Draga braćo i sestre, zašto se Gospa prvi put ukazala na Podbrdu na današnji dan, 24. lipnja 1981., na svetkovinu svetog Ivana Krstitelja?

Je li to bilo slučajno ili je baš taj dan Gospa izabrala za prvi dan svog pohoda ovom našem Gorju?

Iz današnje perspektive sve nam govori da to nije bilo slučajno. I da je taj prvi dan bio jezgra iz koje je sve kasnije proizišlo.

Zašto Ivan? Tko je bio Ivan? Razdjelnica! Stavljen između Starog i Novog zavjeta. S njim je završilo jedno razdoblje povijesti. Uskoro će započeti novo! Gospa je ovdje započela s Ivanom. To znači da je željela započeti nešto jako ozbiljno! Ni svjesni nismo koliko važno! Gospa je pred nas stavila uzora! Kad nas poziva na obraćenje, da znamo što to znači! Kad nas poziva na post, da gledamo u Ivana! Kad nam priprema put za Isusa, da nam Ivan bude uzor!

Mnogo je sličnosti i poveznica između Marije i Ivana:Na Ivandan prije 37 godina Gospa je u naručju nosila dijete Isusa. Što je time htjela reći? Zar ne ono što i Ivan: Evo Mesije, evo Jaganjca Božjega! Evo onoga u kojem je vaš mir!

Ivan je bio glas u pustinji. Zar i Marija nije to istoveć punih 37 godina? U pustinji?! Da, u pustinji koja je u ljudima, u srcima.

Tko je prvi osjetio Marijin dolazak te zaigrao od radosti? Ivan! U utrobi svoje majke Elizabete! Jeste li o tome ikada razmišljali: Nerođeno dijete je prvo prepoznalo i navijestilo Mesiju! Nerođeno dijete! Kakva poruka za današnje vrijeme!

Marija je u sebi, u svom tijelu, u Gorje nosila tek začeto dijete, a na Ivandan u svom naručju donijela je u naše Gorje, na naše Podbrdo, dijete, Isusa.

I tad su mnoga srca osjetila njezin dolazak! Toliki i toliki! Najprije vidioci, zatim župljani i vjernici iz okolnih župa a potom ljudi iz cijelog svijeta! Da, iz cijeloga svijeta! Zvuči nam nevjerojatno! Ali kako čudesno! Kao i u Ivanovo vrijeme! Matej piše: «Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe.» (Mt 3, 5-6)

Ispovijedajući se. Da, svjedoci smo toga ovdje, u Međugorju!
Marija je izabrala svetkovinu Ivana Krstitelja,ali i ovu župu, dva brda, Podbrdo i Križevac, crkvu i svakog pojedinca. Dva brda - kao zagrljena,kao naručje u koje nas Majka prima,kao otvoreno srce - više su od običnih brda: Jedno je Betlehem, gdje je Majka u naručju donijela malo dijete Isusa, a drugo je Golgota, gdje ta ista Majka moli pod križem svoga raspetoga sina. Jedno nas vodi rađanju Isusa u nama, a drugo uskrsnuću.

U polju, u kotlini -crkva! Ispred koje se ispovijedamo i u kojoj se hranimo! To troje kao trokut. Ne, radije bih rekao kao srce.

I eto nam jasnoće što Marija želi - da je slijedimo, da činimo ono što je ona činila: Išla je u Gorje i u Hram.I sve što je činila, činila je srcem. Brda su poziv na exodus, na izlazak iz kotline, iz svakodnevnog mišljenja i gledanja. Penjemo se na brdo kako bismo izišli iz sebe i kako bismo kroz molitvu, kroz gledanje i razmatranje postaja krunice na Podbrdu i križnog puta na Križevcu, doživjeli drukčije gledanje i razmišljanje. Kako bismo se gledajući u Isusa prepoznali i dopustili mu da mijenja naša srca.

No naše Gorje, naša brda, nisu konačni cilj našeg hoda. Luka piše: «Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje», a zatim nastavlja: «u grad Judin.»Potom Luka piše: «Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.»

