Kad tu i tamo melankolično razmišljam o mjestima u kojima se osjećam najsretnije i nekako drugačije i bolje, osim rodnog sela moje bosanske rahat-lokum-matere, naše podrumske samostanske kapelice i još jednog posebnog mjesta kojega neću odati niti sv. Inkviziciji na mukama, na srce mi prvo pada, svima nam poznato, Međugorje.

Posjetio sam uistinu mnogo raznih svetišta po svijetu, ali za nijedno ne mogu reći: „Nikoga nisam volio tako, kao tebe“ i „Ti mi značiš sve, ti mi daješ sve, i kad tebe nema teško mi je“ kao i „Vratit ću se, moram doći, tu je moj dom“ te „Za moj život mnogo, mnogo značiš draga“.

Unosim, evo, malo literarne kreativnosti jerbo mi se jedna osoba požalila da joj je teško čitati tekst s puno ubačenih biblijskih citata. Zato više nikada neću navoditi Bibliju, već samo Homera Simpsona, ili pjesme poput „Loosing my religion“ ili Tina Ujevića. Aha, kad na vrbi rodi dud. Ili kad izmisle Samsung S8, s trajanjem baterije od dva dana, čak! Da, vraćam se iz digresije, Međugorje je posebno. Tamo se uvijek nešto novo razjasni čovjeku, milost ovoga mjesta mijenja i gradi porušeno, svaki put Gospodin iznenadi nekim susretom, nekim novim darom i blagoslovom. Vrlo konkretnim, rekao bih. Ponekad nam taj blagoslov dolazi preko trnja (a svakako preko oštrog međugorskog kamenja) te isprva i ne izgleda kao neko dobro za nas.

Tako, sjećam se svoga puta ondje, nekoliko godina nakon smrti legendarnog fra Slavka Barbarića. Nakon molitve u crkvi otišao sam na njegov grob, gdje sam se prisjetio našeg poznanstva i razgovora, osobito jednoga, nezaboravnoga, kada mi je došao u bogosloviju u Krakovu, između ostalog, utvrđujući me u pozivu koji mi je tada bio u dosta velikoj krizi. Moleći se pri grobu, dakle, tražim „neki znak“ njegovim zagovorom u Nebu, u vezi glede neke ozbiljne situacije koja me onda iscrpljivala. U tom trenutku, iz cvijeća u vazi na grobu izleti osa i pikne me točno u čelo, između obrva („…ubode me i ostavi bol na čelu mome…“).

„E svaka ti čast, fra Slavko“ pomislih i s nemalom ljutnjom i malom snošljivošću trenutka odoh dalje, povrijeđen ovim franjevačkim, ničim izazvanim, napadom na mene pavlina. Pokupih se „bez selâma“, što b’ rekla jedna sevdalinka. Kako me ubod jako zabolio a čelo nateklo, očni kapci se suzili a meni bilo i teško i neugodno tako hodati po Međugorju, te kako mi se oteklina nikako nije htjela smanjiti, a ja sam se loše osjećao, pošao sam u ambulantu da vidim što i kako s tim neplaniranim neugodnjakom. U čekaonici sjedi svećenik (prepoznajem po kolaru oko vrata; to je ona bijela kockica na „Adamovoj jabučici“ koja svećenike treba sprječavati da podižu glas i da riječima druge osuđuju, valjda, ili kao kod mene, da sakrije podeblji lančić od bijeloga zlata, aha yeah, aha) nekako utučen i zamišljen. Pozdravljam i doznajem da je Poljak. Pozlilo mu na Podbrdu i sada se odmara nakon injekcije. Pričamo na poljskom. U međuvremenu ulazim kod tete doktorice koja liječi moje unakaženo čelo, mrmljajući poluglasno nešto o „jadnoj osi“ i kako bi „da si Hercegovac ti bolan ujeo nju“ i slično. Odlazim umiren i blagospokojan (evo opet novog pojma, baš lijepo) i sretan što nisam i ja dobio injekciju u „debelo meso“ (iako je moja mama, blagoslovi ju Bože, vazda govorila da imam „guzu k’o dva graška“ al ja joj opraštam za tu evidentnu pogrdu) a ondje na klupi i dalje sjedi poljski svećenik. Zadržava me i pita mogu li ga ispovjediti, jer je u potrebi. U redu, no frx, bro, našli smo vani lijepo mjesto i ja ga ispovijedam. Ta mi je ispovijed promijenila život. Čovjek kao da je bio poslan baš meni, baš u vrijeme kada sam trebao to čuti i doživjeti. Otvorile su mi se oči, otopilo mi se srce, neki proboj milosti sišao je na moje biće. Neopisivo. Na kraju je i on mene ispovjedio. Iskusio sam nešto uistinu izvanredno i transcendentno. Silno sam to trebao i dobio. Uzevši svoju krunicu (i to je drugačije u Međugorju: vjernici na svakom ćošku mole držeći krunice) vratio sam se na grob fra Slavka i zahvalio na „znaku“. Osu više nisam našao, a nije ni ona mene. Ali sam našao mir i spoznaju kako dalje u životu. Malo zaobilaznim i malo bolnijim putem, ali neka, otrov srca ostavih u svetoj ispovijedi, a otrov ose samo me očeličio i sad sam imun. Ne ćemo se time hvaliti pred stršljenima, jok.

