U kolovozu 1983. otišli smo na ljetovanje u Dubrovnik.

Bio je to izbor moje supruge Sue. Meni se baš i nije išlo u neku komunističku zemlju, ali sam to učinio iz ljubavi prema njoj. Za vrijeme našeg boravka u Dubrovniku zamolila me je da ju povedem u Međugorje bar na jedan dan. Shvatio sam da je, kad je odabrala Dubrovnik, zapravo imala nešto drugo na umu i tako sam, iz ljubavi prema njoj, prihvatio da odemo u to svetište na samo jedan dan.

Dolazak u Međugorje

Na moje iznenađenje, kad smo stigli, sve je izgledalo vrlo normalno, nije bilo nikakvih posebnih izraza pobožnosti, nitko se nije udarao šakama u prsa niti hodao u kostrijeti i pepelu, vidio sam samo normalne ljude kao što su Sue i ja. Mještani su bili vrlo ljubazni i ukazali nam gostoljubivost kakvu nisam nikad prije doživio. Bio sam čuo da su katolici u tom kraju antisemiti, no kad sam im rekao da sam Židov, još su me toplije primili i osjećao sam se vrlo opušteno.

Oko 17 sati bili smo kod crkve gdje se molila krunica, i tamo smo susreli gospođu Anitu Curtis koju smo znali iz Londona. Kad me je ugledala rekla je: „O, krasno je da Židov posjećuje Međugorje. Gospa će biti sretna što te vidi ovdje!“ Rekla mi je da bi možda bilo moguće uvesti me u prostoriju gdje se događa ukazanje, ali sam ja mislio da to nije prikladno, jer nisam vjerovao u ono što se događalo. Nisam poznavao Isusa, još manje njegovu Majku, i doista nisam vjerovao da se ona može ukazivati tim mladim ljudima.

Kleknuo sam

I tako sam stajao pred Župnim uredom usred mnoštva drugih ljudi koji su molili se stru Janju i fra Tomislava Pervana, župnika, da ih puste unutra kad bude ukazanje. Anita Curtis je rekla sestri Janji da sam Židov i da bi me trebalo pustiti unutra, jer će se Gospa veseliti kad me vidi. Primijetio sam jednu Talijanku s djetetom koje je izgledalo vrlo bolesno. Plakala je i preklinjala sestru Janju da ju pusti unutra jer je vjerovala da će dijete ozdraviti. Rekao sam sestri Janji: „Molim vas, pustite tu ženu, nije pravo da idem ja, jer ja ne vjerujem u to što se događa.“ Fra Tomislav Pervan je izašao, vidio ljude kako raspravljaju, zgrabio Talijanku i mene, i prije nego što sam shvatio što se događa, ugurali su me u pokrajnju prostoriju gdje su se događala ukazanja. Sobica je bila mala i natrpana i bilo je nepodnošljivo vruće. Ljudi su bili stiješnjeni rame uz rame, nije bilo ni milimetra slobodnog prostora. Ubrzo je ušlo šestero vidjelaca, počeli su moliti i onda su pali na koljena. Gledao sam u zid ne bih li vidio nešto neobično, Majku Božju, ali vidio sam samo zid i dosta loše obojen kip Djevice Marije. Budući da su svi kleknuli, kleknuo sam i ja, nije bilo izbora. Bili smo tako stiješnjeni da kad jedan klekne, svi moraju kleknuti. Sjećam se da sam razmišljao o tome kako bi bilo nemoguće ugurati još ikoga, bilo je tijesno kad smo stajali, a klečeći smo zauzimali dvostruko više prostora. Osjećao sam posvuda na tijelu tuđa koljena i bilo mi je vrlo, vrlo neugodno. U prostoriji je vladala tišina, čulo se samo disanje, kad je tišinu probio plač one Talijanke s bolesnim djetetom. Počeo sam primjećivati neku posebnu nazočnost, nešto se događalo u toj prostoriji, nešto što nisam razumio. No, prije nego što sam shvatio gdje sam i što se događa, svi su ustali i izašli smo.

