Mnoge teme otvorilo je predavanje bosanskog franjevca dr. fra Drage Bojića u Mostaru, održano na temu “Čovjek i njegovi bogovi”.

Predavanje je najviše ponudilo razmišljanja o nama samima, našoj vjeri i sumnjama, o društvu u kojem živimo, ali sada iz nekog drugog kuta, iz jedne druge perspektive, o kakvoj jako rijetko razmišljamo, a još manje imamo priliku čuti u javnom prostoru. Ili točnije – ne čujemo nikako, i ne razmišljamo nikako. Za tvrdnje koje smo možda i imali priliku čuti, Bojić je ponudio jedno novo viđenje i drugačiji pogled na neke fenomene.
“Živimo u vremenu humanih ateista i nehumanih i bezbožnih vjernika”, rekao je Bojić, pa je u tom kontekstu bila i glavna tema predavanja: međusobno uvažavanje pozicija vjere i nevjere, pitanje odgovornosti vjernika i ateista i propitivanje religijskih narativa, dogmi, religijske prakse i odustajanje od svih oblika zloupotrebe religije i političke i nacionalne religije. U našem vremenu, generalno gledano, objasnio je Bojić, ateisti su humaniji i odgovorniji, oni se u javnoj društvenoj sferi više zalažu za humanističke vrijednosti, za ljudsko dostojanstvo, ljudska prava i ljudske slobode.

Temeljno pitanje za vjeru je etičko, a ne racionalno, i u tom kontekstu bi se svatko trebao ovako zapitati: obavezuje li mene i u kojem smislu to što sam religiozan. I obratno, onaj koji ne vjeruje: obavezuje li mene i u kojem smislu to što nisam religiozan. I svakako, ono što nikako ne bi smjeli zaboraviti u djelovanju – jest pitanje etike i odgovornosti. U smislu etike i odgovornosti treba promatrati ne samo djelovanje pojedinaca, nego i religijskih zajednica. O svemu tome je bilo riječi, ili su se neke teme barem otvorile.

Naći treći put

Bojić smatra da je vrijeme da se u našim razgovorima o vjeri nadiđe dosadašnje pozicioniranje u dva tabora – vjerski fanatizam koji ne dopušta da se uopće Bog dovodi u pitanje i militantni ateizam ili sekularistički ekskluzivizam, gdje se ne dopušta i ta druga mogućnost. Nije glavno pitanje dokaza – dokaza ‘za’ i ‘protiv’, niti suprotstavljenosti čovjeka i Boga: pitanje je posve drugačije i time ozbiljnije i dublje – čime se opravdava pozicija vjere, odnosno nevjere.
“Ako se to postavi u suparnički odnos, vrtit ćemo se ukrug i iz njega nećemo moći izaći. Jer svatko i u sebi a i općenito može u svakoj prilici navesti i jednu i drugu vrstu dokaza i sumnji. Treba uvesti alternativni, treći put, koji bi doveo do međusobnog uvažavanja”, rekao je Bojić i naglasio kako ništa nije tako važno za vjeru ljudi kao ateistička kritika koja dolazi izvana. Ništa tako ne može pročišćavati.
“Vjera je zapravo okovana, zakovana religijski”. U tom smislu smatra da onoliko koliko je važno da vjera dopušta sumnju, dopušta i traži kritiku koja dolazi izvana – tako je i za ateističko-agnostičku poziciju važno da se ozbiljno saslušaju i argumenti druge strane. Jer tu nije riječ o argumentima, nego o konkretnim ljudima i njihovim životima i onome u što oni vjeruju. U čovjekovom životu ima puno faza koje nužno uključuju i pitanje Boga i religiju. To pitanje se ne može izbjeći, smatra Bojić, ali se može postaviti na posve drugačiju ravan i mora se tražiti zajednički nazivnik u našim društvenim zajednicama.
Nije da se o religiji u javnosti ne govori – govori se, možda i previše, ali površno i bez ozbiljnog pristupa. A govoriti o religiji na pravi način od ogromne je važnosti, istaknuo je Bojić, jer jedno od najvažnijih pitanja ovog društva sigurno je religijsko pitanje. Religija ima moć u društvu i religijsko pitanje se neće moći zaobići, vidjeli smo to i u prošlosti. Bilo je vremena kad je religijsko pitanje bilo na marginama, ali se zato kasnije vratilo u najmonstruoznijem obliku.

