SLIKA DOGAĐAJA PREMA RAZGOVORU U ŽUPNOM UREDU, 30.6.1981. UVEČER! Iz zapisa prvih dana međugorskih ukazanja ovdje se poglavito zadržavam oko pitanja još „tri dana“, odnosno o otvorenoj Gospinoj riječi da se djeci ukazuje prema njihovoj želji.

Na gore naznačeni datum s fra Jozom su na ispitivanju svi vidioci osim Ivana. To je dan pun iznenađenja kao i najave privremenog raspleta. Situacija je dramatično napeta. Franjevcima ništa nije jasno. Narod je zbunjen. Vidioci tvrde da vide Gospu. U to su jedino sigurni. Prijete im zatvorom i internacijom na psihijatriju u Mostar. Strah od toga se očito raspoznaje iz njihova razgovora. Uza sve to su hrabri i raspoloženi. Toga presudnog dana providnost im je namijenila jedan zanimljiv izlet izvan Međugorja. Već rano ujutro 30.6.1981. u Bijakovićima se našla grupa policajaca te raznovrsnih činovnika državnog općinskog i republičkog aparata. Mica Ivanković, socijalna radnica pri općini Čitluk, dobro je bila upućena u to. Znala je što se sprema vidiocima i njihovim roditeljima osobito iz onih kuća čiji su očevi i braća na radu u Njemačkoj. Mica, čija je kuća ‘prva do Gospe’, tj. najbliža brdu, i Ljubica Vasilj Gluvić, zaposlena u republičkom izvršnom Vijeću u Sarajevu, imaju zadatak odvesti djecu izvan sela. Potrebno je svima – franjevcima, vidiocima, njihovim roditeljima i narodu – ozbiljnije dati do znanja da se tako ne može dalje. Franjevci se trude već od samog početka da se djeca povuku u crkvu. Time bi se rasturila masa znatiželjnika koja se odasvuda slila na brdo i od koje vlast strepi. Događaj bi poprimio čisto vjerski karakter, a sama ukazanja zadobila bi privatno značenje, što im po mišljenju fra Joze najbolje odgovara. Taj brojni narod uznemiruje i nikome ne koristi, ni djeci, ni Crkvi, ni vlastima. Vidioci puno puta kažu da bi voljeli biti sami, posve sami s Gospom. Fra Jozo Zovko, župnik, tog je dana neumoran u pitanjima i potpitanjima. U samom početku razgovora saznaje od vidjelice Mirjane da će ukazanja uskoro prestati. Mirjana: „Pitala sam (Gospu) koliko će dana ostati s nama. Koliko će dana točno ostati s nama? Ona je rekla: ‘Tri dana...’“

Mirjana: „Još ‘tri dana’. Znači do petka.“ (Zaključuje Mirjana)

U ovom kratkom razgovoru krije se smisao i tajna (zagonetka) čitavog raspleta. Ako je Gospa doista izgovorila te dvije riječi „tri dana“, onda je time očitovala veliku majčinsku brigu za vidioce i spasila ih u tom trenutku od zatvora i bolnice. Gospa je sa svoja „tri dana“ predusrela djecu koja su već i sama proračunavala dužinu trajanja njezinih ukazanja, te su se svi našli u mislima i na djelu na trenutačno najkonkretnijem mogućem rješenju s obzirom na prijeteće opasnosti. Pitanje trajanja ukazanja postavlja se već nekoliko prethodnih dana.

Ivanka, Vicka i Jakov 29.6.1981. na Brdu ukazanja postavit će Gospi isto pitanje: „Gospe moja, koliko ćeš dana ostati sa nama?“ Gospa je dala odgovor: „Koliko god vi hoćete, koliko god vi želite.“

Vicka 30.6.1981. iznosi svoje mišljenje o trajanju ukazanja u razgovoru s fra Jozom. Fra Jozo: „Ovo me zanima, što misliš kad će prestat to ukazanje?“ Vicka: „Ja mislim isto kad bi mi rekli da ne ćemo više dolaziti pa da nam ostavi točno neki znak, sigurno da bi prestala.“

I Mirjanu zaokuplja to pitanje trajanja već nekoliko dana. Peti dan, odnosno 28.6.1981. prije podne, fra Jozo će Mirjanu upitati: „A što misliš, koliko će se još vremena ukazivati?“ Mirjana: „Baš sam mislila da je upitam, koliko će se još vremena ukazivati nama.“

Mirjana: „I danas ću isto pitati i ja, koliko će dana ostati sa nama. Baš da nam kaže koliko može ostati dana s nama, jer ovo večeras je već sedma večer (30.6.1981. ujutro).“ U istom razgovoru na to se još jednom navraća.

