Ovo uskrsno vrijeme u kojem se nalazimo, želi nam po riječi Božjoj koju čitamo i slušamo pomoći kako bi učvrstili svoju vjeru u uskrsnuće Kristovo i obnovili svoj život prema zahtjevima koji iz toga proizlaze.

Današnji tekstovi mogu nam u tome biti od velike pomoći.

Napast da se Uskrsnulog svede na utvaru nije nova. To nam pokazuje današnje evanđelje kad govori o Isusovom ukazanju učenicima dok su bili na okupu i razgovarali o onom što su doživjeli na putu u Emaus: i oni su pomislili da vide duha, utvaru. A imati posla s utvarama znak je straha a isto tako može biti i bijeg od odgovornosti, bijeg u neki zamišljeni svijet.

Da bi otjerao tu iluziju - napast, uskrsnuli Isus upućuje svojim učenicima riječi prijekora i riječ ohrabrenja: „Ta ja sam to! Opipajte i vidite...!“ I da bi ih još više uvjerio u svoju stvarnu, vidljivu i konkretnu prisutnost, on traži od njih da mu dadnu nešto za jelo. Tako je on pred njima pojeo komad pečene ribe.

Više nije moglo biti sumnje u identitet Uskrsnuloga; ne radi se o duhu, o prikazi, već o Isusu koji je živio u Palestini i koji je bio raspet na križu. To uskrsnulo tijelo Kristovo, to je ono isto tijelo koje je snagom Duha Svetoga bilo oblikovano u krilu Blažene Djevice Marije, a sada je to tijelo preobraženo jer je prožeto Duhom novog i konačnog Života.

Jedući sa svojim učenicima, Isus čini sve ono što je činio i prije s njima, pokazujući da sada kao Uskrsnuli, nastavlja biti prisutan u povijesti, da je i nadalje dionik ljudskog života. Jasno, da njegova prisutnost nije više fizička i zato ne može biti dohvatljiva ljudskim osjetilima; ali ona nije zbog toga manje stvarna, makar je otajstvena.

Ako Uskrsnuli nastavlja biti prisutan u povijesti, to onda znači da vjernik tražeći Gospodina ne mora pobjeći iz ovoga svijeta, nego ga mora tražiti i prepoznati usred ove ljudske i zemaljske stvarnosti. Vjera u uskrsnuće ne može biti neka vjera u bestjelesnost: svaka pretjerana spiritualizacija ili idealizacija kršćanske vjere u suprotnosti je s onim što nas uči činjenica uskrsnuća.

Isus je uskrsnuo. Ustao je od mrtvih. On želi u nama uskrsnuti. Očekuje od nas da mu budemo svjedoci pred onima koji ga ne poznaju. Evanđelje nam govori kako Isus uvjerava apostole da je on živ, uskrsnuo. Kaže im da je "morao" trpjeti, muku podnijeti i umrijeti, da bi dao Bogu zadovoljštinu za naše grijehe. Naređuje im da u ime njegove smrti i uskrsnuća propovijedaju "obraćenje i oproštenje grijeha svim narodima..."

Petar apostol ponavlja što je čuo od Gospodina: Spasitelj je morao umrijeti, a zatim uskrsnuti; njegova smrt i uskrsnuće vjerniku osigurava život i uskrsnuće, oproštenje grijeha, spasenje. (prvo čitanje).
Apostol poziva Židove, svoje sunarodnjake da za vlastito spasenje iskoriste Isusovu smrt i uskrsnuće: "Dakle, obratite se i pokajte se da vam se oproste grijesi..." (Dj 3, 19).

Evanđelja svjedoče da apostoli teško vjeruju u Uskrsnuloga i kad ga gledaju vlastitim očima: "Oni, zbunjeni i puni straha, pomisliše da gledaju duha." Činjenica Isususova uskrsnuća bila je za njih veliko iznenađenje. Bili su jednostavno zatečeni i nisu mogli vjerovati da je on to. Zato teško prihvaćaju tu stvarnost.

Isus ih uvjerava da nema mjesta strahu i nevjeri. On je to - on je tu: "Pogledajte moje ruke i moje noge: ja sam, ja glavom." Koliko je muke imao Isus radi slabe vjere svojih učenika!

