Svećenik Krešimir Josip Bahmec, karmelićanin koji se trenutno nalazi na licencijatu iz duhovnosti u Rimu, osvrnuo se na zabrane slavljenja Svetih Misa zbog korona virusa te istaknuo kako je ova situacija za njega kao svećenika vrlo bolna. Njegovo promišljanje donosimo u cijelosti.

Danas sam u samostanskom koru u mraku tiho plakao. Nisam bio sam i nisam sam plakao, nakon što sam slavio misu “privatu” u našoj crkvi s đakonom. Naš samostan i crkva sagrađeni su na najdubljim katakombama u Rimu. I na fakultetu na kojem studiram su također katakombe. Svaki dan idem od katakomba San Panfila do katakombi San Pancrazia. Danas su te katakombe bile žive.

U Rimu je zabranjeno slaviti svete mise s narodom, ali u katakombama su se slavile mise s narodom. Danas je Crkva duhovno bila u nekim drugim katakombama. Mogla se lako izboriti za uobičajeno slavljenje mise, uz sve potrebne mjere predostrožnosti. Jer Rim nije ozbiljnije zahvaćen virusom kao sjever Italije. Kafići i restorani normalno rade, kao i puni autobusi. Danas sam u sat vremena šetnje vidio samo jedan par s maskom. Ali misa je zabranjena. Ipak, crkve nisu zatvorene (osim kod nekih, da ne kažem jednu riječ, župnika) da narod može moliti.

Ne smijem imati vezu s narodom, kao da se ne smijem obratiti vlastitoj majci!

Misu sam slavio sa subratom đakonom, neovisno o narodu koji se spontano okupio u manjem broju. Bez mikrofona i obraćanja narodu, bez propovijedi kao i bez sudjelovanja, odgovaranja naroda. Kao da govorim misu sebi u brk. Krišom pogledam ljude, kao Petar Isusa izdaleka na križu i s grčem na licu zaustavim suzu.

Ne smijem imati vezu s narodom, kao da se ne smijem obratiti vlastitoj majci. Kao u nekom zatvoru, logoru. Jer mise s narodom su zabranjene, ali narod može doći na molitvu kroz cijeli dan. Tako smo se sreli kao Kirk Douglas i Jean Simmons u filmu “Spartak” kada Spartak (Kirk) visi na križu, njegova draga mu se ne smije obratiti pa mu samo tiho u prolazu sa suzama kaže “Živote moj” i ubrza dalje, a Spartak ostane sam čekati smrt na križu.

Svećeniku je narod voljeno dijete!

Ne mogu vam opisati taj osjećaj. Trebam po nekoj uredbi ignorirati narod, a srce mi kuca za njih. Teško je to možda shvatiti drugima jer kad si svećenik, ne možeš bez naroda, kao niti bez Boga. Kao što ja nikada neću moći razumjeti bol majke ili oca za svoje dijete. Svećeniku je narod voljeno dijete. U jednom trenutku dok sam tiho govorio, oteo mi se plačni glas, kao jauk. Skupio sam snage da narod ne čuje i ne primijeti. Bilo me sram. Jer pastir treba biti hrabar. Ta situacija mi je bila vrlo bolna. Osjećao sam se jadno.

Zar su moji crkveni poglavari izgubili žar prvih kršćana, vjeru naroda, hrabrost misionara, žrtvu redovnica i redovnika koji su iznijeli najgore trenutke povijesti kršćanstva? Zar je najbitnije svidjeti se vlasti, svijetu, glumiti razbor i zaboraviti gdje je jedini lijek? Zar nije prije nekoliko stoljeća procesija s Presvetim u Rimu, usred kuge koja je ubijala tisuće ljudi, zaustavljena pošast? Zar Bog nije svemoćan i zar neće pomoći svome narodu? Koga se bojimo? Virusa, obzira, vlasti, svijeta? Progona?

U Tebe se jedinog uzdam!

Možda “sutra” usred mise sretnem portira vrata mojega života koji će me na neki način lišiti života. Obećao sam Bogu nakon mise, u tami kora i suza, da taj dan neću biti pognute glave, plačnoga govora niti jauka. Kada dođe po mene moj krvnik, neću prekidati misu… ako i padnem, Ti ćeš je, Isuse, završiti jer svaka misa je Tvoja. Ti si je završio i pobijedio. U Tebe se jedinog uzdam. I vjerujem da ću nastaviti vječnu misu s Tobom u nebu, s Tvojim narodom i Ti ćeš biti jedini slavitelj, a svi mi suslavitelji vječne Ljubavi.

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
KORONAVIRUS (COVID-19) POTVRĐEN I U MEĐUGORJU
29. Ožujak 2020.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.