Zovko: „Što misliš koliko ćeš je dana vidjeti?“ Mirjana: „Meni sve nešto govori još dva-tri dana. Sve mi tako nešto govori. Baš sam o tom razmišljala. Njima pričam. U meni sve nešto govori tako (30. 6. 1981. ujutro).“

I Marinko koji uzastopce slijedi djecu mišljenja je da se narodu kaže da se Gospa više ne će ukazivati. On je zabrinut za djecu i za narod.

Ivanka pristaje na to s time da se Gospu prije upita (Ivanka, 30.6.1981. prijepodne).

PREMA RAZUMIJEVANJU GOSPINIH RIJEČI I ISKAZA VIDIOCA

Ovo bi se dramatično stanje straha i neizvjesnosti moglo usporediti s Isusovim proročanstvom o Petrovoj izdaji (usp. Lk 22,33-34). I tu se opet susrećemo, po ne znam koji put u Bibliji, s uporabom brojke tri, ali što je važnije, i s očitovanjem Isusova dubokog poznavanja ljudske naravi sa svim njezinim slabostima.

Nije, dakle, u pitanju samo nutarnje raspoloženje svakog pojedinog u danom trenutku nego i realne okolnosti života. Nekada je njihov sklad poremećen utjecajem izvana, i to dovodi do neželjenih proturječnosti, ali i do, često puta, sretnog ishoda.

U ovom času Gospin javni nastup na brdu Crnica izmiče strogim mjerama carinske kontrole. U toj državi jednoumlja komunistička vlast još tada raspolaže sa svim mogućim sredstvima prisile, prijetnji, zastrašivanja. Aparat je sav u pokretu na svim razinama: općinskoj, republič- koj i federalnoj. Poziv je na uzbunu. Treba pošto poto spriječiti tu „neprijateljsku akciju“ koja se kosi s „narodnim interesima“, te zaštititi „građanina vjernika“ od „kleronacionalizma“ i kazniti sve one koji u tom sudjeluju. Takvim se je rječnikom strašilo i prijetilo u dnevnom tisku 1981. godine.

Sakupljanje naroda na brdu u svih očito izaziva velike probleme. Gospa to, čini nam se, budno prati. Njezini su odgovori kratki i mudri.

Uvečer 30. 6. razgovor se nastavlja. Od odlučujuće je važnosti svima i jedno drugo pitanje. Naime, bi li se Gospa ljutila ako bi vidioci išli u crkvu umjesto na brdo? Ona na to pristaje. Ukazivat će se u crkvi do petka. To je uvelike zadovoljilo franjevce na koje SUP preko općine vrši strahoviti pritisak. Smirit će se i roditelji kojima se neprestano prijeti da ne puštaju djecu na brdo, osobito majkama čiji su muževi u Njemačkoj na radu. Komunistički režim koji još tada želi pokazati svoju apsolutnu moć, zapravo doživljava svoj vrhunac i početak pada. U zatvor se ide za sitnice, a kamoli ne za sve ovo izvanredno, čudno i po njih opasno što se događa u župi Međugorje.

Već u samom početku ovog razgovora odstranjene su tri velike poteškoće: pitanje trajanja ukazanja, mjesto ukazanja i okupljanje brojnoga naroda na brdu. Ukazanja imaju prestati za „tri dana“, mjesto će od sada biti u crkvi. To će spriječiti narod da se okuplja na brdu, a privući dobre vjernike u crkvu na molitvu.

U daljnjem ispitivanju fra Jozo saznaje, sav osupnut, da djeca nisu imala ukazanje na uobičajenom mjestu u Bijakovićima nego negdje drugdje. Kako to? Evo kako objašnjava Mirjana. „... tek smo jele, kaže Mica da će doći inspekcija, neka milicija i da bolje da odemo na neko drugo mjesto i da vidimo hoće li nam se prikazati na nekom drugom mjestu.“ To isto potvrđuje i Vicka. „Komisija, inspekcija je došla iz Čitluka: Bilo ih je dosta, objašnjava Vicka, dva-tri auta, načelnik i sva milicija.“

Djeca su se kanila sakriti u kućama i ne izlaziti uopće ni u vrijeme ukazanja. Mica ih je, međutim, savjetovala da bi bilo bolje otići te izbjeći gužvu s policijom i vidjeti hoće li im se ukazati na nekom drugom mjestu. Djeca su na to pristala. Roditelji, poznavajući Micu koja im jeistovremeno susjeda i rodica, koja k njima često zalazi, priča s njima, prolazi svaki dan ispred njihovih kuća na povratku s posla, pristaju i sami na to rješenje.