Moja supruga stajala je vani. Suze su joj tekle niz obraze. Rekla mi je: „Ne ćeš nikad shvatiti kakva je to bila nevjerojatna milost za cijelu našu obitelj“. Sue je bila tako sretna što sam ja bio u prostoriji ukazanja. To tada nisam razumio jer, iako nisam vjerovao u ono što se događalo, razmišljao sam ovako:

Ako nekim čudom Majka Božja putuje kroz vrijeme i prostor da bi se ukazala vidiocima u Međugorju, nije baš neka razlika jesam li u prostoriji ili s druge strane zida. Može me vidjeti ovako i onako. Te stvari nisam nikako mogao shvatiti. To je bilo prvi puta da me netko bacio na koljena. Tradicionalno, Židovi ne kleče od straha da ne bi prekršili zapovijed koja kaže da se ne smiju klanjati nikakvim djelima ljudskih ruku. To je bilo protivno židovskom učenju koje sam primio kad sam bio mladić. Osjećao sa krivnju što sam kleknuo u toj prostoriji, i to pred jednim loše obojenim kipom.

Mjesto gdje mogu naći mir

U Međugorje sam navraćao mnogo puta sa svojom suprugom jer mi se mjesto svidjelo, i znao sam da se tamo nešto događa, nešto što ne razumijem. Što bilo da bilo, to je tako utjecalo na ljude da su svi bili dragi i ljubazni jedni prema drugima. I tako sam dolazio ne vjerujući, ali uživajući u okružju. Mnoge sam godine dolazio u Međugorje. Za mene je to postalo mjesto gdje mogu pobjeći, naći mir, divno opuštanje i prijateljstvo. Dvije godine kasnije, mislim 1985., Sue i ja bili smo na jednom od naših uobičajenih posjeta Svetištu, kad sam jedne večeri odlučio uspeti se na Križevac jer su nam rekli da će gore biti ukazanje i da će Marija Pavlović biti tamo. Vrlo rano stigli smo podno križa i sjeli na stepenice, pred sam križ. Razgovarali smo o svojim životima i svojim uvjerenjima, Sue o svojoj katoličkoj vjeri a ja o svojem židovskom odgoju. Sue me je pokušavala uvjeriti da je Isus moj Mesija i Spasitelj, a ja sam joj govorio da postoji dovoljno dokaza koji govore tome u prilog kao i onih koji to opovrgavaju. Sada znam da je to pitanje srca a ne razuma, no u to vrijeme moj je razum vladao mojim prosuđivanjem i nisam mogao prihvatiti da je Isus Mesija i da njegova Majka posjećuje vidioce u Međugorju.

Razgovarali smo duže vremena i nisam ni primijetio da se smračilo, i da se mnoštvo ljudi okupilo pod križem. Neki su pjevali, približavala nam se neka svjetiljka. Bila je to Marija Pavlović sa svojom molitvenom skupinom. Mnoštvo se rastvorilo da bi mogla proći, i došla je pod križ. Slučajno mi je bila tik do ramena. Počela je moliti, a onda je pala na koljena. Jedan čovjek koji je stajao uz nju okrenuo se prema meni i rekao mi: „Vi ste Englez?“ Odgovorio sam: „Jesam.“ Rekao mi je neka kažem narodu na engleskom da se Gospa ukazuje Mariji, neka svi kleknu, neka ne fotografiraju, neka mole. I tako sam se okrenuo i glasno zavikao u mrak prema okupljenom mnoštvu: „Neka svi kleknu, Majka Božja se ukazuje Mariji Pavlović, nema fotografiranja,neka svi mole“. Na to su kleknuli svi osim mene koji zbog tradicije nisam klečao. Osjetio sam da bi, budući da sam svima rekao neka kleknu, bilo nepristojno da i sam to ne učinim. I tako sam kleknuo uz Mariju i to mi je bilo je drugi puta u životu.