Krajem svibnja ove godine, ponovno sam navratio u Međugorje. Iako inače „bez brige i pameti“ ali zato s prekrasnom titulom ispred imena, ovaj sam put ipak bio stavljen pred ozbiljan izazov. Vodio sam međunarodni seminar za medicinsko osoblje. Dvadesetak narodnosti, simultani prijevod, zajednička molitva i razmatranja, uglavnom na osnovu evanđelja. Uspio sam se, usput, i pohvaliti svojim lingvističkim sposobnostima: „Dear brothers and sisters, benvenutti in Medjugorje, mirdita, Zoti t’ don, yo no soy marinero soy capitan, djakuju vam, ich bin zufrieden, vasselem alejhi selamet…“ Samo me oni iz Litve nisu kužili. Negdje pri kraju, pala je usrdna molba fratru župniku (svaka čast tamošnjim fratrima, ma super su), inače mojem dobrom prijatelju, da razmisli o nekom znaku, kipu ili kapelici, spomeniku ili mjestu molitve, ili sličnome, što bi na neki način svjedočilo o svetosti života i dostojanstvu i nedodirljivosti nerođene dječice. Naime, kako milijuni posjećuju Međugorje, a mnogi su od hodočasnika i namjernika zasigurno dotaknuti ranom abortusa, ili nemoći da začnu dijete, obiteljskim nasiljem, problemima u trudnoći i slično, takav bi znak-mjesto bilo predivno nadahnuće za molitvu, za život, za pomirenje ili pokajanje, za ozdravljenje. Ako se Majka ukazuje ovdje, a Isus Krist je bio Njezino nerođeno dijete, te ako znamo da je „pobačaj najveće zlo čovječanstva“ (Bl. Majka Terezija) i da je „potrebna žurna i opće-svjetska molitva za nerođene“ (Sv. Ivan Pavao II.) onda ovo hodočastilište itekako zavrjeđuje jedan spomen i priliku da se uputi velika i super-važna, najvažnija poruka života…

Župnik je svečano obećao da će prionuti na posao. Slava Gospodu. Također, ubacio sam mu „bubu u uho“ – dakle ne osu – i predložio da se organizira i međunarodni seminar „za život“ po uzoru na ovaj koji sam predvodio za ljude u bijelom. Iskreno se nadam da mu je ta buba još u uhu. I da ju Gospa – Doktorica, neće izvući. Nakon predavanja upoznajem predivne ljude, s kojima u sljedećim danima dogovaram osnivanje naše udruge Betlehem u Međugorju. I dobro nam ide, jer Majka sve vodi. Stižem dati i par intervjua. Između mnogih liječnika i sestara, upoznajem jednu časnu sestru, opet iz Poljske (Poljaci svuda, Poljaci oko nas). U razgovoru doznajem da je radila u krakovskom hospiciju gdje sam i ja kao student posluživao, pa se sjetismo čak i nekih osoba. Uzima me na stranu i kaže: „Pater, ja sam dobila nadahnuće da vas posvojim molitvom i postom. Dok sam živa. Svakodnevno. Slažete li se?“ Samo sam ju zagrlio i poljubio, što smijem bez osude i ogorčenja bližnjih jedino na terenu Federacije, i suznih očiju zahvalio na tom iznenadnom daru. A ime drage sestre u prijevodu znači: Božja slava. Bože, dakle proslavi se! U dva dana, dvije mi osobe nude smještaj i svaku drugu pomoć za potrebe apostolata za život. Zovu me u Francusku i Italiju. Križni put na Križevcu svi prolazimo u dubokoj sabranosti i uistinu zahvaćeni porukama muke i smrti Spasitelja. Svaki kamen, svaka postaja, svaka riječ i svaka osoba na tom putu meni su osobno bile još neviđeno iskustvo Božje ljubavi i blizine. Prvi put sam u životu pri postajama Puta plakao i cijelim bićem proživljavao Isusov i naš hod u ovoj „suznoj dolini“.

