U našu redakciju stiglo je jedno izvanredno i čudesno svjedočanstvo naše vjerne čitateljice. Koliko može ustrajna molitva i čvrsta vjera učiniti u životu čovjeka u ovom slučaju jedne mame uvjerite se sami. Bogu hvala i slava.

Suprug i ja smo svojih pet godina veze okrunili brakom pred Bogom kojemu smo se skroz predali. Nakon godinu i pol smo dobili svoje prvo dijete, prekrasnog anđela Gabriela. Moj otac nije mogao puno uživati u svojem prvom unuku te je od raka pluća umro 4.4.2009.god. Njegova smrt me je jako pogodila, jer sam bila cijeli svoj život dosta vezana uz njega, a i sam Gospodin je dozvolio da mi umre na rukama. Život je nastavio ići dalje. Svoje dijete smo se trudili odgajati u Božjem duhu i uz pomoć naše Majke Marije i uvijek smo se nadali da će mo mu moći podariti brata ili sestru.

16.4.2011.g imam prvi spontani pobačaj u 6tj. Pobačaj je krenio samo s krvarenjem, bez ikakvih bolova. Istog dana, samo druge godine, znači, 16.4.2012. sam ponovno imala spontani pobačaj i to u 9tj trudnoće koji se morao završiti s kiretažom. Samu bol koju sam tada osjećala, ne mogu opisati. Bilo mi je jakoteško. Uz potporu supruga, sina, naših obitelji i razgovora sa jednim jako dobrim svećenikom sam se oporavila koliko toliko. Iste godine ponovno ostajem trudna i mojoj sreći nije bilo kraja. Trudnoća se od početka vodila kao visokorizična baš zbog proteklih spontanih pobačaja. Morala sam dosta mirovati i biti na terapijama, ali nije bilo teško. U 11tj ponovno imam krvarenje i već sam pomislila da je opet spontani, kada mi liječnica na pregledu kaže da je beba živa, ali da imam veliki hematom iznad nje i da se ne smijem puno kretati, jer bi bebu isti mogao "povuči". Nastavila sam i dalje ležati i puno se moliti. To krvarenje bi nestajalo i ponovno se vračalo. 

U 17tj su mi otkrili da imam trombofiliju. Počela sam se svakodnevno bockati s inekcijama heparina. Već sam polako postala i majstorica u tome.
E sada u 20tj, nas je Bog stavio na kušnju, jer sam sigurna u to. Tada sam imala visoko prsnuće vodenjaka i plodna voda je nenormalno curila u izljevima ili po malo. Odmah su me prebacili u predrađaonu da me prirede za porod. Ja tada nisam imala nikakve bolove i liječnica me je nagovarala da mi da drip i da će mo to brzo "riješiti", jer tako se to radi s obzirom da dijete ne moze živjeti bez plodne vode. Ipak ona ima godine iskustva rada i ja se tu nemam šta praviti pametna.

Ja nisam pristajala na drip i rekla sam da ću roditi dijete tek ako umre u meni. Moj muž je tada radio u inozemstvu i ja sam mu javila što se desilo. Dežurni liječnici su me stalno zapitkivali kada će on doći, jer ja sam kao pod šokom i ne znam što pričam.

Suprug je ubrzo došao i rekao im da je naša zajednička odluka da ne želimo pomoću dripa poduprijeti trudove. Liječnica je u rukavicama rekla da ja nisam normalna što to radim, jer sve žene na mojem mjestu su išle momentalno na porod. Isto tako je navela da sam i ja u životnoj opasnosti i da nam daje 2% života da će mo preživjeti, jer su mi nalazi bili jako loši. Isto tako je navela da se bezveze žrtvujem za nešto što će ionako priroda odbaciti ili ako beba uopće preživi da će biti vezana uz krevet uz mentalnu retardaciju i cerebralnu paralizu i da ću radi svoje sebičnosti zapostaviti starije dijete. Kao, mlada sam, biti će još djece. Tu noć neću nikada zaboraviti, jer mi je rekla svašta ružnoga. Dan danas ne mogu vjerovati da liječnica koja radi tako human posao može izreći toliko ružnih stvari. Rekla mi je da će mi dati dvije vrste antibiotika onako bezveze, čisto da mi da nešto. Mojem suprugu je dozvolila da prespava tu noć sa mnom u predrađaoni.

Voda nije prestajala curiti cijelu noć. Sutradan su me prebacili na odjel u kojem me je preuzeo liječnik koji je jedini vjerovao u nas dvoje. Svaki drugi dan je gledao bebu na UZV-u i mada nije imao pozitivnih riječi nakon pregleda, dosta me je hrabrio. Plodne vode je bilo jako malo i kao što je on sam rekao po svoj medicinskoj literaturi i statistici da smo već oboje mogli otići, ali da nas izgleda nešto jače drži na zemlji. Moja obitelj i rodbina se je jako puno molila za nas, a i sama sam svakodnevno čitala Sveto pismo i molila se te sve predala u Božje ruke. Na trbuh bi preko dana stavljala Bibliju i krunicu. Starijeg sina su mi dovodili svaki dan pa sam se zezala s njim. I svećenik mi je dolazio u posjet na razgovore. Ja sam liječniku rekla da ako šta bude, da spase dijete, a mene da puste, jer znam da će se moj suprug dobro brinuti za oboje djece.