Nakon poslijepodnevne avanture i šetnje po okolnim selima i gradićima, djeca će u 18 sati osjetiti potrebu da se moraju negdje zaustaviti jer se bliži vrijeme ukazanja. Izabrali su Cerno jer se od tuda vidi njihovo brdo. Mica i Ljubica su nazočne tom ukazanju.

Iz razgovora s fra Jozom saznat ćemo preko Mice o predigri i igri u koju su djeca tog poslijepodneva uvedena, a sve na trošak općine kako priznaje i sama Ljubica, činovnica iz republičkog Vijeća.

Bez ikakve bojazni, Mica otvoreno daje potpuni izvještaj kako je do toga došlo, da je djecu odvela izvan sela te nadalje govori o svojim vlastitim poticajima kao i o namjerama Općine Čitluk, koja je s pravom zabrinuta za sve što se događa u župi Međugorje.

Njezin iskaz, kojega donosim u cjelini, čini mi se vrijednim dokumentom jednog vremena, jednog totalitarnog režima kojemu su ljudi radi gole egzistencije morali služiti. Bio je to režim koji je sistematski oduzimao sve individualne slobode, gazio osobne vrjednote, sputavao dušu i tijelo, pretvarao ljude u obične marionete. Igrajući se koncima ljudskih života kao kazališnim lutkama, ti bijedni vlastodršci nisu ni slutili da u svim tim osobama tinja Božji duh koji je Gospa došla izvući na svjetlo dana i rasplamsati u hrvatskom narodu i u svijetu. Pogledajmo kako se klupko zapliće i raspliće kroz Micino pričanje...

Mica: „Evo da vam kažem kakav je bio početak. Ja sam danas cijeli dan bila po sjednicama budući da sam uključena u društveno politički rad u općini, mada nisam član SK. Eto tako. Bez obzira na to, i cijeli dan mene je toliko glava boljela pa su oni počeli čak... Oni znaju tko sam ja, odakle sam, da sam ja svaki dan s njima, i počeli su nešto tako…“

Zovko: „Odakle si ti, stvarno?“

Mica: „Ja sam ispod brda, prva kuća do Gospe. Ja nisam ništa htjela na sjednicama pričati, nego samo onako kad me je netko počeo provocirati, kad kaže da će djecu vodit... da će djecu vodit u duševnu bolnicu, kažem: ‘Što je vama? Kad su djecavnormalna, da polude tamo!’ E, to samo, samo bi kratak odgovor na sve bio. I kasnije sekretar je zvao i ovo, ono, navodno čula sam, i meni su predbacivali koješta, tako ima kao nekih radnika ovdje koji šire glasine.“