Marija želi da se češće zaputimo u Gorje, na Podbrdo i Križevac, kako bismo se odmakliod prijatelja i neprijatelja, od rada, od bogatstva i siromaštva, od dobrih i teških međuljudskih odnosa, od radosti i briga - te kako bismo se primakli Isusu.

A s ciljem da se iz Gorja zaputimo «u grad Judin», «u Zaharijinu kuću» - k drugima, ali drukčiji, promijenjeni, s Isusom u srcu.

Pa kad se vratimo i druge pozdravimo - kao Marija Elizabetu - da od radosti zaigraju srca onih koje susretnemo. Baš kad smo u najvećoj hitnji, u žurbi, u brigama pohitimo i mi u naše Gorje, na Podbrdo i Križevac, kako bi se naš korak usporio, kako bi naše srce ušlo u jedan drukčiji ritam.

Sjetimo se fra Slavka Barbarića koji nam poručuje:
«Naše ljutnje, nervoze, psovke, pijanstva, droga, svađe, nezadovoljstva, nutarnja mrmljanja, nesigurnosti, strahovi, tjeskobe, nesanice su samo neki od znakova da smo izgubili onaj ritam, koji nas usrećuje i koji nam daje mogućnost da susretnemo sebe, ljude, prirodu i Boga. Kad je čovjek nervozan i nestrpljiv, on ne može susresti ni sebe ni druge. Droga i alkohol, razularena druženja, preglasna glazba, vika, prekomjerno jelo su grčeviti pokušaji čovjekovi da se vrati u novi ritam.»
«Da bismo se vratili u onaj praiskonski ritam mira, u novi ritam, potrebno je danas mnogo više vremena za molitvu, šutnju, laganu pjesmu, za Božju riječ, nego nekada prije, jer postoji sve više situacija koje nas izbacuju iz ritma. Stoga mnogi kršćani koji na brzinu i kratko mole, koji tako slave misu, koji se tako ispovijedaju, ne ulaze u novi ritam i nemaju snage išta u životu mijenjati... A spas je u molitvi, u drugovanju s Bogom, u povratku sebi.»

Gospa nam pokazuje put kako od Marte, od života stresna i nemirna, od tolikih i tolikih briga oko mnogo toga što nam se nameće kaojako potrebno, kako biti kao njezina sestra Marija koja je svjesna da je «jedno potrebno». I s tim motivom, zbog togjednog potrebnog, znati izabrati odlazak u Gorje i u Hram, sjesti do nogu Gospodinovih i slušati njegovu riječ, penjući se po kamenitom tlu ili klečeći pred Presvetim oltarskim sakramentom ili u ispovjedaonici ili pred križem, s krunicom ili držeći križ u ruci, lomeći kruh i pijući vodu u dane posta, držeći u rukama Sveto pismo, čitajući i slušajući ga srcem...

Marija je izabrala svetkovinu Ivana Krstitelja jer je Ivan i danas jako aktualan. Danas kad mnogi ne znaju tko su, što je njihov identitet, i što nisu i ne mogu i ne trebaju biti, Ivan nam daje primjer čovjeka kojizna tko jest i tko nije.

On zna da nije riječ, nije Krist (Mesija), nije Ilija, nije prorok.

No, on zna tko jest: «Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!»Ivan je to što jest i potpuno je ispunjen time što jest!Nije nesretan zbog onoga što nije i što ne može biti!

Isus za Ivana kaže da je prorok i više od proroka! I da je glasnik, preteča Mesijin.Ove dvije Isusove izjave o Ivanu jasne su nam, no sljedeća nas zbunjuje: «Nitko među rođenima od žene nije veći od Ivana i svatko, i onaj najmanji, veći je od Ivana.»Nitko nije veći od Ivana i u isto vrijeme svatko je veći od njega. Kako to razumjeti? Zaista, u očima ljudi nitko nije bio veći od Ivana – to je Ivan koji je po kreposnom životu nadvisio sve druge rođene od žene. Iz perspektive naravi Ivan je dosegao vrhunac: bio je jako cijenjen, ljudi su ga tražili. Čak su se širili glasovi da je on Mesija.