Kap kiše na glavi

Sjećam se kako sam razmišljao o tome da je klečanje vrlo neugodna stvar. Na zemlji je bilo oštro kamenje koje mi se zabijalo u koljena. Bilo mi je vrlo neugodno. Pitao sam se imaju li katolici neke posebne štitnike za koljena... Eto, te su mi stvari prolazile kroz glavu za vrijeme ukazanja. Tada sam osjetio kap kiše na glavi i mislio sam da će biti pljusak, a eto mene tu, na vrhu brda usred mnoštva ljudi. Silazit ćemo polako, bit će opasno i sklisko jer će zemlja biti mokra, bit ćemo mokri kao miševi, pitao sam se što uopće jedan Židov radi tu, uopće ne bih trebao biti na tom mjestu. Ukazanje je završilo, svi su ustali, pred Marijom su se našli mali magnetofoni, a razni prevoditelji prevodili su poruku na razne jezike. Na red je došao i engleski. Ne sjećam se točnih riječi, ali radilo se o vraćanju na život u svjetlu Evanđelja, inače će se svijet dovesti u veliku tragediju. Kraj poruke glasio je: „Niz Gospino lice spustila se suza koja je pala na oblak na kojem je stajala.“ Mislio sam o tome kako sam se nalazio točno ispod tog oblaka. Te noći nije padala kiša.

Kad sam se vratio u pansion ispričao sam Robertu Coxu, jednom mladom američkom svećeniku koji je bio s nama što mi se dogodilo. Rekao mi je: „Bernard, to je poziv da se krstiš.“ Nisam uopće razumio i zamolio sam ga neka mi objasni. Rekao mi je neka po povratku u Englesku odem do svog župnika i neka mu kažem da sam pozvan da se krstim. Još uvijek nisam razumio, i kad sam se vratio u Englesku nisam učinio ništa po tom pitanju. Pa ipak, pomisao na tu kap vode koja je pala na moju glavu ostala mi je na pameti i vrlo često sam o tome razmišljao. Slijedeće godine opet smo bili u Međugorju. Jednom, kad smo bili na predavanju kod fra Joze, rekao sam Sue da želim ostati i moliti s njim. Kao i obično, kod fra Joze je bilo mnoštvo ljudi i Sue je rekla: „Ima previ-še ljudi, bolje da se vratimo u Međugorje“, a ja njoj: „Hoću da on moli sa mnom“. Sue je odvratila: „Već je molio s tobom u crkvi, već te je blagoslovio, nema smisla ostajati“. Ja sam ustrajao jer sam imao osjećaj da moram s njim moliti u četiri oka. I tako smo čekali, i čekali, i čekali, mnoštvo se polako razilazilo...

Svi autobusi i automobili već su se bili vratili u Međugorje, bili smo posljednji. Došao je red na mene. Rekao sam Anki koja je prevodila za fra Jozu da sam Židov i da bih želio da fra Jozo moli da me Duh Sveti prosvijetli (jer Židovi priznaju Duha Svetoga) da bih znao što mi je činiti. Fra Jozo je stavio jednu ruku na moje srce a drugom je obgrlio Sue i mene. Molio je na hrvatskom. Nisam razumio riječi ali je zvučalo vrlo iskreno. Za vrijeme molitve srce mi je snažno lupalo. Sue mi je kasnije rekla da je i ona osjećala kao da će mi srce iskočiti ispod košulje. Molitva je završila, potražili smo taksi i vratili smo se u Međugorje. Po povratku u Englesku razmišljao sam o tom susretu s fra Jozom i o toj suzi s neba, ali još uvijek nisam zatražio pouku o katoličkoj vjeri, još uvijek nisam vjerovao.