Zovko: „Sekretar je ona Zdenka? Kako joj je ime?“

Mica: „Nije. Predsjednik Komiteta je Stjepan Milićević.“

Zovko: „Tko je ona? Zora Miletić?“

Mica: „Zora, ona je sekretar. Čak su meni koješta predbacivali. Ja sam osjetila kroz tu priču... Navodno ima naših radnika, ovako na nekim društveno-političkim funkcijama, koji šire neke glasine. Ja sam šutjela na to sve. I kasnije, kad su meni rekli da ja razgovaram s roditeljima, da razgovaram s djecom, ja njima kažem: ‘Ja svaki dan razgovaram s njima.’ Stvarno, svaki dan ja sam s Vidom. Jučer koliko smo sjedili, jesmo više od sat vremena kod mene u sobi, kad sam ja došla s posla. I došli kao ajde, bi li ja htjela ići s njima da mi razgovaramo s roditeljima. Nema problema, ići ću. Pored toga idem kući i vidjet ću njih i razgovarat ću. I oni su pošli. Navodno da će se sad podijeliti. Ante nije htio ići, doktorica nije htjela ići. Jer Ante kaže: ‘Mi smo bili, mi smo uradili ono što je naša dužnost bila. Prije svega, ja ne ću bez obzira na moje uvjerenje, vjerujem li ja u to ili ne, ja ne ću da mene netko naziva bezbožnikom, kao što su me jučer nazivali gore. Idem pred masu. Ono što ja mislim, to je moja stvar.’ Doktorica (Darinka Glamuzina) je isto kategorički rekla sekretaru kao i Ante predsjedniku onog Komiteta da ne će da idu, ne da ne mogu, nego da ne će da idu. I pošli smo, došla je Ljubica po mene. Pošli smo ja, predsjednik sindikata, predsjednik Izvršnog odbora. Oni su tu potencirali da ide i ovaj Marinko, predsjednik Izvršnog odbora, pozna majku malog Ivana, jer to mu je neka tetka. Kaže: ‘Ja ću kod nje.’ Lakše mu je. Ovaj Tomo je Ivičin neki rođak. Kod Ivice je bio, mada sam mu ja rekla da ne ide, da je on Ivicu nazvao vješticom. Kažem ja: ‘Ne trebate ići. Svaka čast tebi kao predsjedniku sindikata, ali ti kao pojava bolje bi bilo da se ne pojaviš tamo“. Ja kažem: „Ja ću ove druge, s njima ću razgovarati“. Mislim, ni riječi o tom nije bilo da djeca odu negdje. Meni nitko to nije sugerirao. Nitko mi to nije rekao. Ja sam došla kod Zlate – ja ovako navratim kod nje – znajući kako se žena osjeća ovih dana. Užasno!“

Zovko: „To je Vickina mater.“

Mira: „Vickina majka. Žena je stvarno u jednoj psihičkoj depresiji. Nemoguće.“

Zovko: „Kako ne, nije joj lako. Jutros sam je vidio.“

Mica: „Prije svega, njezin je muž u Njemačkoj. Počeli su se raspitivati o njemu. Ja sam Vicki govorila jučer za neke posljedice. Mi imamo tamo, to može ostat među nama, čak sam sakrila od svojih ukućana, neke kasete snimljene. Gdje je ono Vicka? Ja sam prošle godine u Njemačkoj slušala to. Snimljene, ovaj, kad je Papa bio. Gdje je Papa, Vicka, bio, da imate one kasete.“

Zovko: „U Poljskoj.“

Mica: „Nije,nije. Ne znam gdje je bio.“

Zovko: „Bio je u Njemačkoj. Bio je u Poljskoj.“

Mica: „Ne znam. Ima one neke kasete.“

Zovko: „Bio je u Švicarskoj. Zapravo, ići će u Švicarsku.“

Mica: „Imaju neke i znakove. Ne znam ja. Hrvatske grbove. Ja sam sve to kod sebe ostavila.“

Zovko: „Da, da, bolje.“

Mica: „Jer oni su danas na putu sreli ovog jednog čovjeka kojeg ja znam. Radi u državnoj bezbjednosti. On otišao ovamo, vezano za pitanje naših radnika u inozemstvu. Oni su njega zovnuli da on provjeri tu kakvo je stanje u kući, tako, najvjerojatnije. Ja sam došla kod Zlate i tako Zlata pogleda mene i poče da plače. Vida je spavala. Tko je ono, Mirjana? Mirjanu sam zovnula – dođi – i onda smo nju probudili. Onda sam ja rekla. Zlata meni odmah kaže: ‘Oni su odlučili da ne idu’. Pa kažem ja: ‘Šta ćete vi?’ Pa kaže Mirjana: ‘Zaključat ćemo se kod mene u sobu.’ Kažem ja: ‘Tko će onda od naroda ostati? Prolazit će narod i vi ne ćete moći izdržati“, kažem ja. Meni odjednom palo na pamet ‘Što vi mislite da mi negdje odemo, da negdje odemo?’ Kažu oni ‘nema problema’.“

Zovko: „Jako dobro.“

Mica: „Idemo. Onda su oni zovnuli Maru i Jakovu su rekli tako.“

Zovko: „Jeste li dvoje kola?“

Mica: „S jednim kolima. Niko nas nije zaustavio (smijeh). Pak smo miliciji mahali.“