Sumnja je važna

Možda je nemoguće započeti ozbiljnu raspravu o religiji i zbog specifičnog stila života, kada ne zastajemo i ne pitamo se jer ta pitanja onda i nas mogu dovesti u pitanje. Pitanje je bave li se vjerski službenici, i koliko se stvarno bave, najvažnijim pitanjima čovjekovog života, njegove egzistencije, ili smo zapali u vrijeme banalizacije i trivijalizacije smisla. Malo se ljudi kojima je to i dužnost, duhovnih voditelja, svećenici, teolozi…, religijom bavi ozbiljno. Sve ono najvažnije je potisnuto. Ako ostanemo samo na formulama i sadržajima vjere onako kako je nudi institucionalizirana vjera, onda ona neće nikada postati osobljena vjera. Za vjeru je upravo sumnja važna, važno je pitati se, dovoditi u sumnju ono što se smatra završenom pričom, vjera zahtijeva napor uma, razmišljanje jer u suprotnom može postati ideologija, fanatizam i može imati vrlo opasne posljedice. A ovdje se ne smije propitivati niti se danas uopće dopušta mogućnost da se nešto propitiva (da se može razgovarati o samoj naravi i biti religije i različitih raznovrsnih ljudskih predodžbi Boga).
“Ja smatram da ovdje kod nas imamo viška religije. Danas se i u vjerskim zajednicama rijetko postavlja pitanje opsjednutošću obilježavanja svog vlastitog teritorija i silnih nekih vanjskih znakova svoje prisutnosti”, rekao je Bojić. O tome se treba otvoreno govoriti. Kao i o činjenici da imamo nevjerojatno nepreglednu galeriju sakralnih objekata koji su počesto kao nadgrobni spomenici Božji jer ne nose ideju duha, ideju nade, transcendencije, želju čovjeka da ne pristane na to da je ovo što ovdje postoji sve. To je, rekao je, najbolja slika koliko ima duha i u vjerskim zajednicama i među ljudima koji vjeruju, jer je sve otišlo u manifestnu razinu.
“Ono najbolje što ima u religijskoj tradiciji, baštini, je u podrumima, ono je prekriveno. Sve ono drugo što je na površini, dovodi do velikih zabluda i iluzija, nevjerojatno pogrešnih postupaka. Možda se ovo mnogima neće svidjeti, ali nigdje nije prisutno toliko nevjere, nego baš u središtu vjere, religije, baš tamo gdje se čini da je sav čovjekov život pretvoren u rituale, od jutra do mraka, gdje se vrše sve moguće prakse, pobožnosti, hodočašća. Baš tamo, u središtu vjere, zna biti najviše nevjere, praktičnog ateizma i odsutnosti i ideje čovjeka i ideje Boga”, rekao je Bojić. Vjerske ustanove itekako znaju biti generatori mržnje. U tom kontekstu uslijedilo je pitanje o ulozi vjerskih zajednica u posljednjem ratu u BiH, kad se s vjerskim simbolima oko vrata i uz blagoslov oružja išlo u rat. No, nije tu samo riječ o zloupotrebi religije. Olako se i prebrzo kaže kako je religija zloupotrijebljena, rekao je Bojić, a vrlo često se ljudima daje pogonsko gorivo da idu protiv onoga za što se vjerske zajednice načelno zalažu i pozivaju, za ljubav, praštanje i humanost. I u samim religijskim propisima i zakonima ima toga što u nekom smislu pretpostavlja moguće buduće nasilje. Ima toga i u misijskoj, misionarskoj zapovijedi, u zahtjevu obraćanja drugih ljudi. Nisu li danas mnogi ljudi, upitao je, i onda kad pristaju na religiju, robovi i taoci propisa i zapovjedi.