Godinu dana kasnije, u kolovozu 1987. fra Slavko je došao na katolički karizmatski susret u katoličkom svetištu Walsingham u Norfolku, u Engleskoj, a tamo smo bili i Sue i ja. Bila je to večer pomirenja nakon koje je fra Slavko trebao voditi euharistijsko klanjanje. Narod je pristupao svećenicima koji su stajali pred šatorom i ispovijedao svoje grijehe. Nakon toga bi simbolički upalili malu svijeću i s njom otišli u mrak. Bili su presretni zbog Božje ljubavi koja im prašta grijehe i slavili su, pjevali i plesali od radosti i osjećaja oslobođenja. I tako je to pjevajuće, plešuće, bučno mnoštvo malo pomalo ulazilo u kapelicu u Walsinghamu gdje je trebalo biti euharistijsko klanjanje koje predvodi fra Slavko. Fra Slavko je izašao na oltar i pogledao to bučno i nemirno mnoštvo. Samo je stajao, nije se micao, samo ih je gleda. Očito je čekao da se smire i pripreme za klanjanje. Dugo je čekao, nekoliko minuta. U normalnim okolnostima, ja sam trebao otići od straha da ne prekršim zapovijed iz moje mladosti koja kaže da se ne smijem klanjati djelu ljudskih ruku, ali ostao sam. Bio sam fasciniran onim što se događalo, fra Slavkom koji je čekao, mnoštvom koje se smirivalo, postalo mirno, nepomično, tiho. Apsolutna tišina. To me je podsjetilo na tišinu u prostoriji u kojoj je bilo ukazanje prije toliko godina. Fra Slavko je polako stavio pokaznicu na oltar i pred vjernicima izložio Presveto. Vladao je savršen mir i uzvišena tišina. Svi su pali na koljena. I opet sam ja bio posljednji koji je ostao stajati, ali taj sam put osjetio unutarnje uvjerenje da i ja trebam kleknuti. Ovaj treći puta kleknuo sam jer sam to htio. I tako sam kleknuo i pogledao lica ljudi oko mene čije su oči bile usmjerene prema Presvetom.

Tada sam i ja pogledao prema Presvetom i osjetio sam da je netko tu nazočan, da gleda te ljude koji kleče pred njim. U tom sam trenutku primio dar koji se ne može objasniti jer je čisti dar. Znao sam da je Bog doista nazočan u Presvetom oltarskom sakramentu. U tom trenutku Isus me je pozvao da ga prihvatim kao svog Spasitelja, i to sam učinio. Po povratku zamolio sam svojeg župnika da me pouči o katoličkoj vjeri. Budući da dolazim iz židovskog okruženja, za vrijeme pouke učio sam i o Presvetom oltarskom sakramentu i shvatio sam da imam divnu prigodu krštenjem početi sve iz početka. Bit ću čist kao novorođeno dijete. Bit će to novo rođenje i sve što mi se dogodilo, sve što sam učinio u prošlosti, bit će kao da se nikad nije dogodilo. Mnoge mi je stvari bilo teško shvatiti, ali sam ih prihvatio jer sam se radovao toj divnoj prilici koju mi Bog nudi. Iščekivao sam dan kad ću biti primljen u Katoličku Crkvu i kršten. Naučio sam o pravoj nazočnosti Božjoj u Euharistiji, nešto što sam i sam prepoznao, i naučio sam da Bog svaki dan dolazi k nama u Misi da bi nas hranio fizički i duhovno. Kad počinimo pogrješke koje su neizbježne zbog naše ljudske prirode možemo ići svećeniku u sakramentu ispovijedi, i ako se doista kajemo, grijesi koje smo počinili bit će nam oprošteni.