Zovko: „A je stojadin jaki, brate!“ Ljubica: „Sedmero nas.“

Mica: „I, ovaj, mi smo. . . Sad ću vam ispričati nešto. Mi smo pošli. A ide komandir milicije (Zdravko). On mene fantastično dobro zna. I on je mene htio nešto pitati. Sad je to u nezgodno potrefilo, kažem ja, ‘Ajde za nama pa ću ti reći’, i mi već. . . One otišle pješke da narod ne primijeti tamo. A mi ćemo kolima za njim. Nisu nam se htjeli skloniti oni s golfom. Mi govorimo, sklonite se, žuri nam se, oni, misle, ne znaju oni što je sad. Mislim, Zdravko, komandir, zna što je. Govori on, ‘Mico pričekaj, samo minut, odmah...“ ”Ne mogu ja čekati“, govorim ja, „skupit će se narod oko njih“, i oni su se dolje povukli. Zdravko za nama. I oni su čekali tamo na onom putu. I došla je njegova majka i ne zna ona nju (Ljubicu). Kaže: ‘Bude li išta djeci, ja sam tebi broj od auta upamtila.’“ Ljubica: „Upamtila sam ti dobro broj.“

Zovko: „Tebi, veli.“

Mica: „A ja sam njima rekla da kažu s kim će ići i oni kažu da su im rekli njezini roditelji da kad sam ja u pitanju, da može sa mnom ići, i govori njegova majka. ‘Mice, kad si ti tu, nema problema’. Ne bi oni to toliko rekli da nisu kola milicije za nama išla. Ja sam rekla Zdravku ‘prođi ti’.“

Koliko god je Mica u svom iskazu opširna i otvorena ona ipak jasno ne izriče sve motive tog i takvog postupka, ali se isti tu i tamo iz njenog razgovora naziru. „Ja sam njih pitala, kaže Mica, i reći ću vam kasnije razlog zbog čega“, Mica će na kraju, pozdravljajući se s fra Jozom na vratima, obrazložiti svoj „zašto“.

Svima je sada jasno da se Gospa može bilo gdje ukazivati. Djecu će skloniti s brda, spriječiti javna ukazanja koja okupljaju brojni puk i time otkloniti strah od opasnosti ‘pće pobune’ naroda.

Uvjerena sam da je Mica tog burnog dana od više zala izabrala najmanje i najneopasnije za djecu. Djeca njoj i Ljubici izražavaju zahvalnost i zadovoljstvo da su se s njima lijepo provela. Istovremeno se pomoglo franjevcima da se sve usmjeri prema crkvi upravo onako kako je župnik fra Jozo Zovko i predlagao. Privremeni je rasplet, ali ne i kraj, neizbježan. U njemu svi aktivno sudjeluju, svatko na svoj način i svima će dobro doći.

Djeca su te večeri još dugo ostala u razgovoru s fra Jozom i pokušala mu objasniti sve nejasnoće koje su tog neobičnog dana jedna za drugom iskrsavale. Zaključak susreta dala je Mica ovim riječima:

„Znači u petak je to (prestanak viđenja). Znači ja mirne duše mogu putovati u subotu. To je ona (Gospa) radi mene, može li se to povezati? Ja u subotu putujem. Ja idem u Njemačku u subotu. Kartu sam kupila prije petnaest dana. Ima tu nešto.“

Iz šaputanja između fra Joze i Mice razaznajemo, naime, da je fra Jozo obećao na Općini nešto učiniti da se to sve smiri, te je Micina intervencija upravo dobro došla unatoč riziku koji je ona na sebe uzela. Ona se pomalo i boji što će svijet u selu o njoj govoriti i misliti, te to tijekom večeri zabrinuto izražava.

Mica: „Mislim, sad ja ne znam imam li ja pravo. Ja znam da će mene sad kad dođem kući..., ja ne znam sama kako ću se ja pojaviti pred svijetom. Prije svega sad će oni mene svi osuditi da sam ja djecu odvela. Mislim svatko će reći da sam ja po nagovoru nečijem to uradila. Niko mene nije nagovorio. Ja sam sama na nekakav način i sama htjela. Budući da sam i ja nekakvu psihologiju učila u školi, da vidim stvarno kako se djeca ponašaju na drugome mjestu. Stvarno me je to zanimalo, jer ja sam gore bila u masi. Svaki put kad bih otišla, nisam mogla vidjeti.“