Kad smo stigli do križa na vrhu brda, doživio sam nepojmljivi mir i utjehu, snagu i slobodu, iscjeljenje. Otvorio sam evanđelje i čitam Mateja, peto poglavlje, te između ostaloga udara me u glavu k’o šampanjac riječ: „Ne opirite se Zlomu!“ (5, 39) Kako to shvatiti?! A sam se Gospodin žestio na zle. I molimo Ga da uništi zlo i Zloga, koji nas napada tumorima, smrću, prljavštinom svih vrsta, traumama i ovisnostima. Treba svakako izbjeći da učinimo grijeh nekih „odijeljenih“ kršćana i sekta, koje uzimaju citate iz konteksta i na tome grade lažne nauke. Ostajem u tihom razmatranju i slušam Duha Svetoga, koji mi govori kako je Gospodin bio skroz drugačiji od ovoga svijeta i ljudi. Njegovi načini i postupanja često nemaju ikakve veze s našima; kršćanin je pozvan živjeti u potpunoj suprotnosti sa svijetom i njegovim mentalitetom. Shvaćam da nije moja haljina ili titula ono što me čini Kristovim, već Njegov život u meni. Ako činim Njegova djela, moram biti u stalnoj borbi i trpljenju, jer On je skroz drukčiji, On je maksimalan kontrast vrijednostima i pravilima koja nam nameće svijet. Kršćani su zapravo luđaci i glupani i smetnja i upitnik poganima. Naš bi život trebao biti dokraja nelogičan, u odnosu na druge. Na primjer, prema Mt 5, do istinske slobode duha i sretnosti življenja vjernik dolazi po ne-odupiranju, ne-osvećivanju, ne-mrmljanju, ne-buntovništvu, ne-navaljivanju, ne-nasilju, ne-uzvraćanju, ne-paničarenju.

Evo zorne slike, neka se ne uvrijede dotaknuti, riječ je isključivo o slici, ovdje nedvojbeno o science-fiction slici. Imaš, gotovo pa nemoguće, gadnu svekrvu. Ono, baš otrov. Ona je svakako „velika vjernica“. Od stoljeća sedmog, pa i prije. Sve zna, sve kontrolira, svima mudruje i nije svjesna da te podmuklo ponižava i spretno ubija u pojam. Roštilja te svakodnevno, kao zmaj puše vatru u tebe (valjda u cilju da budeš „divlje preplanula“ kao u onoj reklami za Copertone-ulje za sunčanje, hehe) sve u cilju da njezin sinčić (plus minus 50 g.) koji je „žrtva zablude“ konačno i zauvijek uvidi da si sâmo crnilo. Njezina su pomoćna sredstva u toj medna-usta-srce-kamen zavjeri: prigovaranja, dvosmislenosti, izazivanja, ogovaranja, spletke, podmetanja. U ovom slučaju (naravno, potpuno fiktivnom) što bi ti predlagao svijet? Naravno: samoostvarenje, rastavu, emancipaciju, bijeg. I konstantno daljnje lutanje. Krist kaže: „Ne opirite se Zlomu“. Odnosno: ženo i majko, izdrži. Moli za nju. Čini joj dobro. Ponašaj se kao da je anđeo s neba. Ponizi se. „Dobro mi je Jahve da sam ponižen, da bih tvoja naučio pravila“ (Ps 119) Bog će biti tvoja snaga. Voliš svoga muža i vašu djecu, zavoli pomalo i nju. To je pravilo, makar ima i izuzetaka, jer svi smo različitih priča. Znam da nisi Supermenka, Sveta Hildegarda, Milanka ili Kolinda, ali Gospodin će ti davati i svjetlo i ljubav i mir u svojim sakramentima i po molitvi i Riječi. Nećeš ni primijetiti, kad će svekrva postati tvoja najbolja prijateljica. Bez suza rastave i vike i povrjeđivanja u nedogled.

