Zadržite nas time što će se cijeniti informatika, što zdravstvo neće biti povlastica bogatih, što mladi nakon fakulteta neće čučati na burzi, ali ni oni s 30 godina staža

U Večernjem listu održan je okrugli stol - Uspjesni mladi ljudi i zivot u Hrvatskoj. Sudjelovali su Elizabeta Tedesko, Marja Gegic,

Ti su mladi ljudi budućnost Hrvatske. S petero odličnih učenika, maturanata i studenata sjeli smo za stol, te od njih doznali kako žive danas i što od društva i države očekuju u budućnosti. Dakako, i što oni mogu pružiti zauzvrat. Hoće li napustiti zemlju u potrazi za boljim životom? Za Večernjakov okrugli stol sjeli su budući neurokirurg Joško Bilanđić, Marijan Smetko koji je bez greške prošao ispite matematike i informatike na maturi, prvaci u informatici Elizabeta Tedeško i Andro Katanec te brucošica PMF-a Marija Gegić. Sve redom, mladi ljudi koji već ostvarili zavidne rezultate. Evo kako oni razmišljaju...

Kako je pokoriti svijet, prvaci ste u robotici, bolji čak i od Kine?

Elizabeta: Natjecali smo se u Leipzigu u robotici koji uključuje i programiranje i konstrukciju. Na natjecanju je bilo tridesetak timova iz cijelog svijeta, Kine, Australije, Brazila, Kanade... U Kini se ulaže u robotiku, dok smo se mi sami pripremali, kupovali dijelove i nismo imali podršku sa strane ili sponzora. Željeli smo raditi, dokazati se i – pobjedili.

Što je najteže savladati u fizici?

Joško: Prirodu svjetlosti koja je kroz dugo razdoblje bila i filozofsko pitanje, a ne samo pitanje znanosti. I elektromagnetizam. To gradivo baš treba razumjeti, a na maturi je dosta zastupljeno.

Hoće li nas roboti u potpunosti zamjeniti i kada?

Andro: Hoće, ali u daljnoj budućnosti. Sada nam pojednostavljuju život, recimo u automobilima. Roboti će olakšati život ali neće prevladati. Volio bih razvijati robote koji će pomoći u građevinskom sektoru.

Koliko je potrebno truda da bi bili, uspješni, odlični učenici?

Andro: Najvažnije je kontinuirano raditi. Dovoljno je pola sata na dan za svladavanje gradiva, a što se tiče robotike tu je potrebno za vikend odvojiti pet do šest sati.

Joško: Mislim da bi trebali što manje gledati ocjenu. Iz vlastitog iskustva mogu reći puno je tu kampanjstva, pa to u imeniku izgleda savršeno, no nije ni približno tako. Trebali bi inzistirati da je znanje što funkcionalnije, trebali bi imati širinu, i razmišljati o tome što učimo.

Elizabeta: Nema formule.

Marijan: Glavni uzork je kontinuirani rad. Ja sam kampanjac bio iz povijesti i filozofije, to mi se jednostavno nije dalo i nije mi išlo učenje napamet. Fiziku i matematiku sam razumjevao pa sam je sporije radio.

Upisali ste studij medicine, zamišljate li sebe kako u budućsnoti operirate preko joysticka?

Joško: Jednog dana možda i da. Ali ljudski faktor ostat će dominantan. Robot ima preciznost, ljudska ruka uvijek malo drhti, ali za brze odluke potreban je čovjek.

Marijan: Kad bih ja trebao na operaciju, a u sali me dočeka robot sa skalpelom, ne bi mi se svidjelo.

Nije li to kontradiktorono, zanima vas programirati robote, ali ne bi mu se prepustili u ruke?

Marijan: Možda da tog robota koji bi me operirao lijepo urede, haha.

Vidite li svoju budućnost u Hrvatskoj i razmišljate li da je jednog dana napustite?

Joško: Ne. Želim ostati. Takav sam tip, stalo mi je jako do domovine, tako sam i odgojen. Volio bih otići na godinu dana na stipendiju ii usavršavanje, ali bih se volio vratiti kući i napraviti nešto korisno za naš narod. Mislim da je puno ljudi, kroz povijest, se to trudilo učiniti. Dobrim dijelom su i to uspjeli, a naša bi generacija trebala ispraviti ono što oni nisu uspjeli. Recimo, vjerujem da bi zdravstvo trebalo biti svima dostupno. Privatništvo, što se stručnog dijela tiče, je vrhunsko, ali ne vjerujem u zdravstvo gdje se spašavaju ljudi smo ako plate neki iznos... Najbitnije mi je da se mogu dobro obrazovati i jednog dana raditi ovdje svoj posao.

