, koji se održavaju u okviru biskupija, redovničkih zajednica i crkvenih znanstvenih ustanova, još ni jedan jedini nije organizirao na temu koja bi se odnosila neposredno na ono što nas po svoj prilici čeka?” Drugim riječima, crkveni nam teren pokazuje da vrijeme prešućivanja pastoralnih teškoća i dodvoravanje autoritetima trebamo ostaviti za sobom. O problemima treba jasno i bez uvijanja progovoriti pa makar se zamjerili ili izgubili na ugledu. S druge strane treba imati razumijevanja i za one koji u svemu ovomu ne vide problem ili ne žele govoriti. Nije nevažno zašto nekoga ne muči ono što drugome zadaje glavobolju. Danas, čini se, nećemo moći bez timova koji će otvoreno i argumentirano raspravljati o ovom velikom problemu s kojim se suočava pastoral u našim župama. Sve to još ne znači da imamo pred sobom obnovu pobjedonosne Crkve, nego da smo spremni na mnogo mučniji rad te da se nećemo razočarati zbog sitnih pomaka.

Bajsić bi rekao: “Ne možemo opozvati svoju vjernost prošlosti. Crkva je jedna i u povijesti. No ipak moramo u prvom redu biti solidarni s današnjim čovjekom. Za prošlost ne odgovaramo mi. Za budućnost ćemo odgovarati.”

don Ivica Huljev/vjeraidjela.com

Kliknite OVDJE za više kolumni

loading...
Osmrtnice ba

medjugorje-shop-350.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

datumi-duhovnih-obnova-u-medugorju.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Zanima te i ovo?
Zaređeni fra Lovro iz Gruda, fra Luka iz Širokog i fra Stipe iz Čitluka
06. Prosinac 2019.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.