19. nedjelja kroz godinu A: 1Kr 19,9a.11-13a; Rim 9,1-5; Mt 14,22-33

Od čega se živi i što naš život nosi? To su upitnici koji se pred nas stavljaju kad čitamo evanđeoske ulomke o umnažanju kruha te o hodanju po vodi. Isus sluti opasnost koja mu prijeti. Svijet je oduševljen umnažanjem kruha i snuje nešto čime bi se svi mogli okoristiti: Učiniti Isusa vođom, kraljem. Zakraljiti ga. Da se napokon ispune židovski politički i mesijanski snovi, da zbace omraženi rimski jaram sa sebe. Još im je u podsvijesti povijest Makabejaca. Zato Isus primorava učenike da čim prije prijeđu na drugu stranu, dok on sam provodi noć u molitvi, zahvaljivanju, u Duhu. Ne želi ‘kapitalizirati’ kod ljudi čudo umnažanja kruha u pustinji. Zna za varljivost sreće, oduševljenja, ne nose ga valovi ushita ni uspjeha.

Toj je zamci podlegao jedan Ilija. Pred Gospodinom se hvasta i pita se zašto mora bježati pred bijesom bezbožne kraljevske kuće kad je sve stavio na jednu, Božju kartu. I sam vlastiti život. Očajan pita sebe i Gospodina, čemu sve muke i napori, čemu sva revnost za Gospodnju stvar, kad mu je život u trajnoj smrtnoj opasnosti? Međutim, još nije dovoljno naučio iz Božjih postupaka. Previše je u njemu divlje naravi, još nije ukrotio sebe ni vuka, zvijer u sebi. Treba postati cjelovit čovjek, pomiren iznutra i izvana. Integralan. Potrebno je spoznati vlastitu nemoć, slabost, upravo nad bezdanima i ponorima. Iz svih katastrofa treba naučiti jedno: Cijeli je svijet jedna velika provalija te pred smrću, u ma kakvu obliku dolazila ona pred nas, nema izbavljenja. Ilija nije mnogo naučio iz one scene na potoku Kišonu kad je smaknuo Balove svećenike. Ali je za sve vijeke obilježen kao čovjek nasilja, koji iz silne revnosti za Boga, ne prašta protivnicima. Iznutra i izvana doduše gorljivo revnuje za Božju stvar i gnjev mu prožima cijelo biće. Bog ga na Horebu suočava sa zastrašujućim slikama koje otkrivaju Ilijino nutarnje raspoloženje. U svim onim elementarnim nepogodama nije Bog. Gospodin mu pruža šansu ozdravljenja u blagom lahoru, koju Ilija prihvaća i dovršava svoj životni tijek. Dakle, susret sa samim sobom, svojom sjenom i tamom u sebi. Što je drugo ljudsko srce već otvoreni bezdan i ralje, napose ako se prepusti zlu, kao u ratovima, pa i nedavno, na ovim prostorima?

Svaki Isusov potez je jedna velika škola za učenike. Ilija je nošen Duhom došao na Horeb i ondje naučio životnu lekciju. Isus je ispunjen Duhom, u njemu djeluju stvarateljske snage, Duh ga nosi kad koraci prelaze s kopna na vodu. U pramazorje približava se učenicima, hodeći po vodi, a oni uglas kriknuše: "Sablast!" Petar ne vjeruje i želi provjeriti: "Gospodine, ako si ti..." S jedne strane strah od vode i valova, s druge žudnja biti s Gospodinom, u blizini. Ta jučer je doživio čudo s kruhovima i ribama u njegovoj nazočnosti. Iskoračuje iz lađice prepun vjere i zanosa, pogleda netremice usmjerena u Gospodina. Voda nosi dok ima vjeru koja premješta brda (usp. Mk 11,22). To traje samo jedan trenutak, a onda zbog sumnje počinje tonuti i vikati za pomoć. Gospodine, SOS!

Kakva pouka iz Isusovih riječi, Petrova postupka, Isusova prijekora? Sve u našem životu zavisi od usmjerenosti našeg pogleda, misli i srca u Gospodina. Od njega dolazi snaga, on osobno stvara most koji pomaže prijeći na drugu obalu. Treba nadići sumnju i nepovjerenje. "Malovjerni, zašto si posumnjao?" Grčki izraz za sumnju, dvojenje, znači doslovce pocijepanost u sebi, raz-dvajanje. Čovjek nije više cjelovit i jedinstven, integralan, već po-dvojen. Nije čitav ni cio, nije čist, već pocijepan. Napose je ta pocijepanost sudbonosna u odnosu na Boga, na Isusa. Već je Gospodin Abrahamu rekao: "Hodi preda mnom cjelovit, čitav. Budi neporočan, takav hodi pred mojim licem" (usp. Post 17,1).

