Pa, što bi se još trebalo dogoditi da progledamo, da odustanemo od tih strahota koje nam ne čine četnici već mi sami sebi?


Poznati hrvatski katolički teolog, evangelizator, karizmatik i autor brojnih evangelizacijskih djela na Dan sjećanja na stradale u Vukovaru, upozorio je, između ostalog, na činjenicu koju mnogi ne žele priznati, a to je da mi još uvijek ratujemo, još uvijek ubijamo – vlastitu djecu.

‘Postoje neki dani u našoj prošlosti koji nam se posebno urežu u sjećanje. Točno znamo gdje smo bili kada se dogodilo to ‘nešto’.

Tako se sjećam davne 1980. i smrti Josipa Broza Tita. Bio sam klinac od kojih 13 godina, ali nekako, već tada neovisan u mišljenju, nepokoran, pravi punker, kojemu nije bilo jasno čemu sva ta zbrka i idolopoklonstvo. Svi su bili pred tv prijemnicima i suznih očiju gutali meni nepodnošljivu patetiku i hvalospjeve ‘najvećem sinu s ovih prostora’. Obukao sam kožnu jaknu i izašao van, na gajničke ulice, obišao neke punktove gdje se ekipa inače okupljala, ali nisam pronašao nikoga. Kružio sam tako neko vrijeme sam samcat po kvartu i napokon se vratio u naš stan na sedmom katu. Svi su još bili prilijepljeni za tv. Duboko u sebi osjećao sam gnušanje prema tome. Za mene je to bila velika laž, iako se sustav koji je dotični predstavljao nije često komentirao u našem domu. Logično, moj otac politički disident strpljivo je gradio neki novi život. Pa ipak, kao da sam iz te šutnje, kao i šutnje mojega djeda koji je bio na Križnom putu, mogao razabrati poruku.

Svojevremeno je ovom diktatoru bilo ponuđeno da bivšu državu (ne mogu izgovoriti tu riječ) uvede u Europsku ekonomsku zajednicu, ali pod uvjetom da ukine jednostranačku diktaturu. Nije mu to odgovaralo jer u tom slučaju ne bi bio to što je bio. Da se to dogodilo, do Domovinskog rata sasvim sigurno ne bi došlo i ne bi poginuli toliki nedužni ljudi. Diktatorovom smrću bivša država se pomalo počela raspadati i konačno raspala u sotonskom bijesu kakav on uvijek oslobađa kad netko izlazi iz ropstava i ulazi u slobodu. Razaranje Lijepe naše, a na poseban način Vukovara, bio je taj završni čin umiranja zvijeri koja se još luđački trzala i razbijala sve oko sebe. Dobro se sjećam gdje sam bio kad mi je netko 18.11.1991. rekao: ‘Vukovar je pao’, jer toga na vijestima još nije bilo. Studirao sam i radio neke poslove po Zagrebu, samo djelomično svjestan što se tamo dogodilo. Vani je bila magla, bilo je hladno, i nekako, čim sam to čuo meni mračno, kao da se tama nadvila na cijelu Hrvatsku. Bio je to taj trenutak koji se pamti. Mogu misliti kako su to zapamtili stradalnici i naši branitelji koji su branili Vukovar.

Na sličan se način sjećam tribine u organizaciji 40 dana za život u Pastoralnom centru sv. Bono u Vukovaru 19.03.2017. kada sam govorio na temu: ‘Muškarci za život’. Bio je ovo moj jedini govor koji sam održao u gradu heroju, ali ne pamtim taj dan po tome već po nečemu drugom. U jednom trenutku postavio sam pitanje prisutnima: ‘U vašoj se bolnici više ne rade abortusi, zar ne?’, na što su me rastuženi proliferi morali demantirati. Nisam u toku, neka me netko ispravi, rade li se abortusi danas u vukovarskoj bolnici ili ne, ali ako se rade, bitka za Vukovar još traje! Nevjerojatno je da se abortusi rade bilo gdje u Hrvatskoj, iako smo imali krvavi rat, iako smo natalitetno najpotkapacitiraniji narod u Europi uz bok Nijemcima i Španjolcima. Pa, što bi se još trebalo dogoditi da progledamo, da odustanemo od tih strahota koje nam ne čine četnici već mi sami sebi? Možda se zvijer ipak još trza? Kao da na nekoj razini još tavori u praznim glavama koje ne razumiju da smo sami od rata na ovamo poubijali djece za tri predratna Vukovara?!

Još se nečega sjećam kao da je bilo jučer. Mobilizacijskog poziva na blagdan sv. Franje Asiškog 04.10.1993. Otišao sam i ostao 20 mjeseci, skoro do kraja Domovinskog rata. Nisam bio kad je bilo najkrvavije, ali sam bio kad je na mene došao red. Na kome je sada red? Na cijelom narodu Božjem da pokaže što može, da gradi novu civilizaciju ljubavi na svetoj žrtvi Vukovara i drugih mjesta gdje je Hrvatska bila razapeta. To je put oprosta i ljubavi. To je put vjere u Boga nad vojskama koji i sa malo ratnika može postići veliku pobjedu. Bog nas sve zajedno blagoslovio, a herojima neka je pokoj vječni u Gospodinu!’, napisao je Dražen Bušić

Bitka za Vukovar 18. studenoga 2020. Postoje neki dani u našoj prošlosti koji nam se posebno urežu u sjećanje. Točno...

Objavljuje Dražen BušićSrijeda, 18. studenoga 2020.

telegram-medjugorje.png

Evanđelje dana

paypal.jpg

buci-bu-shop-siroki-brijeg.jpg 

lightstudio.gif

sedam-pokornickih-psalama.jpg

najnovije-vijesti-iz-medugorja.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

svjedocanstvo-medugorje.png

molitveni-zid-1.gif

molitveni-program-u-medugorju.png

Zanima te i ovo?
U drevnoj armenskoj crkvi Turci zapalili roštilj
18. Siječanj 2021.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.