Isto vrijedi i za sve ostale teške životne situacije. Isus ima skroz svoju i skroz drugačiju filozofiju. Ali, svaka operacija boli. A mi smo samo ljudi. I imamo pravo i pasti i nastradati i poći u krivo. Naravno, ova rečenica iz evanđelja ne znači da se ne trebamo odupirati grijehu. Grijeh mrzimo, grešnika ljubimo. Rabbi Ješua kaže, da ne možemo zlim nasrnuti na zlo. Na primjer: učinit ćemo sve da pobačaja ne bude, ali ne ćemo koristiti silu ili uvrijede ili oholost: „Mi smo bolji.“ Ta i sv. Petar kaže da se „trebamo oduprijeti đavlu, čvrsti u vjeri, pa će pobjeći od nas“. Zahvaljujući mnogim Božjim putokazima, znamo i kamo se i kako vratiti, nakon što sami kiksamo! Međugorje je jedan takav putokaz. U najtežim životnim okolnostima, redovito naše umorne i ranjene ljude šaljem u Međugorje. Zar nije Isus vodio svoje učenike na neka posebna mjesta: Getsemani, Tabor, Golgotu? Bog zove Abrama da izađe iz Ura, da krene na put. Bolje, izgleda, vidimo sebe iz daljine, negoli odande gdje živimo. U Međugorju je još dodatno lakše vidjeti sebe, jer je ovdje prisutna nevjerojatna jednostavnost, bez pompe, glamura i nacional-historičnih fanfara. Jednostavnost, malenost, svakodnevnost, skromnost.

Navečer sam predvodio sv. Misu pred više tisuća ljudi, iz cijeloga svijeta. Prije smo molili dva otajstva krunice a kasnije imali klanjanje križu; Međugorje ima savršen molitveni program, ne bih ništa ni dodavao ni oduzimao. Na hrvatskom je predmolio moj najdraži prijatelj i ujedno bratić, Luka zvani Luc, koji me cijelo vrijeme bodrio da se uzdam u Gospodina, i da ću prvi svoj međunarodni seminar u životu jako dobro voditi. Kad nemaš nekog tko te krijepi i podržava, lako se slomiš i obeshrabriš. A ja sam podržao brojne koji su me molili da vapim za njih ovdje. Tisuće ljudi…Ta masa, pa činjenica da smo cijeli taj petak postili, pa umor od Križnoga puta, pa jedna preogromna žalost koju sam tih dana nosio u sebi zbog jedne bolne situacije (naime, i mi svećenici imamo ovozemaljskih problema na izvoz, vjerovali ili ne, a vjerojatno ne vjerujete) učinili su da sam neposredno prije slavljenja euharistije osjetio neko duševno breme, jednu tremu. Podijelio sam se s time sa časnom Ivanom u sakristiji, koja je odlučno i protestirajući zapriječila: „Nemoguće je da provincijali imaju tremu“. Ošinuo sam ju svojim specifičnim, hladnim i proračunatim, provincijalskim pogledom, i proročanski joj kontrirao: „Vidjet ćeš ti kad budeš provincijalka“. Jedva sam umakao, u zadnji tren, da me ne ozlijedi teškim liturgijskim knjigama. Bit će ona dobra poglavarica: bez milosti za napuhane i licemjerne, kao što sam ja.

No, trema je ipak bila i još se osilila kad vidjeh desetke, uglavnom stranih, svećenika oko oltara. Pomislih u sebi, da bar crknu antene, da ne čuju prijevod propovijedi, da poslije ne navale na moju slabašnu teologiju „iz čađave mehane“. Čim sam poljubio oltar, pogledao u tisuće, progovorio zazivajući spasenje i pobjedu križa i Presveto Trojstva (U ime…) osjetio sam prisutnost mog najboljeg prijatelja, Isusa, i slavio sam cijelim srcem Misu, u ovom blagoslovljenom mjestu. Stvarno, spustila se Sila odozgor! Iskusili smo istinsko pomazanje Duha! Vatreno sam govorio, jer vatra me je mlatila iz srca i tjerala da zastupam narod koji je došao tražiti Lijek. Na Misi sam posebno molio za mlade, da ostanu čisti i lijepi, da imaju dar raspoznavanja duhova, da idu uskim putem ka spasenju… I naravno, za poštivanje života, bez kompromisa.