Sumnja, dvojba nešto je poput condition humaine, nešto što spada na ljudsku narav, određenost i datost. Sumnjaju učenici u ovom trenutku, sumnja ih prati i nakon Isusova uskrsnuća, na gori u Galileji (usp. Mt 28,17). Makar mu se ondje pokloniše ničice, još uvijek ih muči nutarnja podvojenost spram Uskrsloga: Je li to on ili nije? Smijemo li mu se pokloniti? To se čini samo pred Bogom. To je ono što prati i našu svakidašnjicu. Stoga ova zgoda iz evanđelja stavlja i pred nas osobno upitnike spram naše vjere i povjerenja. Možemo li shvatiti svoj hod za Isusom kao hod po vodi, nad bezdanom, nošen jedino njegovom riječi kojom obećaje sigurnost da je moguće odvažiti se i smjelo se zaputiti u njegovu smjeru? Pa ako treba i u nemoguću situaciju? Jesu li naša vjera i nada sigurno sidro naše duše, siguran konopac nad bezdanom, komad čvrstog tla nad živim pijeskom?

"Ništa nije teško samo ako smo mi lagani", reče netko. "Anđeli su sposobni za let jer se ne prave važnima. To bijaše uvijek kršćansko ćutilo... Lako je biti težak, teško je biti lagan. Sotona je pao zbog svoje težine", rekao je jednom obraćenik Chesterton. Dok je Petar za trenutak bio do kraja usmjeren na Gospodina, bio je lagan kao pero te je mogao hodati po vodi. Lagan, ne lakomislen, dakle, do kraja opušten, miran, prozračan, nošen iznutra i izvana Gospodinovom riječi i pogledom. Sveti Dobri papa Ivan veli: "Sve je lagano kad se odvojimo od sebe", kad svoje težište prebacimo u Gospodina.

Gotovo se, dakle, stalno ponavlja pitanje naših životnih težišta, uporišta, sigurnosti, životnih osiguranja. Tko nam podaruje sigurnost u životu? Što nam podaruje konačni mir u valovlju života? Često se na kraju otkriva da se u životu najviše strašimo onoga u što redovito polažemo najviše svoja nadanja. Stoga se potrebno otrgnuti tome, izići iz vlastite ljušture i nesigurne životne lađice te čuti glas koji veli: "Ne boj se, ja sam. Budi odvažan."

Refren je to cijeloga Starog zavjeta i s tim nastupa i Isus. Primjenjuje na sebe starozavjetna Gospodinova svojstva. U njemu žive i ozbiljuju se sva naša nadanja i želje, sve naše utopije, distopije i životni nedohodi, dok istodobno sve naše životne skrbi oko samoodržanja, života, budućnosti, padaju pred njim u vodu i postaju zaprjeka na putu. Potrebno je imati samo jedno nepokolebljivo u svijesti i srcu: Nemoguće je ispasti iz Božje ruke, makar se rušila mora, brda, kraljevstva, makar se na nas sručila najgora apokalipsa. Konačno i najveće čudo našeg života jest u susretu koji može nositi i svemu dati nutarnji sadržaj i smisao. Takav se može dogoditi samo pred Isusom i s Isusom.

Današnji nam odsječak govori i o tome u čemu je zapravo čovjekova sigurnost. Što nas to nosi u životu? U što polažemo svoje nadanje? Koja to nas osiguravajuća društva, koje nas to zdravstveno osiguranje (doživotno ili dosmrtno) može spasiti od navale bolesti, epidemije, prirodne katastrofe? Vidimo i čitamo svakodnevno o orkanskim olujama usred ljeta po cijeloj Europi. Što mogu tu osiguranja, mirovinsko, životno, ove ili one 'kase' ili životne osiguravajuće police? Nema toga osiguranja koje bi preuzelo rizik ponovljenoga Černobilja! Nijedno osiguranje ne preuzima rizik atomske eksplozije, makar se atomska energija koristila u mirovne svrhe u obliku električne energije i sl. Ništa od toga ne nosi niti daje uporište. Dakle, gdje je uporište, u što se uzdamo? Papa Benedikt nije prestajao govoriti, ponavljati: Bog je ljubav. Jedino ljubav, i zato Isus uči svoje nasljedovanju i ljubavi.

Život nam može nositi samo egzistencijalni susret sa samim Gospodinom. To je ono čudo koje se događa u istini i ljubavi. Tada svijet prestaje biti ona strašna neman i zjapeći bezdan koji nas guta.

Fra Tomislav Pervan

ines-grbic-kolumne.jpg

laudato-tv.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

18- medunarodni-seminar-za-bracne-parove-u-medugorju.jpg

isus-na-brucosijadi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.