Kako stoji s nama…? Vjerujemo li mi da je je Uskrsli s nama? Obuzimaju li i nas sumnje? Vjerujemo li da je Isus kod svake sve Mise nazočan i mi se s njim živim, nazočnim susrećemo. On nas neizmjerno ljubi i krijepi, svojim tijelom u sv. Pričesti hrani… On nam se raduje i dariva nam svoj mir i dijeli s nama svoju uskrsnu pobjedu.

Kako je žalosno susresti vjernike-katolike iz čijih se riječi vidi da vjeruju tek u „nešto“, u neku silu u nešto „iznad“ nas. Od nekih se čuje: pa nešto mora biti, postojati. Ima li vjere u takvom razmišljanju? Prije ne, nego da. Vjera je čin povjerenja i predanja osobi Isusu Krista. To je moja odluka za Njega koji me je neizmjerno ljubio, za mene na križu umro i uskrsnuo.

Isus govori svojim učenicima: "Ja sam glavom." "Da, on je to, on je tu, Raspeti koji uskrsnu. U životu kršćanina, pred našim očima uvijek mora biti i Veliki petak i Uskrs, Raspeti i Uskrsnuli. Tko zaboravi jedno, ne treba mu ni drugo.

U dane korizme Crkva je pratila Isusa patnika na Golgotu, na križ, u smrt. Htjela je da dobro vidimo toga čovjeka što ga raspeše ruke čovječje - svih nas, da dobro zapamtimo popljuvano lice, izmrcvareno tijelo Bogočovjeka. Na veliki uskrsni dan, gledajući sjajni lik Uskrsnuloga i njegovu svemoć, kao da je zaboravila njegovu čovječju bijedu, patnju, križ i smrt. Danas nas vraća na Golgotu da pogledamo izmučeno tijelo, probodeno srce, ugasle oči." (Ivo Bagarić)

"Stoji pisano da Mesija mora trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih..." Dobro je toga se uvijek sjetiti i češće pogledati Kristov križ i zahvaliti svome Spasitelju na svemu što je za nas i radi nas učinio. On jedini bijaše nevin, a za nas je trpio.

"Stoji pisano da Mesija mora trpjeti..." Bili su potrebni križ, čavli, trnje i grob da dođe uskrsnuće; smrt da dođe besmrtni život. To su dvije jednako velike, neodvojive činjenice, jezgra apostolskih propovijedi, temeljne istine kršćanstva.

Kristova smrt na križu bila je znak njegove velike ljubavi prema nama a njegovo uskrsnuće je dokaz i potvrda njegove božanske svemoći. Odabrao je tu strašnu smrt da je svlada, pobijedi životom, uskrsnućem i tako utvrdi našu vjeru i našu nadu. Uskrsnuće je potvrda da je Gospodin jači od smrti, moćniji od zla i grijeha, da nas može spasiti, osloboditi, oživjeti...

"Isus je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta." Raspeti je imao dovoljno krvi da opere grijehe svega svijeta, Uskrsnuli ima dovoljno snage da vječni život uskrsnuća osigura svakome.
Umro je za sve, uskrsnuo je za sve, da živimo svi. Njegova smrt i uskrsnuće poziv je nama da primimo život kakav je: često pun boli, patnje; da prihvatimo i smrt kao prolaz u životu. Isusova smrt i uskrsnuće poziv je nama da u životu ne biramo lažne bogove i lažnu sreću nego njega - stvarni život i stvarnu sreću.

Redovnici - trapisti redovito se pozdravljaju s dvije latinske riječi: "Memento mori!" - "Sjeti se da ćeš umrijeti!" Podsjeća se na čovjekovu smrtnost i odgovornost za život.
U uskrsno vrijeme umjesto: "Memento mori!" - pozdrav je: "Memento vivere!" - "Sjeti se da ćeš živjeti!" Podsjećaju se na besmrtnost koja je osigurana svakom čovjeku uskrsnućem Bogočovjeka.