Nakon svega, dogodilo se nešto počudno, što bi rekla moja pokojna baka. Izlazeći iz sakristije, vidim i blaženo nemam pojma o čemu je riječ: mnoštvo ljudi čeka pred ulazom, ispred sviju mnogi svećenici, na koljenima. „Bless me, father!“ vape, u još nekoliko verzija. Ja, nekako kao omamljen, polažem ruke na subraću svećenike, na vjernike, mlade i stare, na djecu koju mi sa svih strana pokazuju i približuju, činim križiće na čelima, grlim uplakane… Nešto nevjerojatno. Stotine uzvika „hvala za propovijed“ i „Bog te blagoslovio“ i „Molite za…“ a ja sam dobrano zakasnio na večeru. Što se nama fratrima nikada ne smije dogoditi, inače. Ruke me zabolješe od blagoslivljanja, sve kao u nekom filmu, okružen licima svih mogućih boja; onda netko započinje pjevati, drugi netko plače, treći netko baca se na mene… To je trajalo dulje nego liturgija. Jedva se izvukoh. Sutradan posvuda isto: odem u suvenirnicu (dobio sam 30% popusta, očito čudo), šećem se po okolici crkve, klečim u kapeli klanjanja… „Bless me father, thank you father“… Navečer sam morao staviti kapuljaču i tamne naočale, da bar pizzu pojedem u miru. O pivi ništa ne znam. Eto, i to je Međugorje.

Mogao bih nanizati još mnoge događaje. Ali neću, jer stalno me kore za duljinu pisanja. Stoga pozdravljam svoje tolerantne i najodanije fanove: Tomislava Vidovića (čuvaj mi seku), Darka Skupnjaka (volim te brate), Mirjanu Premužić (hvala za labradora), Nikolinu Mesić (eto i tebe konačno spomenuh) i Abdullrahmana (rahmetli Sabahudina) Hadžihafizđulmerakliomerbegovića (merhaba, Abdo, merhaba). I ostalih oko šest tisuća. No, još je jedna stvarnost specifična, kad se čovjek vraća sa mjesta koja pune njegovo srce i šire dušu. Dolazi trnje. Vraćamo se u rutinu, križni put se više ne čita uspinjući se postajama, već se mora živjeti. Uvijek nam je tako. Ali upravo iskustvo Isusa i Marije daje snagu da se suočimo s trnjem i da slijedimo svoga Kralja i Jaganjca. Međugorje mi je i ovoga puta dalo blagoslov, da prihvatim učenje Gospodina a odbacim mučenje svijeta. Suočen s navalom kriza, o kojima bih progovorio eventualno jednom kada HRT otkupi neku sjeverno-korejsku humorističnu sapunicu, došla je kušnja: podignuti pogled prema Raspetomu i Uskrslomu i pjevati Mu (moju omiljenu worship-pjesmu BH-tima za slavljenje) „Ulazim u svetište Tvoje…“ ili se zaključati u sobu i naričući gledati u prošlost ili budućnost i pjevati „Tugo moja, noći duge, srce mi je puno bola, puno tuge“ (+Toma Zdravković, moja „srodna duša“ iz davne prošlosti). Izabirem slavljenje i Božju prisutnost, odričući se šapta svijeta i njegove zavodljivosti.

Međugorje se nastavlja, ono dalje živi, ono ulazi u srce i onda iz srca djeluje i na dobre i na zle okolnosti života. Čeka me puno posla. Naša udruga otvara kuću za mame i bebe u Sisku. Zvat će se Kuća Malog Isusa, a misao joj je vodilja: „Izbavi one koje vode u smrt; i spasavaj one koji posrćući idu na stratište. Ako kažeš: “Nismo za to znali”, ne zna li onaj koji ispituje srca? I ne znade li onaj koji ti čuva dušu? I ne plaća li on svakomu po njegovim djelima?“ (Izr 24, 11-12) Međugorski župnik fratar za ovu nam je kuću poklonio lijepi Gospin kip, vječna mu hvala i slava. Akcija! Nema spavanja! Nema čekanja! Djeca se ubijaju, kršćani žive u svojim staklenicima i slušaju zanimljive tribine. Treba tiskati nekoliko letaka i molitvenika, koji su konačno dobili odobrenje nekih naših biskupa. Pišem tri nova djela. Radimo prvi nacionalni susret mladih koji su se odlučili za predbračnu čistoću. Organiziram ekumenski višednevni susret molitve za nerođene. Pripremam Mladu Misu našeg pavlina. Osnivamo udrugu u Varaždinu. Pakiram se na odmor kruzerom na Sejšele i Maldive. I u Brčko. Radeći, griješimo. Mladi smo, griješimo. Ranjeni smo, griješimo. Ako je itko u životu griješio i pogriješio, evo ja sam, priznajem pred svima. I kajem se. Ipak, ne radeći ništa, griješimo stostruko. Ne imajući pravih obaveza, izmišljamo.