Da smo na Ivanovu mjestu, kako bismo na to reagirali? Zarto ne bi bili laskavi glasovi za nas? Na razini na kojoj se sve vrti oko nas, oko ega, gdje se trudimo da budemo netko u očima drugih, po mogućnosti veći od drugih,da se nadvisi druge po popularnosti, znanju, titulama, uspjesima, novcu, novom automobilu. Nije dovoljno razviti talente i biti sposoban nego biti i poznat i priznat, biti netko - u očima drugih!

Međutim, Ivan nije ostao samo rođen od žene, samo na razini naravi, nego je rastao. Nanovo se rodio, a to vidimo po tome što je «i najmanji u kraljevstvu Božjem veći od njega.» Što to znači?

Ivan je nadišao razinu na kojoj je slušao što drugi o njemu govore i tko je on u očima drugih. Sada, na novoj razini, na stupnju rasta Kraljevstva Božjeg u njemu, u Ivanovim očima drugi su veći od njega. To je Ivan koji se pred Isusom mjeri i pred Isusom upoznaje sebe, koji raste u mudrosti i shvaća: «On, Isus, treba da raste a ja da se umanjujem.» Slične naznake nalazimo i na drugim mjestima: «Onaj koji za mnom dolazi jači je od mene.» «Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući.» Ili slično: «Ja nisam dostojan obuće mu nositi.»

Ivan nas uči da je najvažnije otkriti svoje poslanje, svoju originalnost, upoznati sebe i prihvatiti sebe. I biti sretni što kao takvi imamo jako puno prostora za rasti i za činiti dobro.

Svi smo se mi nalazili ili se nalazimo na razini rođenih od žene, na razini naravi, na kojoj rastemo tjelesno i duševno, stječemo znanje, odgoj, kulturu, razvijamo talente... Na toj razini želimo nešto napraviti, postati netko u očima drugih ljudi, biti čak veći od drugih, imati materijalnog, sagraditi kuću, poduzeće, pansion, hotel, imati titulu, biti priznati.

Ta prva razina je prirodna. Važno je samo da ne pomislimo kako je to vrh razvoja našeg bića. Razvoj treba ići dalje: po Ivanovu primjeru odlučiti se rasti, tj. sićiu vlastito srce, na razinu djelovanja Božjeg kraljevstva u nama, gdje se rađamo nanovo - odozgor.

To je ono čemu nas Kraljica mira tolike godine ovdje poučava.

Sjetimo se Isusove oštre kritike svojim suvremenicima: «Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.» (Mt 21, 28-32)

Gospa je izabrala Ivana jer Ivan nas stavlja predpitanja i u pitanje!Kao u ono vrijeme tako i danas imamo dvije mogućnosti: Možemo ostati na razini onih pismoznanaca koji su došli iz Jeruzalema i bavili se Ivanom - jesi li ti Mesija? Jesi li Ilija? Jesi li prorok? I ostali nepromijenjeni. Ili izabrati čuti Ivana i njegov poziv upućen nama, meni osobno: Obrati se!

Možemo ostati na razini onih koji se bave Međugorjem - Zašto ukazanja traju toliko itd.?Pa što ovi pa što oni? Pa što ovako pa što onako? Ili čuti Majčin poziv: Obrati se! Uči moliti srcem. Dopusti Bogu da mijenja tvoje srce...

Lakše je baviti se Ivanom, odnosno Međugorjem, jer tada mi nismo stavljeni u pitanje. Lakše je to nego čuti poziv na obraćenje koji je Ivan upućivao i koji Marija upućuje jer smo u tom slučaju mi stavljeni pred ogledalo: A ja? Je li meni potrebno obraćenje? Postoji li nešto u mom životu, što trebam mijenjati?

Što je s nama? Bavimo li se Međugorjem? Brojimo li hodočasnike? Ili nastojimo čuti što nam Kraljica mira govori?

Neki govore: Gost, turist, sezona.Razlika je ako kažem: Gost i turist ili kad kažem hodočasnik. Jer prvo me ne stavlja u pitanje, a drugo me stavlja. Jer ako je ta osoba koja je izdaleka došla hodočasnik, što je sa mnom? Tko sam ja?
Razlika je ako kažem: sezona ili vrijeme milosti.

