Nakon 36 godina ležanja u krevetu, potpuno nepokretna, a da se nikada i nikome nije potužila na svoju patnju, u nedjelju je u 61. godini dušu predala Bogu Katarina Labrtić, iz Šiškovaca. Ukop Kate Labrtić, istinske vjernice i patnice, biti će danas u 15.30 h u Šiškovcima. Tijelo će biti izloženo od 14.30 h u crkvi u Šiškovcima. Nakon svete mise povorka će se uputit prema groblju.

Tako je glasila osmrtnica žene, koja je do samog kraja ovozemaljskog života bila predana i poslušna božjoj volji, prihvačajući križeve života u u poniznosti te time postala nadahnućem mnogima.

O Kati Labrtić pisali su u Veritasu - Glasniku sv. Antuna Padovanskoga 2/2000. Evo tog priloga:

Kata Labrtić, rođena je 1957., patnje ju prate od najranije mladosti. Ozbiljni problemi nastupili su kada je, kao petnaestogodišnjakinja, uoči Uskrsa 1972., primila cjepivo koje je, uz ostale okolnosti, prouzročilo nepopravljive komplikacije (medicinski "peh"?!). Od 1984. prikovana je za krevet sve do današnjega dana, bez ikakve nade u mogući oporavak. Potpuno je nepokretna i slijepa. Samo duboka vjera dala joj je snagu da i nakon potpunog gubitka vida (problemi s vidom prate je od treće godine njezina života) ponizno usklikne: "Što je od Boga, slađe je od meda!" Katina veličina i privlačnost leži u tome što se ona na svoju patnju nikada i nikome nije potužila. Postala je uzorom strpljivosti i predanja u ruke Božje svima koji je posjećuju, svećenicima, bogoslovima, časnim sestrama i brojnim ljudima. Njezina patnja postala je blagoslovom i nadahnućem mnogima.
Za vrijeme boravka u jednoj od brojnih bolnica, jedna je pacijentica posvjedočila: "Ne mogu više trpjeti - ali kad vidim koliko Kata trpi, onda i meni bude lakše." Brojni su u njezinu društvu, napose po bolnicama, naučili moliti. Ima ljudi koji dolaze Kati samo zato da bi s njom molili. "Drukčije je s njom moliti" - kažu, premda ne znaju objasniti zašto. A kada od nje odu, svjedoče da u duši postanu nekako puniji.
U čemu je tajna Katine snage? Dok je još mogla govoriti, u svojoj jednostavnosti, ništa nije tajila: "Živjela sam u nadi da će biti bolje, ali je sve išlo na gore. No tada sam se potpuno predala u ruke Božje i počela mu stalno zahvaljivati. Nisam ništa molila od Gospodina za sebe, nego samo za druge. Najviše što bih za sebe molila od Majke Božje je da mi da snage i strpljenja da ustrajem do kraja. Nikada nisam zaplakala što sam bolesna. Nikada nisam izustila nijednu riječ prigovora Bogu na svoju situaciju. Na to nikada nisam ni pomislila. Čak ni u bolnici, u najgorčim trenucima. Uvijek sam mu samo zahvaljivala."
U vremenu u kojemu i mnogi pokretljivi zanemaruju nedjeljnu misu, Kata svjedoči o svojoj najvećoj poteškoći: "Najteže mi je što više ne mogu ići u crkvu." A na pitanje o njezinoj najvećoj radosti, Kata je odgovorila: "Kad mi svećenik dođe prikazati svetu misu, to mi čini najveću radost. Moja je radost još veća kad nas u kući ima više. A kada me svećenik dođe pričestiti, onda mi se čini kao da je nedjelja, velika svetkovina, kada ja primam veliki Dar. Kad osjetim svećenika i njegovu malu crnu torbu u kojoj je hostija, svoju radost ne mogu iskazati, jer znam da živi Isus dolazi k meni i da će me On okrijepiti i dati mi snagu. Misa u kući i sveta pričest - to je moja najveća radost."
Katina je vjera djetinja, ali stamena: "Imam čvrstu vjeru u Boga. Bog zna što radi, ako ja i ne razumijem. Ja mu vjerujem. Neki me, koji me dođu posjetiti, pitaju kako može Bog biti tako okrutan pa meni, koja sam stalno išla u crkvu, dati toliku patnju? Oni kažu da je Bog nemilosrdan i grub. Ali ja kažem: ‘Ne! Obično se misli da je majčina ruka najnježnija, ali to nije istina. Isusova ruka je najnježnija. Isusov glas je najmilozvučniji. Ja to ne mogu izreći, ali to mi daje snagu. Od toga ja živim. Molitva je meni sve. I ja ne razumijem kako se može nekome drijemati dok moli. Mene molitva uvijek razbudi.’"

Naravno da su Kati predlagali i odlazak alternativcima, ali njezin stav je principijelan: "Obično razmišljam o Kristovoj muci ili ne razmišljam ni o čemu. Nije mi teško ležati, i nikada ne pomislim: ‘Zašto baš ja moram ležati?’, ili ‘Zašto je noć bila tako duga?’. Neki su mi savjetovali da odem bioenergetičaru, ovom ili onom vračaru, da će mi oni pomoći, ali ja to ne želim. Vrijeđaju me kad mi tako govore. Svima im pokažem krunicu i kažem: ‘Eto, u to ja vjerujem i ni u što više. Ja vjerujem u Boga i ni u koga više. Ako mi liječnici mogu ublažiti patnje, ne odbijam ih i zahvalna sam im, a ako ne, svoje patnje prikazujem Gospodinu na svoje nakane.’"


Postoje "Duše žrtve" koje je Bog izabrao za posebnu misiju, da svijetle u ovom prolaznom svijetu kao zvijezde za najtamnijih noćiju. Jedna od njih bila je Kata Labrtić. Nijemi smo promatrali njezine muke, čudili se bolnoj dugovječnosti kojom ju je Bog obdario, a divili njezinoj strpljivosti koju je crpila iz vjere u Krista raspetoga i Uskrsloga. Moći trpjeti za Boga povlastica je koju Bog daruje samo onim dušama koje najtješnje sebi privija. Tek ćemo u vječnosti otkriti tko je bila Kata Labrtić. Tek ćemo se u vječnosti iznenaditi koliko je više od nas, i pokretnih i zdravih, Boga proslavila i duša spasila. Neka nas i pred Bogom zagovara da u njezinoj patnji prepoznamo putokaz i otkupiteljsku snagu po kojoj Bog i nama prašta grijehe. Draga Kato, hvala za tvoje divno svjedočanstvo strpljivog prihvaćanja ispunjenja volje Božje u kojoj jedinoj je naša sreća. Od nas pozdravi mamu i dadu koji će te dočekati radosni.

Izvor: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskog

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Stojim pred vama ovdje, u Međugorju, bez kolica i štaka
25. Lipanj 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.