Bio je jedini đak u toj školi koji se zbog siromaštva hranio u dječjem skloništu na Pećinama

Postoje ljudi još za čijega će života mnogi posvjedočiti njihovu svetost. Ta se svetost ne može sakriti i prožima gotovo nečije cijelo biće, od hoda i držanja, pogleda i osmijeha, od toga kako govori do onoga što govori. 

Jedan od tih u čiju su se svetost svi koji su ga susretali mogli uvjeriti sigurno je fra Bonaventura Duda, čiju ćemo prvu obljetnicu smrti obilježiti ovoga petka, u novoj kolumni za Večernji piše Darko Pavičić.

Premda se kaže kako se svetac ne rađa, nego se svecem postaje tj. djela i vjera su ono što će nečiji život u jednom trenutku okrenuti u smjeru svetosti, kod p. Dude taj se put mogao nazrijeti već na počecima njegova života.

Naime, tek kada je otišao s ovoga svijeta, mnoge su njemu bliske osobe, pa čak i sama njegova franjevačka braća, doznala priču o fra Dudinu djetinjstvu, o kojoj gotovo nikada nigdje nije govorio.

“Ostao sam rano bez svoje majke. Njezina se lika sjećam nejasno, kao u magli, i ne mogu dozvati u sjećanje njezino lice. Ali u meni je ostalo nešto njeno, sve do danas. Duboko u meni ostao je njezin glas i njezina pjesma…”, ispričao je p. Duda jednoj Krasanki, Radmili Borović, u knjizi “Roko u Krasu i Kras u srcu fra Bonaventure”, jer se veliki fra Bonaventura u djetinjstvu zvao mali Roko.

Oca je vidio samo jednom, s leđa. Naime, Rokova majka morala vratiti na posao u Rijeku i ostavila ga je na čuvanje sestri Mariji, koja ga je odgajala kao vlastito dijete i s njom je Roko živio do svoje sedme godine. Za te je dane znao reći da su mu bili najljepši u životu.

I teta Marija je, pritisnuta neimaštinom, morala potražiti posao na Sušaku, pa ga je predala u dobre ruke teti Kati Duda, koja je živjela sa suprugom Giovannijem Nolijem, Talijanom rodom s Korzike, u Rijeci. No, Talijani su otkrili da kod njihova djelatnika, pograničnog policajca Nolija stanuje jedan Hrvat, dječak Roko Duda.

Bili su nemilosrdni i Roko je iz Rijeke dobio izgon. Prepušten sam sebi, s još nenavršenih deset godina života, Roko se našao sam na ulicama Sušaka. U traženju boljih uvjeta ili manje stanarine često se selio, ali je u građanskoj školi unatoč svemu imao sve odlične ocjene.

Bio je jedini đak u toj školi koji se zbog siromaštva hranio u dječjem skloništu na Pećinama. Od ručka je u lončiću dio obroka nosio kući za večeru. Prihvatile su ga kasnije časne sestre, kod kojih je, kako je rekao, živio kao kraljević, a preko njih upoznao je i fratre s Trsata, kamo je jednoga dana otišao, poželjevši biti kuhar u njihovu samostanu.

Ali kada su vidjeli tako nadarena dječaka, uzeli su ga k sebi i uputili na školovanje… Položivši franjevačke zavjete Roko je postao fra Bonaventura. I premda su se detalji njegova djetinjstva doznali tek nakon njegove smrti, oni su bili “duhovni humus”, kako je rekao franjevački provincijal fra Ilija Vrdoljak, na kojemu je kasnije nikao jedan sveti život.

Koji se nije mogao sakriti i svakoga koga je susreta nije ostavljao ravnodušnim.

Osmrtnice ba

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

ines-grbic-kolumne.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

podrzite-nas-rad-2.png

katolicko-glasilo-mi.jpg

Zanima te i ovo?
Propovijed mons. Henryka Hosera na blagdan Velike Gospe u Međugorju
15. Kolovoz 2018.
Zanima te i ovo?
Molitva tri Zdravo Marije
15. Kolovoz 2018.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.