Ono prvo me ne obvezuje, a ovo drugo stavlja pred mene pitanja: Kako živim ovo vrijeme milosti? Možda propuštam to vrijeme darovano jednoj od tisuća generacija?

I Ti, poštovani hodočasniče, Međugorje možeš doživjeti na dva načina: Da tražiš da ti bude ugodno (u hotelu, pansionu), da Ti je u sobi televizor, da imaš lift, klimatiziranu sobu. Nešto slično kako turisti čine. Ili da izabereš put koji te vodi k rastu: Da se kroz dane hodočašća odlučiš vježbati živjeti u Gospinoj školi.

Da izabereš molitvu srcem u tišini, jedan dan post srcem, klanjanje srcem, euharistiju srcem, susret s Milosrdnim ocem u ispovijedi, čitanje Božje riječi srcem, molitvu krunice na Podbrdu i križni put na Križevcu.

Ivan je otvarao ljudima oči. I Gospa to čini. Poslušajmo neke od njezinih riječi: «Vi, draga djeco, želite dobiti milosti, a ne molite. Ja vam ne mogu pomoći, jer se vi ne želite pokrenuti.» «Vi pričate, pričate, a ne molite.» «Trčite, radite, skupljate, a bez blagoslova. Vi ne molite!» «. Dječice, vi ne znate živjeti u milosti Božjoj», «Dječice, živite u vremenu gdje vam Bog daje velike milosti, a vi ih ne znate iskoristiti. Brinete se za sve drugo, a za dušu i duhovni život najmanje. Probudite se iz umornog sna vaše duše i recite Bogu svom snagom Da.» «Dječice, ljubite malo, molite još manje. Izgubljeni ste i ne znate što vam je cilj. Uzmite križ, gledajte Isusa i slijedite ga.»

Ivan i Marija ne ostaju kod kritike nego pokazuju izlaz. A izlaz je u obraćenju. Post - naravno radikalni, o kruhu i vodi, srijedom i petkom, povezan s molitvom - ima duboke veze s obraćenjem. Mi se nekad uspavamo, uljuljamo i mislimo da je sve u redu, a tek kad počnemo postiti, shvaćamo koliko toga propuštamo!Propuštamo rasti! Post nas drma i poziva na izlazak izraznih oblika robovanja i sljepoće, iz stvari koje nas uvjeravaju da su jako jako važne, a koje nas zapravo zarobljavaju, te nas usmjerava na ono jedno potrebno, na ono blago na nebu koje je nepropadljivo.

Kad počnemo postiti dođe nam u pamet: Sjeti se čovječe... I ona druga: Ne živi čovjek samo o kruhu nego i o Božjoj riječi.

Sjetimo se Ivanovih pitanja iz tamnice upućenih Isusu: Jesi li ti Mesija?Što Isus odgovara Ivanu?Recite Ivanu: Gluhi čuju, hromi hodaju, slijepi gledaju... Isus dakle pokazuje na plodoveu ljudima.

I ovdje neki postavljaju pitanje: Je li istina da se Gospa ukazuje? Što bi Isus odgovorio? Pogledajte plodove!

A kad pogledamo tolike hodočasnike koji ovamo dolaze, pitamo se što je to što pokreće tolike iz svakog kutka kugle zemaljske da se zapute ovamo, u Međugorje?

Što je to što pokreće tolike da po nekoliko dana putuju kako bi ovdje u Kući mira postili 6 dana o kruhu i vodi? I nakon toga opet u autobus isto toliko vremena na povratku kući?

A kad vidiš njihova lica - sama radost! Ona iskrena, iskonska!

Ovdje su došli jer Nebo je ovdje tako blizu! Ovdje su došli zbog najveće i najvažnije potrebe - zbog potrebe duše! Da otkriju veću ljubav, da upoznaju srce Milosrdnog oca! Da pronađu pravi mir! Mir u srcu koji nikakvi nemiri ne mogu ukrasti!

Zato, dragi župljani! Vi ste u kušnjama ali i u milosti već 37 godina.Gospa vas zove da budete kao Marija, a potrebe vas zovu da budete kao Marta.