Stalno propitivati

“Dok se unutar religijskih zajednica ne dogodi potpuna promjena mentalnog sklopa, a onda unutar toga i onoga što se zahtijeva – da se dovode u pitanje kako stoji sa svim svojim dogmama, istinama, zakonima…, to se mora stalno propitivati. Ovdje, u našoj zemlji, praktično se prestalo o tome govoriti, kao da je to davno bilo, a na koji se sve način u ratu nije manipuliralo s religijom… Ali i ne samo manipuliralo. Ja mislim da je i danas religija najveći rezervoar nasilja. Pisalo se na našim prostorima o tome i bilo bi dobro kad bi se o tome i češće govorilo. Teolozi i religijski sociolozi koji se kritički bave pitanjem religije i njezine uloge u javnosti su vrlo rijetki. Pogotovo je to slučaj s teolozima, od kojih su većina na svim stranama upali u autocenzure, u vlastite klerologije i postali ideolozi društvene moći i monopola religijskih zajednica kojima pripadaju”, istaknuo je Bojić. Govorilo se i o religijskim i drugim manjinama. Bojić smatra kako manjine nisu predmet interesa religijskih zajednica, ni njihove vlastite manjine. Manjine se, pogotovo ondje gdje nemaju nikakav društveni, politički ili religijski utjecaj, ignorira ili trpi (tolerira). Manjinama se gotovo nitko ne bavi i one su izručene (ne)milosti brojnijih i utjecajnih religijskih, nacionalnih i drugih zajednica, izručene su društvenoj nepravdi ili dobivaju mrvice društvene pravde čime se ih se želi ušutkati i tako relativizirati njihovu diskriminiranost i marginalizaciju. Gotovo svi naši problemi, rekao je, dolaze iz prošlosti i ne možemo započeti ni jednu temu, a da pri tome na završimo u prošlosti i da ne krenemo iz prošlosti: pitanje identiteta, sjećanja, zlopamćenja, iskrivljavanja i interpretacija povijesti…, a u tome religija sudjeluje jako puno. A tako je bilo i 1990-ih.
“Politika nema tako bogat rezervoar povijesnih narativa kao što je to slučaj s religijom. I onda kada dođe do spoja i nacionalnog i religijskog, a to je ovdje slučaj, onda politika i nacionalizam usisa cijeli taj rezervoar u sebe. Onda se događa to da se ovdje ne može otvoriti ni jedno pitanje, a tu je velika odgovornost svih vjerskih zajednica, teologa… Teologija nije dala gotovo nikakav doprinos u tome smislu. Rijetki su primjeri da se analizira barem novija povijesti i u tom smislu pitanje Boga u njoj, vjere, pitanje odgovornosti vjerskih zajednica. Ta se pitanja stalno izbjegavaju, a pri tom se uvijek iznova podržavaju stari narativi i na njima će uvijek biti moguće, bilo kome, skupiti velike mase i zavesti ih i povesti u smjeru u kojem se želi”, rekao je Bojić. Predavanje je održano u organizaciji Centra za kritičku misao i portala Tacno.net.

Međureligijsko vijeće funkcionira kao međureligijska turistička agencija

Publika pitanja rijetko postavlja, ali su se nakon ovog predavanja otvorile teme ne samo o vjeri i religiji, nego i o pitanju vjerskog odgoja u školama, o prakticiranju vjere, o teoriji i praksi…, pa i o radu Međureligijskog vijeća BiH. Bojić smatra da je Međureligijsko vijeće imalo i ima i dobrih inicijativa, ali je u cijelosti izručeno religijskim vođama i njihovim interesima. “Ono funkcionira kao međureligijska turistička agencija koja organizira međureligijske ekskurzije, izlete, restoranska druženja i grupno fotografiranje. Međureligijsko vijeće se uglavnom bavi samim sobom, isključivo interesima religijskih vođa i zajednica. To je površno deklarativno pristajanje uz dijalog koje nikoga ni u čemu ne obavezuje, u kojem se ne postavljaju ozbiljna pitanja, ne propitkuje vlastita odgovornost niti se smije govoriti o odgovornosti drugih. Ono je pogotovo neosjetljivo za relevantna društvena pitanja. Međureligijsko vijeće treba osloboditi od moći i utjecaja religijskih vođa, njihove kontrole i dirigiranja. No, to se neće dogoditi jer ne postoji ni na jednoj strani želja da se to učini”, rekao je Bojić.

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
KORONAVIRUS (COVID-19) POTVRĐEN I U MEĐUGORJU
29. Ožujak 2020.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.