NA POČETKU KORIZME

Evo nas na početku još jedne KORIZME. U našoj kršćanskoj tradiciji to je vrijeme pokore i žrtve, tjelesnog mrtvljenja, a duhovnog sazrijevanja.

Ljudi danas ne vole koncept žrtve, jer im se neprestano servira suprotni koncept – koncept UŽITKA! Budući da živjeti stvarni život i stvarne odnose iziskuje neprestano suočavanje sa vlastitim granicama i granicama okoline, a to nije ugodno – puno je lakše pobjeći u virtualni svijet gdje je sve moguće, lijepo, fotošopirano, lagano i komotno. Dosta je samo naučiti kako pritiskati dugmiće. Nismo ni svjesni kako smo svi skupa zarobljeni u nečemu što zapravo nije život, nego OVISNOST, koja na kraju vodi u pravu tjelesnu i duhovnu smrt.

Ono što vam želim reći, zapravo je lijepo ilustrirano u ovoj poznatoj priči Stjepana Lice: KRTICA I SUNCE, koja ide ovako:

Krtica i sunce su bili prijatelji. Igrali su se svaki dan, uživali gledati se, smijati se…, živjeli su jedno za drugo. Jednoga dana na livadi je iznikao cvijet. Sunce je i njega primilo u igru. Ipak, kad je došla noć, krtica koja nije htjela s nekim drugim dijeliti prijateljstvo sa suncem, odgrizla je cvijetu korijen. Grizla ju je savjest i cijele noći nije mogla spavati. Ujutro, sunce je odmah vidjelo što se dogodilo. Na travi je ležao uveli cvijet. Ali nije bilo ni krtice. Stidjela se pogledati suncu u oči pa se zavukla pod zemlju. Samo je na travi ostao trag zemlje gdje je iskopala rupu. Sunce ju je zvalo cijeli dan. Govorilo joj je da mu je cvijet bio drag, ali može ogrijati pa će još više i drugih cvjetova izniknuti, ali da je krtica samo jedna i da mu jako nedostaje. Krtica se svejedno bojala izaći. I tako su prolazili mjeseci i godine. Nakon tri godine krtica je ipak jednom izašla iz rupe. Sunce ju je odmah vidjelo i pozdravilo: „Dobro mi došla moja prijateljice!“ Ali krtica ga nije vidjela, samo se okrenula u pravcu glasa. Oči su joj od života pod zemljom oslijepile. Za sebe je promrmljala: „Iako ti još ponekad čujem glas, znam da te više nema jer te ne vidim!“ i vratila se živjeti pod zemlju.

Mi smo te krtice. Nakon istočnog grijeha, zbog stida i osjećaja krivnje, uvukli smo se pod zemlju tjelesnosti. Možda ponekad čujemo Božji glas, ali pošto Boga ne vidimo, ne vjerujemo da Bog još postoji. Gospa ovdje u Međugorje dolazi da nas upozori na našu sljepoću, da nam pojasni kako poći putovima kojima nas njena ljubav vodi, uči poniznosti, mudrosti i kako naći put k Nebeskom Ocu. Kako ponovno vidjeti Sunce!

Koliko su tvrda naša srca i slijepe naše oči više ni sami ne znamo. Jer baš kao i krtica mislimo da je ovo prava stvarnost života. Mi mislimo da smo „čisti“ a zapravo smo poput ovisnika zaglušili naša osjetila i našu savjest raznim strahovima, kalupima, navikama, virtualnim svijetom i tehnologijom, sebičnošću… Bivši ovisnici svjedoče o tome što se događa u tijelu kad se očiste od droge: kako im se probude osjetila, osjećaji, svijest i savjest i tek tada postaju svjesni što su radili sebi i drugima. Prije toga kažu, od droge nisu imali osjećaj ni za što – samo jedan cilj: doći do još droge pod svaku cijenu, pa i ljudskog života. Ljudi koji su ostavili cigarete također svjedoče o tome kako im se vratio osjećaj okusa, mirisa, užitka… Od nikotina svi ti osjećaji zatupe… Dok si ovisnik nisi dakle svjestan koliko si umrtvljen u osjećanju stvarnih senzacija života.

Vrijeme KORIZME nam je darovano vrijeme u kojem se preko različitih odvikavanja, odricanja ili pokore zapravo trebamo „otpetljati“ od sveg onog zemljanog i ljudskog koje nam kao i krtici zablaćuje oči. Ovo darovano vrijeme služi tome da otkrijemo koliko smo još ljudska djeca, a Gospa nas poziva da postanemo djeca Božja. Da otkrijemo život bez „narkotika“ ovog svijeta!

Pogledajte što su nam mediji i tehnologija još napravili – uvukli su nas u život komotnosti, brzine, dugmića, uspavali nam mozgove i navikli nas ulaziti na široka vrata, dobiti sve nabrzaka, jeftino, bez prevelike žrtve i truda. Svojim ponašanjem postajemo primjer i našoj djeci, jer ona doživljavaju kako je tati puno lakše izvaliti se na kauč i gledati utakmicu, nego je igrati s njim. Kako je mami puno lakše gledati neku seriju ili kako se pravi ručak na TV, nego ga praviti s njim. Dijete osjeća našu sebičnost i naš unutarnji stav „daj mi moj mir!“ i to će postati i njegov način života. Mi smo zapravo svi ovisnici. I to nam je otvrdnulo srca. Gospa kaže: „Zbog tvrdoće svoga srca ne mogu da osjete radost poniznosti, pobožnosti, mira i ljubavi, radost moga Sina.“ (usp. 2. 03. 2014.)

Jedini lijek, jedini put i jedini primjer pokazuje nam Isus upravo u ovom KORIZMENOM HODU - a to je ŽRTVA! Samo umiranje sebi, otvara nas drugom. A naša sreća je u drugome. Čovjekov poziv je „BITI ZA DRUGOGA!“ Samo činiti ono što nam je teško, u čemu nas je strah – čini da naučimo pobjeđivati svoju sebičnost, svoje požude, svoje navike i predrasude, otvara nam nove prostore spoznaje o sebi, samokontrolu i vodi nas ka svetosti. Čovjekov poziv je biti SVET. Naš duh se može smiriti samo u Bogu.

Ovisnici nisu sretni. Kad ih slušamo kako svjedoče o svom putu rehabilitacije kažu da su bili sjene, mrtvi kosturi, da više nisu živjeli nego preživljavali do slijedećeg „šuta“. Sami, uplašeni… Došli su se liječiti jer su željeli opet biti živi, biti radosni!

Zar i ljudi danas nisu takvi: mrtvo meso koje preživljava do sljedećeg „šuta“ koji je za nekog serija, utakmica, film, igrica, facebook… Malo ljudi stvarno živi, malo je radosno. Nasuprot tome Gospa nam govori da trebamo osjećati RADOST! Ne postoji neka apstraktna radost, neki osjećaj od niotkud. Radost je skup od puno malih osobnih radosti koje su plod učinjenih dobrih djela, žrtvica, pomaganja drugima, darivanja i sebedarivanja… Takav stav i život izgrađuju u nama to neko unutarnje zadovoljstvo, unutarnju radost koju nam svijet ne može oduzeti.

Kroz ovo KORIZMENO vrijeme koje je pred nama do Uskrsa, ali i do konačnog Uskrsa, probajmo prestati biti ovisnici. Probajmo izaći iz tog narkomanskog mentaliteta koji traži samo ugodu. Otvorimo se za žrtve i žrtvice i vidjet ćemo kako će se u nama rađati radost i život. Ono dijete Božje koje vidi Sunce i igra se s njime.

Označeno u