O svom čudesnom izlječenju nakon teške prometne nesreće, kolica i ponovnog hodanja svjedočila je 21. godišnja djevojka iz Irske Meabh Carlin.

Ona je ispričala svoju životnu priču, ispunjenu križevima i patnjom, ali mirom i radošću.

Meabh Carlin je kazala kako je odgojena u obitelji u kojoj su Bog i vjera vrlo važni. „Kako dijete roditelji mi su me učili da mi je Bog prijatelj. Kad sam postala tinejdžerka vjera nije bila nešto moderno i zanimljivo u mojoj generaciji. Išla sam na misu nedjeljom, a srce i duša su mi bili negdje drugdje. Uvijek sam voljela plesati .Strastveno. To je za mene bilo prirodno. Od rane mladosti sam sanjala da postanem strastvena balerina –najbolja koju je svijet ikada vidio. Onda sam shvatila da mi je srce prazno. Nedostajao mi je Bog, a Boga sam upoznala kroz molitvu.

Kad sam imala 17 godina otišla sam u Afriku i tamo bila učiteljica i našla sam novu radost i zadovoljstvo života – pomagati drugima. U ljeto 2011. odlučila sam krenuti na novo misijsko putovanje i to u Portugal kako bi tamo radila za mlade i starije osobe. I to je završilo sa svjetskim danom mladih. I nisam imala pojma da će to moje hodočašće postati putovanje na kojem ću otkriti samu sebe. Volontiranje u Portugalu bilo je nešto što nikada prije nisam učinila. Nismo sirotinji davali novce ,niti hranili gladne, ono što smo činili bilo je vrjednije od mnogo novca.Mi smo se posvećivali tim ljudima. Jedan od najposebnijih intimnih trenutaka bilo je okupljanje svih hodočasnika na jutarnjim molitvama. Uzeli smo se za ruke , zatvarali bi oči i molili bi Oče naš. I kad sam vidjela kako riječi te molitve izgovaraju mladi cijelog svijeta bilo je to veliko iskustvo za nas mlade. Iskustvo Portugala dovelo je do dubljeg razumijevanja moje vjere, a Madrid me naučio da nema granice i dubine čovjekove vjere. Nešto slično ovom Mladifestu u Medjugorju. Duboko me ganula vjera mladih ljudi. Jednog dana nakon opuštanja s prijateljima prelazili smo cestu na mjestu gdje smo odsjeli. Mama mi je uvijek govorila stani, pogledaj, poslušaj… Kao tipični učitelj pomagala sam da pređemo ulicu. Kad samo došli do trećeg podignula sam lijevi ruku nisam imala vremena, ni disati, prema meni je išao taksi i to vrlo brzo. I vidjela sam da se neće stići zaustaviti. A ja neću imati vremena maknuti se i u tim trenucima nekoliko sekundi je prošlo kao u usporenom filmu. Pomislila sam ako zatvorim oči ponovno mogu preživjeti sve te djeliće sekunde. Taksi me udario s lijeve strane odletjela sam u zrak i dok sam padala znala sam da ne smijem dopusti da mi glava prva udari u zemlju. Nisam bila spremna umrijeti rekla sam u sebi i činit ću sve da se to ne dogodi. Sve do danas ne znam kako se dogodilo to dok sam padala činilo mi se da negdje uranjam. Najedanput sam se u zraku okrenula za 180 stupnjeva i završila na nogama. Znanstvenici mogu govoriti gravitacija – ja držim da je to Božje djelo.Uspjela sam preći cestu i pasti u ruke„totalnog“ stranca.

Prije nego što sam bila svjesna što se dogodilo cijela grupa hodočasnika i moji prijatelji našli su se oko mene i pokušali mi pomoći. Iako sam imala strašne bolove. Nakon što me hitna pomoć odvela u bolnicu tamo su obaviliza mene izuzetno bolne pretrage. Prebacili su me na intenzivnu njegu.. Tamo sam ležala šest sati nisam mogla razgovarati s španjolskim liječnicima i medicinskim sestrama.I nisam bila sigurna hoću li umrijeti ili neću. Samo sam u tim trenucimahtjela svojoj obitelji reći da ih volim. Nisam znala što da radim onda sam zatvorila oči i molila. I s malo snage što mi je ostalo počela sam moliti Zdravo Mariju. Od svih molitava sjetila sam se ove molitve. U tom trenutku mi je trebala Majčinska utjeha i saznanje da je Gospa uz mene. Osjetila sam veliki mir. Ako moram umrijeti to je Božja volja. Taj mir osjećam u ovoj zemlji, kad se vraćam u Međugorje. Slijedećeg jutra rekli su mi da sam imala mnogostruke prijelome na nogama, koljenima, kičmi. I zahvaljujući molitvi i podršci provela sam provela deset teških dana. Kad sam se vratila kući primili su me u bolnicu u Irsku. Donijeli darove, razglednice, slatkiše…Šest tjedana u Gradskoj bolnici i pripremali su me za operaciju. Kirurg je u zadnji čas promijenio mišljenje i poslao me natrag kući. Roditelji su oklijevali zbog medicinskih rezultata. Svako se mora suočiti sa svojim bolestima na herojski način, razmišljala sam.. U sobi sam bila s pet starijh žena koje su me ispunile nadom. I dokazale mi da nisam sama u svojoj patnji. Mislim da je život kao putovanje, nikad ne znamo kakav će se put otvoriti iza slijedećeg ugla. I moramo imati povjerenja u Božji plan za nas. Moj put nije bio lagan. Nakon godinu i pol u kolicima ponovo učiti hodati to je bio izazov koji je katkada bio težak. Bilo je trenutaka kad sam mislila da više nikada neću ni hodati , ni plesati. Devet mjeseci od dana nesreće,ipak, počela sam hodati . Osjećam da je svaki korak koji načinim korak bliže Bogu. Znam da ovo nije nesreća, već Božji plan''- kazala je Meabh.

Po izranjavanim nogama i bolnim uspomenama to iskustvo mi da je poslanje i čvrsto vjerujem da se sve događa s nekim razlogom i da je naša patnja dio veće predviđene slike. I stalno dalje učim.Prošle godine kad se u Irskoj pripremao pedeseti euharistijski Kongres ja sam sjedila u kolicima jedva da sam mogla hodati. Sada stojim pred vama ovdje u Međugorju bez kolica i štaka (Veliki pljesak nazočnih četerdeset tisuća mladih). Ove godine prešla sam devet milja maratona u Belfastu. Popela sam se na dvije najviše irske planine. Nisam vjerovala da će doći dan kada ću tako nešto moći učiniti. Bog mi je dao snagu tijela,duha i duše…. Dao mi je jedno iskustvo koje je jedno od najtežih i najbogatijih. Ja nosim svoje ožiljke kao ratne trofeje i hodam uspravno i idem naprijed…

Meabh Carlin je sa sestrom je osnovala molitvenu skupinu koja danas broji više od 80 članova te glazbenu skupinu koja je zadužena za glazbeno poslanje.

ines-grbic-kolumne.jpg

mrezalica-book-evangelizacija.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.