Sigurno je, trebamo biti i kao Marta koja se brine oko nekih stvari. Da nije toga, gdje bi toliki hodočasnici bili smješteni.

No nemojmo ostati samo na razini izvanjske brige. Velika je to kušnja! I pravdati svoje izostanke sa svete mise i molitve zbog obveza. Kad smo blizu, a udaljili se iznutra, onda je misa i molitva obveza, a kad smo iznutra blizu, kad je svijest i srce probuđeno, onda je misa, molitva potreba - potreba duše!

Kako se probuditi iz Martina sna i ne zaboraviti ono jedno što je potrebno i važno te kao Marija izjutra, po danu ili navečer znati provesti do noguPrijatelja naše duše.

Nemojmo se nikad naviknuti na ovo što se ovdje događa!Velika kušnja za nas je da budemo tako blizu, a tako daleko! Tako blizu izvoru, a da ostanemo žedni i površni.Bez nutarnjeg iskustva i rasta.

Sjetimo se starijeg sina iz prispodobe o Milosrdnom ocu koji je bio blizu ocu!Nije to bio loš čovjek - pa on je ostao uz oca, radio je marljivo - ali negdje je pogriješio. Gdje?Srce mu je ostalo nerazvijeno, maleno, usko, kruto.
Nije se razvijao, nije rastao, nije postao sličan ocu i njegovu širokom srcu u kojem je ljubav vladala!Zašto nije? Jer ga nije upoznao!

I za nas je kušnja biti ovdje, blizu, a ne upoznati ono što nam Nebo, što nam Majka govori! Nemojmo dopustiti da budemo tako blizu a tako daleko od njezina srca!A ona, Majka, nas izabrala!I posebnu ulogu nam namijenila! Zar se to može, zar se to smije propustiti?!Nemojmo dopustiti da nam je razvijeno sve što nam trendovi nude, a srce nam nerazvijeno - ono što Gospa želi! Ili da svojoj djeci omogućimo sve što svijet nudi, što trendovi i mode žele, a ne omogućujemo im nutarnji rast- koji Gospa želi.

I da buljeći u mobitel znamo za sve pojedinosti koje se događaju u svijetu, a ne znamo vidjeti što je u vlastitom srcu!

Ima župljana svjesni - bore se, ne daju se! Plivaju uzvodno!

Uza sav posao ostavljaju sve i dolaze na svetu misu izjutra ili navečer, idu na Brdo ukazanja i Križevac, mole u obitelji ili stvaraju molitvene skupine, tri-četiri ili pet osoba.

Primaju besplatno u svoje domove tolike osobe s invaliditetom, tolike godine primaju svećenike kad je njihova duhovna obnova...I toliko drugoga dobroga čine što se i ne vidi.

Ovih dana bilo je 7. Međunarodno hodočašće osoba s invaliditetom. Zbilja, postoji dobrota u tolikih ljudi!

Osobe s invaliditetom su probudile tu dobrotu i nastao je pokret ljubavi i dobrote! Baš to Gospa ovdje želi: izvući, probuditi dobrotu iz naših bića! Dobrotu koja u nama postoji.

I na koncu, sjetimo se Isusovih riječi o Ivanu Krstitelju:«On bijaše svjetiljka što gori i svijetli, a vi se htjedoste samo za čas naslađivati njegovom svjetlosti.»I nas je kao i Židove u liku Ivana Krstitelja jednog Ivandana obasjala svjetlost... A mi? Jesmo li se kao i Židovi samo za čas naslađivali tom svjetlošću? A onda potom nastavili živjeti kao da se ništa osobito nije dogodilo?Sjetimo se: I našim je djedovima i bakama, očevima i majkama, a inama, na Ivandan prije 37 godina kao i Elizabeti zaigralo srce od radosti kad je Majka došla k nama!

Ovaj Ivandan prilika je da se uspavano srce ponovno pokrene, da se radost ponovno probudi!Da ustanemo i odlučimo se iznova započeti! A jedan razlog dovoljan je za to:Majka nebeska došla je k nama!

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
DUHOVNA PRIČEST - JE LI OPRAVDANO "UKIDANJE" SVETIH MISA?
04. Travanj 2020.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.