Elizabeta: Da, ja razmišljam otići jednog dana. Mislim da se informatika i robotika ne cijene dovoljno u Hrvatskoj, pa bi prema tome radije otišla van, gdje ću pridonjeti zajednici onime za što sam se obrazovala. Ovdje bi se možda stopila s pozadinom, radila u nekoj firmi posao koji ne volim i sanjala o tome kako mi je moglo biti bolje.

Nije li to ipak preuranjeno, još niste ni izašli na tržište rada?

Elizabeta: Mogla sam otići već danas na neki fakultet van, u SAD, Kanadu ili Australiju, ali željela sam pružiti šansu hrvatskom obrazovanju koje se također vani cijeni, a i odlazak je skup. Probat ću par godina ostati u Hrvatskoj, ali ako vidim da se ništa neće mijenjati, onda ću otići.

Kako vas država može zadržati?

Andro: Puno je ljudi nakon faksa na burzi, traže posao godinama. Tu bi država trebala pomoći da ti mladi pronađu posao. Ljudi koji su sa 30 godina staža trebaju također dobiti posao. Odlazak? Ja ne namjeravam napustiti Hrvatsku, već se zaposliti u struci ili osnovati svoju tvrtku.

Je li novac presudan faktor?

Joško: Meni ne, volio bih imati dovoljno da ne moram životariti. Ali, dijeli mišljenje s Elisabetom kako je poštovanje najvažnija stvar. Da netko prepozna naš trud nakon toliko godina koje smo uložili u naše znanje.

Može li što u nastavnom programu srednjih škola ići na bolje. Ima li mjesta za napredak?

Andro: Definitivno ima prostora za napredak! Treba smanjiti broj sati i opseg gradiva. Recimo, iz povijesti učimo suhe činjenice, koje će mnogi zaboraviti par tjedana nakon. I treba povezati predmete, da se nadovezuju jedan na drugi. Recimo, danas iz hrvatskog i povijesti učimo istu stvar, ali iz povijesti u prvom, a iz hrvatskog u četvrtom razredu.

Joško: Da, povijest učenici najmanje vole, ali to je zato jer se dosta toga mora učiti napamet. Ipak, naše je društvo opterećeno poviješću, a mladi ne bi trebali biti podložni političkim interpretacijama, već znati što je bilo. Povijest je, stoga, jako bitan predmet, ali ne na način da znamo hrpu podataka, nego da imamo globalnu sliku.

Razgovaraju li mladi o Drugom svjetskom ratu, o ustašama, partizanima? Ili ih to ne zanima?

Joško: Ne na način da se mladi dijele.

Vratimo se školstvu, kako gledate na kurikularnu reformu po kojoj bi škola bila devet godina?

Marija: Trebalo bi produžiti osnovnu školu, jer mi se čini da učenici u osmom razredu nisu dovoljno zreli i spremni znati čime bi se u životu željeli baviti,

Marijan: Ne znam, ovisi kako je nastava koncipirana. Mislim da je dobro i osam godina osnovne škole. Ja sam od petog razreda znao da želim biti informatičar. Ali, neki ne znaju što žele raditi, bilo je takvih i u mojem društvu kad smo završili gimnaziju.

Koliko vaša generacija igra društvene igre. Znate li za graničar, za školicu, za ledenu kraljicu...

Joško: Znamo, ali mi smo među zadnjim generacijama koje su se rodile bez Facebooka. Dakle, prošli smo igralište. Naravno, sad je to manje, i stariji smo, prerasli smo igre, imamo druge interese.

Koliko je važno promijeniti sliku ili status na Facebook profilu. I koliko mladima znači ‘Like’?

Andro: Meni i prijateljima on ne služi za objavljivanje vlastitih fotografija i vlastitu promociju, već kao poveznica sa svijetom.

S koliko novaca mjesečno raspolažete, je li vam to dovoljno?

