Tko je duže vremena boravio u Međugorju nije mogao ne primijetiti svakoga dana na svetoj Misi ili na međugorskim cestama, krhku, plavokosu ženicu, žustrih pokreta i vedrog pogleda.

Osmijeh koji joj ne silazi s usana prikriva joj godine, tako da izgleda uvijek mladenački i poletno unatoč njezinih 72. ljeta. Po nacionalnosti Švicarka (rođena u mjestu Davos u Švicarskoj), iz njemačkog govornog područja, tokom dvadeset godina provedenih u Međugorju, dobro je ovladala i hrvatskim jezikom. Ovo je njezina životna priča, poput testamenta koji nam ostavlja, budući da se 28. veljače vratila živjeti sa svojom obitelji u Italiju. A mi joj poklanjamo ove stranice i ova slova u znak zahvalnosti za svu onu ljubav i pažnju koju je „ostavila“ uz bolesničke postelje i umiruća uzglavlja diljem Hercegovine.

KAKO NAS BOG OBLIKUJE I PRIPREMA

Zovem se Silvia Gerosa. Rođena sam 1. 11. 1947. u mjestu Davos u Švicarskoj. Znači sada imam 72 godine. Rođena sam u protestantskoj obitelji koja je živjela vrlo udaljeno od Boga i od vjere. Ipak dobila sam sve sakramente koji su vrlo slični katoličkima. Sve do 1991. g. bila sam protestant.

Završila sam školovanje za bolničarku, udala sam se i dobila dvoje djece. Živjeli smo u Luganu. Moj je muž bio katoličke vjere. Vjenčali smo se samo u općini, ali odmah od početaka osjetila sam želju približiti se vjeri mog muža i moje djece – jer smo ih krstili u katoličkoj vjeri. Tako sam posjetila svećenika koji je bio na službi u jednoj obližnjoj crkvi i rekla mu svoju želju da postanem katolkinja, a on mi je rekao kako najprije trebam pročitati Katekizam Katoličke Crkve. Kad sam uzela tu knjižurinu od Katekizma, jednostavno nisam znala odakle početi, niti sam išta razumjela. Sama sam sebi rekla: „Ako ja trebam postati katolkinja na ovakav način, najbolje da to zaboravim.“ Ipak, Bog je vidio ovu moju želju i kako bi došlo do njezina ostvarenja, pomaknuo je neke druge stvari.

Godine 1990. moja je majka oboljela od raka. Trebala joj je stalna bolnička njega budući da je željela umrijeti kod kuće, a ne u nekoj ustanovi. Na majčino i očevo inzistiranje vratila sam se u svoje rodno mjesto kako bih mami pružila tu brigu tokom terminalne faze njezine bolesti. I dok sam se u žurbi pakirala, „slučajno“ sam u torbu s drugim svojim osobnim stvarima, ubacila upravo knjigu KKC. I dok sam njegovala majku, započela sam čitati KKC i to upravo poglavlja koja se tiču smrti. I ta objašnjenja su mi u srcu ostavila tako jedan duboki dojam, jedno potpuno novo poimanje smrti – ne kao nekakav kraj, nego kao prelazak u jedan novi život. To je, mogla bih reći, bio nekakav moj prvi korak u vjeri.
Nakon toga trebala sam se podvrći jednoj skroz teškoj operaciji za koju sam vjerovala kako je neću preživjeti. Zato sam otišla svećeniku u obližnjoj župi i rekla mu: „Velečasni, ja želim umrijeti kao katolkinja!“ A on je odgovorio: „To što želiš postati katolkinja je OK, ali zbog toga ne moraš umrijeti!“ Tako sam slijedeće nedjelje došla s mužem, ponovili smo sve sakramente (moj muž mi je bio kum na krštenju), a kako je i operacija dobro prošla, 29. kolovoza 1991. godine smo se, nakon 20 godina civilnog braka, i crkveno vjenčali. Međutim tek sad nastupili su pravi problemi u našem braku koji je trajao još turbulentnih sedam godina.

