Današnja nam čitanja nameću temu o molitvi. Nije rijetkost čuti, a možda i sami reknemo: "Tražio sam od Boga ovo ili ono, i nije mi uslišao molitvu? Molio sam za zdravlje oca, majke (djeteta), a podlegao je bolesti. Molio sam da prođem na ispitu, a pao sam!"

Slične prigovore možemo čuti na svakom koraku. Mnogi misle kao da se Bog nalazi u nekom servisu, u uredu za hitnu pomoć i netom zatražimo mora nas uslišati. Mi naime Bogu molitvu, jedan Očenaš, zdravu Mariju, ili dadnemo svetu Misu i Bog bi morao dati što od njega tražimo. Nekako kao trgovini.

Jesmo li smo upitali, zašto Bog nije uslišao mašu molitvu?
Možda se samo onda sjetimo Boga kad nam je nešto potrebno, kad se razbolimo mi ili netko od naših, kad zakažu naše snage, pa ne možemo postići ono što bismo željeli. A inače ne marimo za molitvu, ne marimo za Boga.

Možda ono što smo molili nije dobro za nas, za našu dušu, nego možda za njezinu propast i po¬gibeljno za nas. Možda smo bili u grijehu, možda naša molitva nije bila odraz naše poniznosti, nego naše oholosti, umišljenosti.

Možda nam Bog nije dao ono što smo tražili, ali nam je zato udijelio nešto drugo. Koliki mole za zdravlje, a Bog im ne udijeli zdravlje, ali im zato dade snage da mogu strpljivo snositi bolest.

Možda Bog ne uslišava naših molitava i zato što mi od Boga tražimo da On vrši našu volju, a ne svoju. Kad molimo Boga za bilo što, onda naša molitva mora biti puna predanja da bi u svakoj našoj molitvi bio ovaj završetak: "Ali neka se vrši tvoja volja, a ne moja".
I onda će, makar nam izgledale neuslišane naše molitve, u stvarnosti biti uslišane, jer se je izvršila Božja volja, a ne naša. Jer ako nam nije dao ono što smo tražili, nije nam to udijelio radi našega duhovnog dobra i spasa.

Bez molitve nema života vjere. Molitva je disanje duše. Ona je susret s Bogom. Riječ Svetoga pisma potiče nas da svatko od nas osobno razmisli o svojoj molitvi. Pokušajmo iskreno odgovoriti na ova pitanja: Što je za mene molitva? Osjećam li uopće potrebu za njom? Vjerujem li da Bog sluša moje molitve? Imam li pouzdanja u Boga da će mi uslišati molitvu? Koliko i kako molim ja i moja obitelj?

Često će ljudi reći kako im je teško moliti. Počinju pa se izgube, misli ih odvedu na nešto drugo; teško im se sabrati.
Istina je da živimo u vrlo delikatnom vremenu, vremenu neprestanih napetosti i sukoba, napeta i brza ritma koji nas naprosto nosi, u vremenu kada nas televizija, internet i svi mediji stalno zasipaju novim informacijama, tako da je čovjeku današnjice vrlo teško tijekom dana naći vremena za opuštenost i nutarnju sabranost, za mir, tišinu i šutnju, što je nužno da bismo mogli uspostaviti osobni dijalog s Bogom. Dogodi nam se da na kraju dana, opterećeni i umorni, izgovorimo nekoliko naučenih riječi molitve, ali bez srca i duše, ne misleći uopće na Gospodina i na riječi koje umorni i pospani izgovaramo. I taj se ritam bez snage Duha i bez mnogo ploda ponavlja iz dana u dan.
A poteškoća je u životu sve više. Čovjek današnjice toliko je opterećen raznim problemima da često osjeća kako se vrti u nekom začaranom krugu iz kojega nikako ne vidi izlaza.