Pozvani smo da budemo svjedoci za Isusa. Svjedočiti za Isusa znači živjeti iz vjere u Uskrsloga da drugi to mogu prepoznati kako je milost Kristova dotaknula i promijenila naš život. Svjedočiti za Isusa znači dopustiti Uskrslom Spasitelju da govori kroz nas i preko nas drugima koji se nalaze oko nas: drugima koji su nesretni i sumnjivi u svojoj vjeri.

Prepoznajmo u Isusa u braći i sestrama oko nas! Posebice u licima koja su umorna i opterećena patnjama! Isusova vrhunska zapovijed je: ljubite se! Uvijek sve činimo iz ljubavi! Tada je Uskrsli s nama i u nama!

Svjedočimo odvažno i hrabro za Isusa, da je on uskrsnuo i da ćemo i mi uskrsnuti. Sjetimo se da ćemo živjeti - vječno živjeti, pa nastojmo živjeti tako da nam vječnost bude sretni život s uskrsnulim Gospodinom. Potrebno je često se sjetiti da ćemo umrijeti, ali još potrebnije često se sjetiti da ćemo živjeti. To nam je obećao i to nam jamči živi Uskrsnuli...

"Isuse, ojačaj i uvećaj nam vjeru, otkloni sve naše sumnje, otkloni sve naše krive pojmove o tajni svoga uskrsnuća! Daruj nam čvrstu vjeru i spremnost da svjedočimo za Tebe, živoga Gospodina Isusa, za kojega je vrijedno i život položiti. Otvori našu pamet i naše srce da razumijemo poruku Tvoje muke, smrti i uskrsnuća! Otvori nas za istinu svoga uskrsnuća i daj nam da u Tebi prepoznamo stvarnog Boga i čovjeka, Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista! Daj da Te možemo prepoznati u svakom bratu čovjeku! Pomozi nam da prema svojim sposobnostima i prema darovima koje primamo od Oca Svjetlosti činimo dobro oko sebe, kako bi po nama zasjalo novo lice zemlje, novo lice naše domovine i svega svijeta! Neka tako uistinu nastane novi, bolji svijet!" (Milivoj Bolobanić)

Poslušao je glas savjesti i umro u milosti Božjoj

Neki je mladić u prigodi svoje prve Pričesti odlučio da će se, ako po nesreći smrtno sagriješi, odmah ispovjediti i da nikako ne će s teškim grijehom poći na počinak. Ta mu se međutim nesreća dogodi već nakon nekoliko tjedana.

Nastupila je večer, put u grad do svećenika bio je težak, a i vrijeme je bilo loše. Već je htio ispovijed odgoditi za sutra. Ali mu glas njegove savjesti nije dao mira; govorio mu je: „Uradi što si obećao!“ Još je oklijevao. Tada je izmolio večernju molitvu te uputio nekoliko molitava dragoj Gospi.

Potom je odjednom ustao te se zaputio u grad. Iako je bilo kasno, uspio se temeljito ispovjediti. Na povratku je susreo neku staricu koja ga je u čudu zapitala odakle ide tako kasno. On joj iskreno ispriča sve što je bilo te reče kako sada može veselo zaspati jer se izmirio s Bogom.

I zaista, spavao je tako mirno. Spavao je i kada je sunce već bilo visoko na nebu; spavao je tako čvrsto da nije čuo ni majčina glasa kojim ga je budila. Majka ga je uzela za ruku, ali je ruka bila hladna i ukočena. Mladić je te noći umro. Imao je veliku sreću što je poslušao glas svoje savjesti te je umro u milosti Božjoj. A tu mu je milost isprosila Blažena Djevica Marija.

Osmrtnice ba

29-mladifest.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

ines-grbic-kolumne.jpg

molitveni-zid2.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

podrzite-nas-rad-2.png

katolicko-glasilo-mi.jpg

Zanima te i ovo?
Molitve koje uglavnom moli su zahvala Bogu za dan, molitva za uspjeh u poslu i molitva Gospi
22. Srpanj 2018.
Zanima te i ovo?
SVJEDOČANSTVO VJERE Gospodin vodi računa o svim detaljima
22. Srpanj 2018.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.