Zahvaljujući svom osjećaju za psihologiju, svom položaju u Čitluku i svojoj dosjetljivosti, Mica je tog dana djecu poštedjela najgorega. Odmah nakon toga ona i Ljubica otišle su svaka u svom pravcu misleći, možda, da je sve gotovo, a to je tek bio početak. One su u kronologiji ovih događaja odigrale ulogu koja je, čvrsto vjerujem, bila u planu Božjem, kako se to iz svega navedenog može lako ustvrditi.“

Zahvaljujući i Gospinim dvjema riječima „tri dana“, prva je velika kriza prošla bez teških posljedica. Gospa je održala obećanje djeci da će ostati s njima koliko god žele, tj. dokle god oni budu slobodno odgovarali na njezin poziv, te da će sve to oni do kraja izdržati unatoč teškoćama i kušnjama koje još uvijek traju.

OD IZDVOJENOG I ISKRIVLJENOG ČITANJA GOSPINIH RIJEČI DO ŽIVOG DOGAĐAJA POSEBNE BOŽJE NAZOČNOSTI PREKO DJEVICE MARIJE

I na kraju, ovo mi se čini važnim uočiti i razmotriti.

Kada Biskup Perić piše i govori o sedmom danu, on krivo citira Gospin odgovor nadodajući na ono što Mirjana prenosi dvije riječi i stavlja ih pod navodne znakove. Po njegovoj verziji Gospa je navodno rekla da će se ukazivati „samo još tri dana“. Dok u razgovoru sa fra Jozom Mirjana kaže da je na njeno pitanje koliko će se još dana ukazivati, Gospa odgovorila tek dvije riječi „tri dana“! Ono „još“ i „samo“ je čista interpretacija koja je, nažalost, uzeta za ozbiljno jer dolazi iz odgovornog mjesta u Crkvi. Ona je, međutim, izvorno netočna, ali se kao takva proširila po svijetu. (Les cahiers d’Édifa, Miracles, apparitions. Édition hors série, Famille chrétienne, 1997, p. 86, tire du livre LeSiège de la Sagesse, Mgr Ratko Peric, évêque de Mostar.) U mojim istraživanjima naišla sam na niz takvih netoč- nosti koje su uzete zdravo za gotovo. Tako je primjerice krivo prikazana „Ivanova tajna“, zatim Vickino ukazanje 14. siječnja 1985. Pogotovo je naškodio i unio sumnju netočan i nepotpun prijepis razgovora iz prvih dana ukazanja koji je izdao pok. fra Ivo Sivrić. Na sve se je to potrebno kritički osvrnuti u potpunoj slobodi duha još više nego što sam ja dosada učinila. ( Daria Klanac, Medjugorje, réponse aux objections, Le Sarment, Paris 2001.)

Kada, dakle, uzmemo taj kratak odgovor „tri dana“, on ne isključuje mogućnost trajanja te se može tumačiti biblijskim jezikom. Brojka tri u Bibliji označuje cjelokupno vrijeme koje podrazumijeva prošlost, sadašnjost i budućnost i najavljuje sretan ishod.

Josip i Marija su Isusa tražili tri dana misleći da se je izgubio. (Lk 2,46)

Isus je naučavao tri godine.

Kao što je prorok Jona proveo tri dana u utrobi morske nemani (Jon 2,1), tako je Isus imao počivati u grobu tri dana i tri noći (Mt 12,40-41).

Djevica Marija je ostala tri mjeseca kod Elizabete nakon što je rodila Ivana Krstitelja. I tako redom.

Brojka tri pojavljuje se 523 puta u Bibliji.

Sve spomenuto u povijesnoj doslovnosti nije uvijek bilo tako, čime, dakako, nije bilo manje istinito, i manje stvarno, i manje djelatno.

Stoga je važno spoznati da je razumijevanje te brojke moguće tumačiti i na doslovni, i na simbolički i na alegorijski način. Kada bi se Biblija u svim svojim izričajima čitala doslovno, oduzelo bi joj se sve bogatstvo i misterij punine značenja za sva vremena. A Marija je biblijska žena. Njene se poruke, govor i tajne treba shvaćati upravo u tom duhu. Božansko-ljudska komunkacija – kako se pokazuje u povijesti spasenja – otajstvena je komunikacija, čime, da ponovimo, nije manje stvarna, manje bliska i manje očita. Štoviše, ona je, upravo kao takva, još stvarnija, jer je bliža Bogu kao jedinoj vječnoj stvarnosti. To je put vjere, odnosno put milosti.