OSTANAK U MEĐUGORJU

Moje prvo hodočašće u Međugorje bilo je 1996. godine. Došla sam iz potrebe moliti za ozdravljenje i ponovno okupljanje moje obitelji. U periodu od 1996. – do 1999. bila sam tako u Međugorju barem 10-tak puta, bilo kao hodočasnica, bilo kao organizator hodočašća. Uglavnom u Međugorju bih uvijek pronašla mir. Na hodočašće 1999. godine došla sam sama s prijateljicom. Svako bih jutro išla pješke od hotela Orbis do Podbrda i usrdno bih se molila pitajući Boga: „Pa Bože zašto? Zašto sad ovi problemi u braku kad sam se konačno sredila, sve stavila u red s vjerske strane?“ I u tim trenucima duboko u sebi osjetila sam POZIV da ostanem ovdje. Tada mi je veliki prijatelj i potpora bio fra Slavko Barbarić. S njim sam proživljavala svu moju bračnu krizu, koja je na kraju dovela i do rastave, iako sam s mužem ostala u dobrim i prijateljskim odnosima sve do danas.

Fra Slavko bi me znao pitati kako se osjećam ovdje u Međugorju? Ja bih rekla kako sam ovdje dobro, kako se osjećam smireno, da ovdje uspijevam s više mira afrontirati teškoće kroz koje prolazim. On mi je rekao: „Znaš Silvija, mi smo skoro istih godina. Bog nas uvijek stavlja tamo gdje smo mu potrebni. A u našim godinama, osim da budemo tamo gdje smo mu potrebni, imamo i pravo biti tamo gdje se osjećamo dobro.“ I mislim da sam bila među malobrojnima koje je fra Slavko ohrabrio da ostanu ovdje, jer je on obično druge slao „natrag u njihove živote“ govoreći im da traže „Križevac ili Podbrdo“ najprije u svojim obiteljima. A meni je eto rekao da ostanem. I ja sam ga poslušala. On mi je i ponudio prvi posao: posao bolničarke u kući za djecu s poteškoćama u razvoju „Sv. Anna“ u Majčinom selu. Tada je u kući na dnevnom boravku bilo desetak djece, većinom iz autističnog spektra. To je bilo razdoblje 1999.-2000. godina, otprilike do fra Slavkove smrti.

FRA SLAVKOVA SMRT I NEOBIČNA MOLITVA

U trenutku fra Slavkove smrti nalazila sam se u Švicarskoj. On me zvao dan prije, u četvrtak i rekao mi da se požurim vratiti jer trebamo hitno razgovarati nešto u vezi Vrta sv. Franje. Kada sam u petak saznala da je mrtav, srušio mi se svijet. Ipak sam se vratila ovdje, iako je za mene tada sve izgubilo smisao. Vratila sam se autobusom, koji je tada vozio do Livna. Tamo je po mene došla prijateljica Ana koja me dovezla u Međugorje. Cijelu vožnju autobusom sam proplakala i ovako molila: „Dragi Bože, uzmi moje srce i daj ga fra Slavku. Jer ljudi ne trebaju mene, a fra Slavka trebaju.“ Kako sam zakoračila nogom na ovu zemlju, kao da sam u srcu osjetila riječi: „Ti nisi ovdje zbog fra Slavka, ovdje si zbog Međugorja.“ I stigli smo doći u kapelicu gdje je tijelo fra Slavka još bilo izloženo. Lice smireno, kao da mi se smiješio. Kleknula sam ispred tijela nastavljajući moliti onu istu molitvu iz autobusa: da Bog uzme moje srce i da ga da njemu. Međutim, nije se ništa dogodilo. A ja sam bila tako ljuta na Boga koji nije izveo ono što sam ga tražila, da u revoltu nisam dva tjedna otišla na svetu Misu.

POZIV NA SLUŽENJE STARIMA, NEMOĆNIMA, BOLESNIMA i SIROMAŠNIMA

Zatvorila sam se u sebe i svoj stan, ali nakon par dana na vrata mi je pokucala Irma (pomoćnica od Schwani). Saznala je da sam bolničarka i upitala me da li bih se željela uključiti u pomaganje starim, nemoćnim, bolesnim i potrebitim osobama u župi. Ja sam znala za fra Slavkov plan da u krugu Majčinog sela izgradi Dom za stare i nemoćne. On mi je bio obećao da ću tamo imati radno mjesto. Tako sam u ovom Irminom pozivu osjetila zapravo isti onaj fra Slavkov poziv da služim starima i bolesnima. Zbog toga sam pristala i tako je počela moja prava preobrazba. Shvatila sam i kako stvari nisu uvijek onakve kakve smo mi očekivali. Naime, ono fra Slavkovo poslanje da pomaže starima, bolesnima i siromašnima sada kao da je prešlo na mene. I tu sam vidjela zapravo ono uslišanje svoje molitve kada sam molila da Bog moje srce da fra Slavku kako bi živio – da je Bog zapravo „njegovo srce dao meni“, odnosno preko mene je mogao ispuniti onu fra Slavkovu želju da se pobrine za stare, nemoćne, bolesne i siromašne kako je još u Majčinom selu želio. Bog je tako izvršio ovu „zamjenu“ srca, ali ne onako kako sam htjela ja, nego onako kako je htio on. Moja je misija mogla početi.