Kao obraćenik s židovskim odgojem shvatio sam da je sve što postoji u katoličkoj vjeri zapravo duboko ukorijenjeno u židovskoj vjeri. I tako sam osjećao ne toliko da postajem katolik nego upotpunjeni Židov, i doista sam zahvalan da mi je Bog u svojem beskrajnom milosrđu dao tu divnu mogućnost. U Katoličku Crkvu bio sam primljen 13. travnja 1987. Stjecajem okolnosti, to je bila prva noć židovske Pashe. Prva noć židovske Pashe i Veliki četvrtak ne padaju uvijek na isti dan, ali te godine bilo je tako. Židovi vjeruju da će Mesija doći prve noći Pashe, to je tradicija, i oni očekuju da Mesija te noći doista dođe. Za mene Mesija je te noći došao, bio sam kršten, primio sam prvu pričest i krizmu.

Postoji još jedan mali posebni dar za koji sam siguran da je došao od Gospe. Tog 13. travnja 1987. bio mi je i rođendan. Siguran sam da je to Gospin dar, jer me je ona pozvala i prisilila da kleknem u te tri prigode. Ona je postigla da taj dan bude i moj rođendan. Novo rođenje na sam rođendan. Kakva predivna milost za tog Židova.

Kroz godine koje su uslijedile često sam bio u Međugorju i sprijateljio sam se s fratrima: fra Ivan Landeka, fra Leonard Oreč, fra Tomislav Pervan, fra Svetozar Kraljević i fra Slavko Barbarić uvijek su me lijepo primali i prihvaćali kao Židova koji je postao katolik zahvaljujući svojem iskustvu u Međugorju. Imao sam povlasticu pobliže upoznati fra Slavka koji gaji veliku ljubav prema židovskom narodu i koji se uvijek zanimao za njegovu kulturu. Kad je 1990. izbio rat, u Engleskoj sam osnovao humanitarnu organizaciju koja je zahvaljujući velikodušnosti tamošnjih ljudi isporučila pomoć za Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu vrijednu preko 10 milijuna funti. Htjeli smo pomoći onima koji su pomogli nama svojim primjerom vjere, gostoljubivosti i prijateljstva. Osim hrane i lijekova isporučili smo 160 vozila da bi stanovnici u udaljena mjesta, u neprijateljsko okruženje mogli transportirati nužnu medicinsku pomoć. Moj je trud bio vrlo cijenjen, ali ja sam bio samo predstavnik mnogih ljudi koji su nam se pridružili u pomaganju: vozači konvoja, donatori novca, oni koji su donirali hranu i lijekove. Imao sam snažan osjećaj i svijest o tome da smo povlašteni mi koji pomažemo, i da moramo zahvaljivati mi, a ne ljudi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ljudi koji su trpjeli u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini za vrijeme tog strahovitog rata bili su žrtve, u patnji su postali slični Kristu patniku. Njihova patnja i tegobe dali su nama prigodu da im pomognemo i da dokažemo da ljubimo jedni druge kao što Bog ljubi nas. Mi smo povlašteni, mi koji im smijemo pomagati, i to je za nas bila milost.

U ratnim godinama usko sam surađivao s franjevcima, i tada sam se zbližio s fra Slavkom. Zajedno smo proveli mnogo vremena. Mnogima je bilo čudno da smo fra Slavko i ja postali takvi prijatelji, jer su naši karakteri i porijeklo tako različiti. Fra Slavko mi je jednom rekao: „Bernard, ti si pravi prijatelj.“ Te su riječi za mene pravo blago. Rekao je: „Kad god te zamolim za pomoć, ti odmah kažeš da, nikad ne pitaš što hoću od tebe, kako da to učiniš ili zašto trebaš pomoći. Jednostavno kažeš: da, pomoći ću. Instinktivno znaš da ne ću od tebe tražiti ništa što ne bi mogao učiniti. Imaš u mene povjerenja. To je, rekao je, je znak pravog povjerenja i prijateljstva, i zato te smatram pravim prijateljem.“ Fra Slavko je nesumnjivo svet čovjek, i sada je u nebu, kod Boga. Za mene, židovskog obraćenika, neizreciva je čast smatrati se prijateljem jednog sveca.

loading...

30-mladifest-program.jpg

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 23.7.2019.
23. Srpanj 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.