Djeca su postavila Gospi pitanje trajanja ukazanja iz više razloga.

Prvo, vršen je na njih pritisak da to provjere, jer je Gospa jako smetala režimu i trebalo je čim prije s tim prestati i sve zataškati. Prijetnje su bile ozbiljne.

Drugo, Mica je trebala obaviti svoju „zadaću“ s vidiocima jer za tri dana putuje za Njemačku. Njoj je bilo važno da se sve smiri prije njezina odlaska.

Treće, vidiocima je rečeno da se Gospa u Lurdu ukazivala 18 puta pa su po tom primjeru proračunavali da bi i u Međugorju mogla uskoro prestati.

Desetog dana su mislili da je to zadnji. No, sutradan, tj. jedanaestog dana, svi su posvjedočili da su imali ukazanje tamo gdje su se našli te će se slijedećih dana ponovo sastajati.

Reporter Glasa Koncila Mijo Gabrić, bio je u Međugorju prije desetog dana i vratio se nakon toga s namjerom da sve snimi. Spomenuo je u svom članku od 12. Srpnja 1981. da djeca svjedoče kako su „od 24. lipnja na blagdan Ivana Krstitelja pa do 3. srpnja vidjeli Gospu i razgovarali s njom…“ Nije to, dakle, bila nikakva tajna. I biskup Žanić je znao za to, ali se na tom nije zadržavao. Stoga će 25. srpnja 1981., na blagdan svetog Jakova, hrabro nastupiti u obranu Međugorja, vidioca i fratara s tvrdnjom da, prema njegovu mišljenju, djeca ne lažu niti su podgovorena.

Ni franjevci se nisu bavili pitanjem ta „tri dana“, jer ih je zaokupio pastoral za hodočasnike koji su se stihijski počeli slijevati u Međugorje. Hrvatski filozof fra Kvirin Vasilj smatra da bi bilo lakše varati u razdoblju od desetak dana negoli kasnije u vremenu koje traje godinama, evo, već više od trideset godina. Ova izjava filozofa odaje ponajprije čovjeka zdrava razuma.

Pitamo se kako je Povjerenstvo za Međugorje došlo do zaključka da bi samo prvih sedam dana – radi se zapravo o deset dana, kako smo gore pokazali – moglo biti autentično i prema tome priznato? U koju vrstu fenomena svrstati slijed ukazanja do danas? Zar u trajnu laž, ili, u najmanju ruku, u psihološku devijaciju? I jedno i drugo treba isključiti iz nebrojenih ispitivanja i analiza u tijeku proteklih desetljeća. Tko će vidioce uvjeriti da su u samom početku govorili istinu, a onda, od tada na ovamo, da glume uloge koje su nabrzinu naučili i izvjež- bali, zajedno pa svaki za sebe, prvih deset dana? Kako ozbiljno i odgovorno uzeti u obzir sva naknadna znanstvena ispitivanja koja dokazuju obrnuto, tj. da su to potpuno zdrave osobe te da se ne radi ni o kakvom simuliranju.

Bilo bi dobro, umjesto rasprava, zauzeti jedan drugi stav naspram živim svjedocima koji još uvijek tvrde, svaki iz svog osobnog iskustva, ono isto što su govorili od prvog dana.

Na svjedočanstvu vidjelaca u Međugorju je potekla rijeka milosti i ona djeluje, nezaustavljivo, snažno, djelotvorno. Objektivnom promatraču, pogotovo ako taj promatrač uđe ‘unutra’, u krug milosti, pojedine ‘suprotnosti’ gube se u cjelini događaja, baš kao što se određene nelogičnosti i nepodudarnosti u Bibliji, pa i u Novom zavjetu, posve rastope pred Događajem spasenja po Isusu Kristu. Isusovu je majku Crkva s pravom nazvala i vjernički časti kao posrednicu milosti. Baš takvu Isusovu majku, svetu Djevicu Mariju, koju u našem puku zovemo Gospom, živo osjećamo u Međugorju.

Daria Škunca/Glasnik mira 9-2017

Zabrana daljnjeg prenošenja teksta bez dozvole!!!

ines-grbic-kolumne.jpg

laudato-tv.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

18- medunarodni-seminar-za-bracne-parove-u-medugorju.jpg

isus-na-brucosijadi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.