Andro: Ako izlaziš jednom mjesečno van, onda ti ne treba puno, zar ne? Najviše trošim na hranu tijekom škole, ali ode i na kave...

Joško: Ne volim trošiti na robu, nije mi to bitno, ali za prijatelje mi nije žao potrošiti.

Elizabeta: Imam džeparac od 200 kuna, ali mi i ostane novaca na kraju mjeseca. Eventualno koja kava, ali ja nisam od onih koji puno izlaze.

Bi li prijatelju posudili novac?

Joško: Ovisi. Ako mu zaista treba - uvijek, ali za kladionicu nikako!

Kako izgledaju izlasci?

Joško: Nisam ljubitelj cajki, ali danas se od toga ne može pobjeći. To nije moj stil nije moj stil. Više volim mirniju atmosferu.

Dečki, znate li plesati:

Marijan: Znam valcer, salsu... Sviram klavir, kažu mi da ne znam dobro pjevati, ali ja se trudim. I ja sam kao Joško, za opuštenu atmosferu, kroz razgovore se upoznati s djevojkama. Znate kako kažu, svjetlost je brža od zvuka, pa neki izgledaju, onako iz daleka, pametnije nego što jesu kad progovore...

                                                                      

>>S četiri godine čitao je Bibliju, sa 17 osvaja naslove prvaka>>


Prvaci u matematici, informatici, robotici i budući liječnik

Joško Bilandžić: Na maturi je Zagrepčanin ispit iz fizike riješio sto posto, a onda bez imalo problema upisao Medicinski fakultet. Želja mu je to još iz srednje škole, a svoju karijeru želi razvijati u području neurologije. Ne želi otići iz Hrvatske, a da mu sada ponude posao, birao bi Rebro, Dubravu ili bolnicu u Vinogradskoj.     

Elizabeta Tedeško: Prvakinja je u svjetskom natjecanju u informatici, a ove je godine upisala strojarstvo. Kako kaže, uspjeh je velik jer su kao tim pobijedili Kinu, a pripremajući se za natjecanja, sami su kupovali opremu, posebnu financijsku podršku nisu imali. Djevojku iz Zagreba izlasci ne zanimaju.     

Marijan Smetko: Brucoš iz Novske na maturi je ispite iz informatike i matematike riješio sto posto, čime je, kaže, iznenadio samoga sebe. Tjedan mu je dana dovoljno da izradi aplikaciju, voli čitati knjige, ali i vrijeme provoditi s prijateljima. Pleše valcer, svira klavir i odličan je u engleskom jeziku.     

Marija Gegić: Ove je godine Zagrepčanka upisala Prirodoslovno-matematički fakultet, smjer matematika. Bavi se i programiranjem, i to još od petog razreda, a kao svoj najveći uspjeh izdvaja treće mjesto na državnom natjecanju. Pazi na prehranu, jede zdravo i smatra da je obitelj najvažnija.    

Andro Katanec: Prvak u informatici iz istočnog je dijela metropole, a robotikom se zarazio u osnovnoj školi. Još ide u srednju školu, misli da informatika mora postati obvezni predmet s više sati, a da bi, primjerice, latinski mogao imati manje sati. Kaže, roboti će olakšati naše živote, ali neće prevladati      
'Papir držim u ruci do koša za smeće, a prijatelje to živcira'

Pazite li na zdravu prehranu?

Marija: Trebalo bi paziti na zdrav život općenito. Od toga da ne nosiš sinentiku, kakve kreme za lice koristimo, šampone... Sve to utječe na opću kvalitetu života.

Čitate li deklaracije u dućanima?

Marija: Da. Želim znati što unosim u sebe, što oblačim. Bitno je to znati. Jer uzeti samo s police, uzmu najjeftinije, često završe nezadovoljni.

Jesti zdravo za vas znači?

Marija: Imati raznoliku prehranu, paziti da budu iz dobrog uzgoja, kvalitetne, što manje prerađene.

Koliko vas zanima ekologijai?

Marijan: Sadio sam krumpir i rajčicu. Prijatelje živciram kad držim papir u ruci, i čekam kad ćemo stići do koša da ga bacim...

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Papa Franjo: Važnije je imati poslušno srce i poslušati, negoli prikazivati žrtve, postiti i činiti pokoru
21. Siječanj 2020.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.