Jednog dana sam osjetila neku toplinu u trbuhu i znala sam da Bog radi, da upliće svoje prste. Neobjašnjivo sam počela plakati od sreće. I cimerici sam rekla da se nešto događa. Liječnik me je ponovno stavio na UZV i sam se začudio količinom plodne vode. Nije da ju je nešto puno bilo, ali ja sam bila sretna. Nakon 2 dana, količina vode se ponovno svela na minimum. Uz to curenje vode, ponovno sam dobila krvarenje, ali s ugrušcima i imala sam male bolove. "Spojili" su me na tokolizu za zaustavljanje trudova. Isto, nakon dva dana su se bolovi smirili, ali krvarenje nije. U sobi su se izmjenjivale cimerice, a ja bi i dalje ostajala kao inventar u bolnici.
Više manje, svi liječnici su me otpisali, samo je ovaj isti, ostao s nama do kraja.

U 25tj su me "prebacili" u bolje opremljenu bolnicu u slučaju da dođe do poroda, jer naša bolnica nije imala inkubatore za djecu niske porođajne težine. U novoj bolnici je bilo strašno. Znanje imaju, ali empatije ne. Svjesne smo bile sve u sobi da smo im bile samo jedan broj i idemo dalje. Tu sam mu kao otkrili da imam dijabetes, ali uz pravovremenu reakciju sestre su shvatili da su mi se vrijednosti šećera u krvi povisile zbog lijeka koji sam dobila za sazrijevanje djetetovih pluća. Izgubili su moje papire s kojima sam došla pa sam antibiotik primala više nego sam uistinu trebala. Niti tu se situacija s plodnom vodom nije popravila. Ona je stalno curila zajedno s krvarenjem i ugrušcima.

Nakon 2 i pol tjedna, 13.3.2013.g. sam rodila na carski rez svoje četvrto dijete poslano s visina, svojeg Mihaela teškog svega 1150g i 37cm. Rodio se na dan kada je izabran Papa Franjo. Odmah na porodu je izgledao loše te nisu mogli uspostaviti disanje zbog izrazito nerazvijenih i oštećenih pluća, a niti drugi organi nisu bili ništa bolje razvojeni. Istu večer je liječnica došla do mene u šok sobu i tražila me odobrenje da krste dijete, jer neće dočekati jutro. Isto mi je rekla da si smirim supruga, jer on spominje Boga i da će dijete preživjeti, a to je daleko od istine i da sami prihvatimo "tu smrt". Bilo je stvarno teško tada. Stalno sam zazivala Božju pomoć, ma ne samo ja, nego i moj suprug, naša rodbina. Dijete je jedva preživjelo noć. Suprug je zamolio župnika čijoj župi je bolnica pripadala da dođe krstiti dijete u inkubatoru. To krštenje mi se urezalo u sjećanje.

Teški dani su bili pred nama. Liječnici ništa dobro nisu mogli reći za Mihaela, osim da je i dalje loše. Ja sam ga dirala po onoj tankoj smežuranoj prozirnoj koži. Bio je tako sitan. Uz pomoć sestrinih prijatelja, uzeli smo stan u najam. Suprug je dolazio vikendima kod nas. Starije dijete su mi doveli, jer sam rekla da ne idem kući bez Mihaela pa kakav god on da bude. Dok sam ja bila u posjeti u bolnici, on je bio sa mojom sestrom, a kada bi ja došla kući, mi smo išli na predstave, kino, trgovine, jer nisam htjela da ga zanemarim koliko god nam je bilo teško. On bi svaki dan tražio da vidi brata pa sam ga morala snimati i slikati da mu pokažem, a ua sve one cjevčice na koje je Mihael bio privezan smo mu objasnili da je to tako, jer on mora narasti i udebljati se. Gabriel je bio zadovoljan s tim.

Svaki dan prije posjete bi išla u crkvu, pomolila se i palila lučice ispred kipa Majke Božje. To mi je nekako davalo snagu, iako nije bilo dana da sa nekom zebnjom oko srca nisam ušla u prostoriju intenzivne njege, jer kada god bi pitala liječnike za njegovo stanje, uvijek bi ponavljali isto, da je loše.
U međuvremenu su i njega prebacili u drugu bolnicu, jer se rad crijeva počeo pogoršavati. U to vrijeme smo se najviše molili Majci Božjoj, sv. Riti, sv. Padre Piu i tada blaženom Ivanu Pavlu 2.