Nedavno smo dodali našoj redovničkoj Provinciji naziv: Marija Kraljica Anđela. Već me drugi dan zovu neki zabrinuti i tjeskobni vjernici, koji su na jednoj našoj sličici uočili prikaz Kraljice Anđela u „crnoj haljini, s masonskim simbolom ispod nogu“ koju je navodno naslikao neki new-ageovac. Pokreću veliku akciju. Tuže me i tuže se. Danas je moda na tuženje i tužakanje. Svima sve smeta. Svi bi tjerali svoju pravdu, i imaju „jako dobre razloge i dokaze“. Kako im objasniti, da je Gospa odjevena u tamno plavu haljinu, a ispod je monogram Njezina imena: M kao Marija. Nema veze s masonerijom. Smetaju im zvijezde oko glave, jer to je nešto „sotonsko“ itd. Zašto zvijezda petokraka ne bi simbolizirala i biblijsko Mojsijevo Petoknjižje ili pet Davidovih kamena ili pet ljudskih osjetila ili pet Isusovih kruščića ili pet evanđeoskih talenata ili pet crkvenih prikazanja… Postoji realna opasnost da se svuda vidi đavao.

U Međugorju me neka grupica Japanaca zaustavila i prstom pokazuje na sunce, jer kao sunce se okreće. A oni plaču. Okej, postoji i takvo nešto, i događalo se i dobro, ima i to smisla. Ja sam se trudio ali nisam to vidio, no suze su mi pomalo išle, zbog gledanja u sunce, ali bez konjunktivitisa. Tako, mnogi danas vide svašta oko sebe, a ne vide ništa u sebi. Nemaju GPS-a sa nebesa, kako pjeva Hladno pivo. Oni su pravedni, oni su vjerni, oni su sveznajući. Kako je svugdje sotona, trebamo prestati jesti, piti, družiti se, gledati TV i otvarati Internet, jer www-na hebrejskom znači „666“ a šest je na latinskom seks (sexsexsex). Onda prestanimo slaviti i Božić, jer je to datum kada su stari poganski narodi slavili boga Sunce… Pa braćo mila, ako ćemo tako, ne idimo ni u Međugorje, jer službeno Crkva ne priznaje ova ukazanja, pa stoga nikako nije dobro za nas katolike da ne slušamo Crkvu. U vezi glede ovog posljednjeg, pita mene neki fini protestant kako znam da je naša Crkva jedina istinska Crkva, ona prava, Gospodnja, apostolska, izvorna? Odgovorio sam mu, da je to sto posto sigurno zato jer nijedna institucija ne bi mogla preživjeti dvije tisuće godina s takvom ekipom, kakva smo mi. Aleluja. Ima svakojakog cvijeća u vrtu Božjem. Naš narod kaže: besposlen pop i jariće krsti. Trebalo bi reći i: besposleni vjernici i popa krste. Kršćanin ne smije biti okovan strahom i paranojom, frustracijama. I svugdje gledati samo zlo. Lijepo mi je rekla moja omiljena sestra Mira u međugorskoj sakristiji: „Ti moli za nas mi ćemo za tebe i sve u ruke Božje“. I tutnula mi neki poklončić, kao uvijek. Zato ću se opet vratiti u Međugorje. Po poklone.

Pater Marko Glogović/ Bitno.net

Osmrtnice ba

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

devetnica-svetom-josipu.jpg

26-medunarodna-duhovna-obnova-za-organizatore-hodocasca.jpg

7-medunarodna-duhovna-obnova-za-zivot.jpg

8-medunarodno-hodocasce-za-djecu-s-teskocama-u-razvoju-i-osobe-s-invaliditetom.jpg

seminari-posta-molitve-sutnje.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

podrzite-nas-rad-2.png

katolicko-glasilo-mi.jpg

Zanima te i ovo?
Otac Francisco: 80 godina, 6 tisuća egzorcizama i 4 stvari koje morate znati!
18. Siječanj 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.