No, naš je Učitelj Bog, Isus Krist. Iz njegova života učimo kako je molitvu uvijek stavljao na prvo mjesto. Evanđelisti nas izvješćuju kako je često ustajao još za mraka i, dok bi ostali spavali, povlačio se u osamu i molio. Molitva mu je bila silno važna, važnija od sna. Isus je molitvu držao čak vrjednijom i od propovijedanja. Nigdje u evanđeljima ne stoji da je svoje učenike učio propovijedati, ali se često navodi da ih je učio moliti. Nakon što je četrdeset dana proveo u pustinji u postu i molitvi, hrabro se suočio sa Sotonom. I ostao čvrst i nepokolebljiv u kušnjama.

Sveto pismo pred nas stavlja primjer jedne obespravljene žene - udovice, bez pomoći i zaštite, bez posjeda, ali koja uporno i neumorno traži pomoć. Isus koristi ovaj primjer da bi nas poučio kako trebamo moliti. Poruka je: Moli ustrajno, kako bi naučio pravo moliti i postigao cilj svoje molitve. Onoga sudca, koji je bio toliko bahat da se čak ni Boga nije bojao, nije ganula ni njezina bol ni njezina bijeda. Slomila ga je njezina upornost. Ona je jedino u njemu vidjela osobu koja joj može pomoći i nije se dala pokolebati njegovom bešćutnošću. Prisilila ga je da sam dođe do zaključka: Iako se Boga ne bojim niti za Ijude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me (Lk 18,5).

Isus nas ovim primjerom poučava da nikada ne smijemo dvojiti o tome hoće li Bog uslišati naše molitve. Ne smijemo dopustiti crvu malodušnosti da uđe u naše srce, pa ni onda ako nam se čini da naša molitva ne donosi ploda ili nam je možda postala preteška. Bog nije kao onaj nepravedni sudac. Bog je dobar. Kod njega ne trebamo dugo čekati da nas primi. On se ne poigrava našim bolima. I ne prima mita. Ne trebamo se bojati da će naša molitva pro¬pasti zato što je netko drugi, prije nas, došao i uzeo ono što nama pripada.
Nitko nas nije pretekao. Kod Boga je svatko odmah na redu. Bog upravo mene i tebe čeka i nama se raduje. On je sav zauzet za našu molbu i dat će nam ono što pravedno želimo.

Stoga, trebamo uvijek ustrajno i s vjerom moliti. Dobri Bog nam upravo kroz molitvu pomaže otkriti svu dubinu njegove ljubavi. Kroz molitvu on oblikuje naše srce kako bismo upoznali da je za nas najbolje ono što on hoće i kako on hoće. I često ćemo kroz takvu molitvu polako shvatiti da je za nas bilo dobro da nam Bog nije odmah dao ono što smo molili i da je bilo dobro i mudro što se toliko toga nije dogodilo onako kako smo mi htjeli.

Jedna nas vrlo važna rečenica iz Evanđelja ozbiljno upozorava. Isus kaže: Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? (Lk 18,8). Možda nam se na prvi pogled čini da ova riječ nema veze s temom ustrajne molitve, o kojoj smo razmišljali. No, itekako ima. Jer, ustrajno moliti može jedino onaj tko čvrsto vjeruje.

A vjera je dar koji treba izmoliti iskrenom molitvom. Ustrajna molitva može izvirati samo iz srca koje se iskreno oslanja na Boga. Vjera i molitva dvije su strane stvarnosti kršćanskoga života. One žive jedna od druge i zato ovise jedna o drugoj. Stoga će Isus često reći onima koji su tražili da im usliši molitve: Idi, i neka ti bude kako si vjerovao!

Knjiga izlaska govori nam o tome kako je Mojsije na brdu molio dok su se u dolini sinovi Izraelovi borili s Amalečanima. Pozorno promotrimo ove riječi: I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali, a kad bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani (Izl 17,11).

