Anica je moja školska prijateljica. Nakon završene srednje škole životni putovi su nam se razišli. Ali kako Bog uvijek spaja ljude koji žive na istim ili bliskim duhovnim vibracijama, mi smo se ove jeseni opet našle ovdje u Međugorju. Stoga sam je zamolila da s čitateljima našeg portala podijeli svoje bogato iskustvo hodočasnice i organizatorice hodočašća u Međugorje.

Anice, kako je sve počelo?

Već petnaestak godina dolazim u Međugorje organizirajući skupine hodočasnika. A osobno sam bila u Međugorju još puno prije, još za vrijeme rata. Tada su djeca još bila mala, a sad kad su odrasli i oni dođu sa mnom. Zadnjih godina redovno dolazimo dvaput godišnje. Hodočašće koje organiziramo u proljeće namijenjeno je više mladima i mlađima, a na ovo jesensko hodočašće ide više starija populacija. U programu je molitva na Križevcu i Podbrdu, te sakramenti pomirenja i Euharistije.
Što ova hodočašća znače za tebe osobno?
Ona utvrđuju moju vjeru, daju mi svaki puta neku novu potvrdu kako je Bog stvarno živ, bilo u mom životu uli u životima drugih ljudi – gledajući ih kako se ovdje otvaraju, kako se mijenjaju ili kad dođemo kući kako mijenjaju svoj život, kako u njima raste ta Božja ljubav koju su ovdje dobili. Zato ljude doista treba ovdje dovoditi.

Što za tebe osobno znači Međugorje?

Pa moje životno obraćenje je vezano za Međugorje. Kad sam sa 18 godina osobno susrela živoga Boga, kad sam shvatila da me Bog voli, imala sam potrebu negdje se dobro ispovjediti. Željela sam ići u Međugorje, ali tada nije bilo moguće. Međutim, Bog se pobrinuo da su fratri iz Međugorja došli u moju župu na poziv našeg župnika. I jedan fratar je tako za mene molio, i tako mi otvorio srce, da sam tu napravila svoju veliku, životnu ispovijed. To su bili počeci. A zatim je Bog kroz ostala hodočašća u Međugorje i dalje nastavio liječiti moje rane.
Sad prije polaska, jedna prijateljica mi je rekla: „Ideš tamo gdje je sve tako lijepo i dobro. Molim te pomoli se za mene!“ I ovdje je doista kao jedan mali raj u kojem sve stane: stanu čak i one neke biološke potrebe, nekako nisi gladan, ne moraš nigdje trčati, ne moraš ni spavati. To je posebno vidljivo kad dođemo na ono proljetno hodočašće s mladima. Putujemo cijele noći i odmah iz autobusa ujutro idemo na Križevac, popodne odmah na ispovijed, misu, klanjanje… malo spavamo. Sutradan opet na Podbrdo, a nismo umorni. Posebno mi Slavonci koji se popnemo na kat pa dobijemo upalu mišića. Ovdje čudnovato niti mišići bole, ništa. Kao da je tijelo u drugom planu, jer duša dobiva priliku da ona živi! I tu se napuniš! Tu odrasteš kod Gospe! Koliko kamenja ima oko nje, kao da je svatko tu ostavio neku svoju muku. Tu se osjeća taj jedan mir i jedna ljubav, vidljiva u ljudima koji se pomaknu kako bi ti napravili mjesto u klupi, ili šute da te ne ometaju u molitvi ili kad lome kamenje na putu Križevca kako bi ljudima olakšali penjanje. To su jedne male, ali ljubavlju velike stvari koje se ovdje događaju.
I Gospa uvijek iznova zove. Najviše me dirne tišina trenutka ukazanja, jer znam da Gospa sada negdje „dotiće“ zemlju. Drugi emotivni trenutak mi bude kad se kao grupa okupimo u krugu oko Gospina kipa na Podbrdu i zapjevamo“ Rajska djevo kraljice Hrvata…“ kroz pjesmu kao da ispovijedamo svoju vjeru i svoje povjerenje u nju, odvjeka zaštitnicu i odvjetnicu našeg Hrvatskog naroda. Posebno u ovim vremenima kad kao da se mnogi svoje vjere i svoje nacije stide. Tada molim Gospu da spasi naše duše. To je ono što je važno. Gdje ćemo biti, što ćemo imati to je još manje važno, ali spašavati duše s Gospom to je važno i to želim s njom činiti.

Kako teče organizacija vaših hodočašća?

Naša hodočašća organizira naša molitvena zajednica koja djeluje u župi. Važno je istaknuti da hodočašća pripremamo prvo molitvom. Devet dana prije hodočašća molimo i postimo za sve one koji će ići na hodočašće. Na početku su išli samo članovi naše molitvene skupine, ali sada smo otvoreni i za sve župljane i članove drugih molitvenih grupa. Čak ovo hodočašće i organiziraju dvije molitvene zajednice, naša iz Privlake i njihova iz Starih Jankovaca.

Dođite u Međugorje iako se ovdje plače

Poručila bih svima onima koji još nisu ovdje bili da dođu ovdje gledati Mariju. Ali gledati je stvarno kao Majku koja posreduje. Otvoriti se Božjoj ljubavi koja bi se ovdje u Međugorju mogla rezati nožem, jer je njezina koncentracija ovdje tako velika. Zato dok si ovdje trebaš disati punim plućima i što je više udahnuti. Ovdje nije sramota nositi krunicu ulicom ili moliti pred drugima. Kad ja hodam s krunicom kroz moju Privlaku s krunicom, svi me čudno gledaju. Ovdje je zemlja natopljena molitvom i suzama mnoštva hodočasnika koji su ovuda prošli. Jednom mi je jedna hodočasnica rekla kako više voli ići u Tabor na seminar jer tamo se više raduje, slavi… dok se u Međugorju više plače. Nakon kratkog razmišljanja shvatila sam da je to istina. U Međugorju se uvijek plače. Posebno kad dođemo s mladima na hodočašće, kad na povratku kućama svjedoče u autobusu skoro svi kažu kako im je bilo super i kako su plakali… plakali oslobađajući se unutarnje boli i patnje. Jer ovdje ljudi najčešće dođu iz patnje. Kome je dobro, obično ne traži Boga. Ali ovdje kroz tu patnju susretneš Ljubav.
ANICA ALILOVIĆ, 48. godina, vjeroučiteljica iz Privlake kraj Vinkovaca

 

loading...

30-mladifest-program.jpg

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Priopćenje sa 76. redovitog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
19. Srpanj 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.