Liječnici su stalno odgađali operaciju da bi je na kraju zakazali na dan kad mi je otac umro - 4.4. Apsolutno nije potrebno da išta napišem. Iskreno, malo sam bila ljuta na Boga, jer zasto je dozvolio da bude taj dan i molila sam ga da ga ne uzme k sebi kao oca. Ne znam kako sam uopće došla do bolnice taj dan, jer su mi ranije rekli da je to rutinska operacija, ali se ipak svašta može desiti, jer je mali loše. Kad je operacija završila, pohitala sam ķ njemu. Napravili su mu stoma vrečicu. Ja sam ga gledal s divljenjem zbog snage koje ima i kako se bori svaki dan. Prilikom posjeta sam se molila kod inkubatora, pjevala mu svete pjesme ili mu puštala iste na mobitelu. U inkubatoru je bila krunica nevine dječice i ispod jastuka slika Ivana Pavla 2. Znala sam da mu puno znači moja prisutnost i svaki dan sam išla k njemu. Jedna časna sestra koja je tamo radila, blagoslivljala bi ga svetom vodom. Neizmjerno joj hvala na tome.

Moj Mihael je proveo puna 4mj u bolnici. 3mj je bio u inkubatoru i mjesec dana izvan njega. Zadnjih mjesec dana nam je liječnica rekla da će ga pustiti, ali nikako da ga pusti. Čak je navela da ga konzilij ne pušta, jer je u lošem stanju. Hranio se preko sonde i nakon druge operacije crijeva baš nisu funkcionirala pa se stolica vadila preko rektalne sonde.Kad amo napokon dobili dozvolu za izlazak - 12.7. , časna sestra mi je rekla da je sutradan blagdan Majke Božje Bistričke. Ne mogu vam opisati tu radost, jer mi dijete izlazi uoči blagdana njegove prve Majke kojoj sam svakodnevno palila lučice. Moje dijete je imalo: - krvarenje 2. stupnja u mozgu - periventrikularnu leukomalaciju - konvulzije - retinopatiju 2. stupnja - široko otvoren ductus Botalli - osteopenija - stanje po RDS-u, plućnoj hipertenziji, dugotrajna strojna ventilacija (72 dana disanja uz respirator nakon kojeg se jedva odvojio i poslije disao na kisik) - nekrotizirajući enterokolitis (dvije operacije crijeva) - stanje po dugotrajnoj parenteralnoj prehrani, kolestazi - recidivirajuće smetnje probavnog sustava - 3 sepse... Imao je nekoliko urinoinfekcija, pneumonija... problema s bubrezima i jetrima. Primio je nekoliko transfuzija, bio na nekoliko snimanje pluća, crijeva... Dan prije nego smo trebali izaći je ponovno završio na kisiku, ali to me nije obeshabrilo da rano ujutro na naš blagdana da ga odvedem u Mariju Bistricu i predam u potpunosti i zahvalim joj na svemu što je učinila i što će još učiniti za njega.

Ljudi su me gledali kako ga nosim, jer je on bio jako mali. Izašao je i dalje jako sitan - s 3850g i sa sondom u ustima. Mene ništa nije zanimalo, samo da ga predam njoj. Sutradan smo se svi četvero vratili kući. Iako je imao dosta terapija, ja sam njega gledala kao zdravo dijete. Svaki dan sam ga izvodila van i zahvaljivala Bogu na svojoj djeci. Nitko nam nije mogao reći kako će proteći njegov razvoj zbog loše zdravstvene situacije, ali ja sam živjela dan za dan s njim kao i svi moji bliznji. Išli smo na kontrole, terapije. Jako puno smo vježbali i uspjeli. Sada ima pune 3, ma velike 3 godine. Liječnica koja me je tjerala na porod okreće glavu kada nas vidi. On radi sve što su rekli da neće - hoda, trči, brblja nezaustavljivo... Pravi je mali zvrk. Trenutno su nam problemi senzorika, pažnja i koncentracija, ali s vjerom u Boga, znam da će mo sve uspjeti pobjediti. Ima svoje molitve koje moli ujutro i navečer. Obožava Mariju i pjeva njezine pjesme. Nosi njezine kipiće po stanu o traži da spava s njima. Ljubi Isusov križ, govori mu da ga voli "Mikajej". Figuricu sv. Antuna nosa po džepovima vani. Jednom ga je bio izgubio pa smo ga morali ići tražiti i nije se smirio dok ga nismo našli. Sav je čudan za razliku od ostale djece njegove dobi.

U familiji nismo imali djece koje je tako intenzivno posvećeno Majci Božjoj. On velikom kipiću u ushićenju viče: "Mama, mama...", te ga grli i ljubi. Kad idemo na Svetu pričest kako idemo uzeti Isusa, želi i on uzeti hostiju... Ja znam da je Marija cijelo vrijeme bila uz njega. Hvala joj na tome. Ovo svjedočanstvo je nekako mali djelić onoga što smo mi preživjeli i još proživljavamo sa svojim anđelom poslanog s visine, jer je pobijedio sve medicinske prognoze i dijagnoze. Zahvaljujemo Isusu što je bio uvijek s nama i Majci Mariji koja nas je tjerala naprijed da ne posustanemo.

S Mihaelovih napunjenih godinu i pol otišli smo u Međugorje se ponovno zahvaliti našoj Majci Mariji.

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 25.8.2019.
25. Kolovoz 2019.