Uzdignute ruke bile su znak molitve uzdignute Bogu za pomoć, a istodobno su bile ohrabrenje narodu da ustraje u borbi. A kako bi spriječili da Mojsiju ruke posve ne klonu od umora, Aron i Hur držali su mu ruke, jedan s jedne, a drugi s druge strane. Ovdje vidimo divan primjer vjere. Naime, ovi su ljudi pobjedu više očekivali od Božje pomoći nego od snage svojih boraca.

Evo nas, Isuse! Nahrani nam dušu sobom! Ponekad nam se čini da oklijevaš s našom parnicom, da odgađaš uslišanje naših molitava. Potičeš nas na ustrajnu molitvu, na molitvu koja oblikuje naše srce i ispunja našu dušu, na molitvu koja hrani našu vjeru i donosi čistu ljubav, na molitvu koja nas približava tebi. Pomozi nam, Isuse, da u svim trenutcima našega života, u radosti i u žalosti, budemo trajno povezani s tobom! Pomozi nam da nam život bude trajna molitva! Isuse, nauči nas moliti srcem i daj da nam molitva postane radost!

Majko, želimo moliti

U punom se vlaku vozila i jedna majka sa svoje sedmero djece. Kad se spustila večer, čuli su se dječji glasovi i želja: „Majko, hoćemo spavati!“ I uspjela je majka u većem odjeljenju naći mjesta gdje bi djeca nekako mogla spavati. Bilo je tu ljudi i iz grada i iz sela. Opet se začu jasan dječji glas: „Majko, hoćemo moliti našu večernju molitvu!“ I ne pazeći na mnoge suputnike, kao da su kod kuće, najveća djeca započela su večernju molitvu: „Prije nego pođem na počinak, Tebi, o Bože, podižem svoje srce.“ Razgovor je u vagonu zamuknuo, čuli su se samo glasovi djece koja su molila.

Kad je ova molitvica bila završena, nanovo su se podigli glasovi: „Navečer, kad polazim na spavanje, četrnaest anđela stoji oko mene: dva su s moje desne strane, dva s lijeve, dva kod glave, dva kod nogu; dva me pokrivaju, dva bude, a dva me vode u nebeski raj!“

Mnogi su putnici skinuli kapu, a žene prelazile rupčićima preko očiju. Dok je tako sveta tišina vladala u kupeu, a ruke odraslih počele se sklapati, i treći put podigli su se dječji glasovi: „U tihom večernjem času, Srce Isusovo misli na te. U Tvoje svete rane neka me sakrije ova noć!“

Zatim su djeca dodala Očenaš za oca na bojišnici, za bolesnu tetku te pokojnoga djeda i baku. A tada su se nagnule umorne glavice na klupe i kovčege. U odjelu se dugo nije čula ni jedna riječ. I odrasli su razmišljali i molili (Koch XII. 615, 1).

Ova kršćanska majka znala je kako treba djecu odgajati, kako ih treba učiti da dobro i svagdje mole. Molimo i mi i kod kuće i na putu, a ne samo u crkvi. Molimo za sebe, ali i za druge, za potrebe Crkve, za obraćenje grješnika i na mnoge druge dobre nakane. Molimo u veselju i u žalosti, i u bijedi i u nevolji. U borbama i kušnjama. Molimo danas i sutra i svaki dan i u sve dane života našega! Neka se naša molitva poput dima tamjana diže pred prijestolje Božje, da onda od prijestolja Božjega na nas silaze Božje milosti, Božji darovi, Božji blagoslov.

 

Osmrtnice ba

29-mladifest.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

ines-grbic-kolumne.jpg

molitveni-zid2.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

podrzite-nas-rad-2.png

katolicko-glasilo-mi.jpg

Zanima te i ovo?
Isus je pun sućuti prema svima i brine se za naše zdravlje
22. Srpanj 2018.
Zanima te i ovo?
Indija: Kršćani napravili nekoliko kilometara dug ljudski lanac molitve
21. Srpanj 2018.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.