U SLUŽBI PATRONAŽNE SESTRE

Počela sam se dakle skrbiti za nepokretne i bolesne osobe, siromašne i osobe na umoru. To sam sve radila na volonterskoj bazi. Naime živjela sam od svoje penzije koju sam dobijala iz Švicarke. Tim novcima sam uglavnom pokrivala svoj rad, troškove, a pomagala sam i materijalno neke siromašnije obitelji. Prije dvije godine dobila sam ovdje i stalni boravak te osobnu iskaznicu. Surađivala sam sa fra Stjepanom Martinovićem koji me upoznavao sa bolesnicima, kao i sa lokalnim liječnicima koji su mi davali upute kako se brinuti za neke njihove pacijente. Obilazila sam dakle cijelu Međugorsku župu, Čerin, Kočerin, Ljubuški, Mostar, i neke muslimanske dijelove… gdje god je trebalo. Obično bih imala oko 8 pacijenata na dan, a uskakala bih i drugima ako bi još nešto iskrsnulo. Surađivala sam i sa zajednicom Milosrdni Otac pomažući im u liječenju Hepatitisa C. Tako smo izliječili desetak mladića kojima sam davala injekcije koje smo dobijali iz Italije. Zatim sam radila s 350 izbjeglica u izbjegličkom kampu u Čapljini. Dan mi je obično započinjao molitvom i jutarnjom svetom misom, a nakon toga bih se posvećivala obilascima. Od mojih početaka boravka u Međugorju pjevala sam u međugorskom župnom zboru, tako da su mi večeri uglavnom bile zauzete probama pjevanja. Nekad bi me prijatelji pitali čime se bavim i kad bih im rekla, oni bi se čudili: „kako to da nismo od nikoga čuli što radiš?“ A ja bih odgovorila: „Bolje je tako, neka bude skriveno i volonterski, tako će više vrijediti za vječnost!“

ODLUKA ZA ODLAZAK

U četvrtak 28. veljače 2019. odlazim iz Međugorja. Odluka je to koju sam donijela nakon bolesti koja se meni samoj dogodila i kada sam vidjela koliko je ipak nezgodno biti negdje stranac i sam. Sada sam već u godinama u kojima me snage polako izdaju i pomalo me hvata strah kako ću se sama brinuti za sebe ukoliko se ozbiljnije razbolim. I moja obitelj me počela zvati, moja kćer i muž, tako da sam eto osjetila kako je sad vrijeme povratka. Još samo želim podijeliti s vama ono što mi je ovih dana na srcu:
Prva stvar je VJERA. Dolazim iz jednog potpunog drugačijeg, nevjerničkog miljea. Tako da mi je trebala ova Gospina škola. U njoj sam naučila da se ne može živjeti samo od molitve, nego da molitva treba postati život. Molitva življena u konkretnom pomaganju drugima. Kao što je za mene bio ovaj moj posao služenja drugima u šutnji.
Druga stvar je spoznaja koju sam posebno osjetila preko moje nedavne bolesti i operacije. Bog mi je pokazao što znači biti sam u bolesti, kako je to kad nemaš nikoga tko ti je tada blizu. I zato je najveća poruka koju želim poručiti čitateljima Glasnika Mira da ne dopuste nikome da u bolesti i starosti bude sam. Ne smijemo ostaviti naše roditelje u starosti same. Istina je da svi mi imamo Isusa, ali Isus se preko čovjeka uprisutnjuje: daje ruku, dodir, riječ, molitvu. Preko nas Isus može BITI uz drugog čovjeka u starosti, bolesti, nemoći ili trenutku smrti. Jer tada je najgore biti sam.

Glasnik Mira

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 22.10.2019.
22. Listopad 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam