U pakao idu oni koji umru u smrtnom grijehu, no gdje idu oni koji umru duše okaljane oprostivim grijesima? Odgovor glasi: U čistilište.
Iako je sama riječ čistilište Bibliji nepoznata, ideja o njemu postoji, kao što postoji i ideja Trojstva, iako se ni ono izravno ne spominje.
Osim toga, povijesna je činjenica da su kršćani od samog početka vjerovali u čistilište, štoviše, da su u nj vjerovali još i starozavjetni Izraelci, što dokazuje ne samo Biblija, već i drugi židovski spisi nastali još prije Isusa (primjerice Život Adama i Eve, 46). Ortodoksni Židovi i danas u nj vjeruju, te 11 mjeseci poslije nečije smrti mole takozvani kaddish za očišćenje pokojnikove duše. Tako su Juda Makabejac i njegovi sljedbenici koji su ostali vjerni židovstvu (2 Mak 8,1), zbog molitve za mrtve zaslužuili pohvalu (2 Mak 12,40-42): “Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve… Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,43-45). Molitve i žrtve naknadnice očito ne trebaju onima koji su već u raju, a dušama u paklu neće pomoći nikakve molitve, jer su one već osuđene na“oganj vječni” (Mt 25,41). To znači da mora postojati i neko treće stanje, no baš zato što ovi redci o tome govore neporecivo, protestanti su, samo da zaniječu nauk o čistilištu, iz Svetog pisma izbacili obje knjige o Makabejcima. Napomenimo da se sve do 16. stoljeća, to jest do pojave LUTHERA, baš nitko nije sjetio osporiti ovu doktrinu, koja je oduvijek bila, pa i danas ostala temeljnim elementom vjere Božjeg naroda (Crkve). A PROTESTANTI su ukinuli čistilište samo zato što se nije uklapalo u njihovu doktrinu sola fide.U trenutku smrti čovjek dolazi pred osobni sud (Heb 9,27), i više nema povratka, a posljednji će pak sud nastupiti na kraju svijeta, kad se Isus vrati u slavi da sudi žive i mrtve (Mt 25, 31-32). Razlika između osobnog i posljednjeg suda je u tome što nakon osobnog suda duša, već prema svojim djelima, ide u nebo, čistilište ili pakao (1 Pt 1,17), dok će nakon posljednjeg suda tijela mrtvih uskrsnuti, pa će jedni u raj, a drugi u pakao (Otk 20,12-15). Nakon posljednjeg će suda čistilište prestati postojati.dan-svih-svetih-1024x768Svrha čistilišta je pročišćenje duše koja se spasila, ali nije dovoljno čista da uđe u nebo, jer bez posvećenja nitko neće vidjeti Gospodina (Heb 12,14). Konačno se spasenje postiže posvećenjem Duha (2 Sol 2,13), i ono nije samo opcija, ono je apsolutno neophodno nužno za ulazak u raj. Čak i kad nam se oproste grijesi, ipak moramo dati zadovoljštinu, platiti naknadu. Razbijemo li susjedu prozor, pokajanje nije dovoljno, već moramo i nadoknaditi štetu. Tako i duša koja se u posljednjem trenutku života pokajala za grijehe, nemajući ih više kada platiti u ovom svijetu, bit će doduše spašena, ali će naknadu morati dati u čistilištu.Bog nije samo MILOSTIV, nego i PRAVEDAN, a pravednost traži zadovoljštinu (naknadu).
Napokon, zar bi bilo pravedno da netko tko je čitav život proveo u razvratu i grijehu, samo zato što se pred smrt pokajao, ode ravno u raj kao i onaj koji se čitav život držao Božjih zapovijedi?
Pokajanje predmnijeva i zadovoljštinu.
Prisjetimo se kako se David pokajao za svoj grijeh i od Boga zatražio oproštenje, koje je i dobio, ali samo uz naknadu: “Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti. Ali jer si tim djelom prezreo Jahvu, neminovno će umrijeti dijete koje ti se rodilo!” (2 Sam 12,13-14).
Učenje o čistilištu u implicitnom obliku nalazimo i u Novom zavjetu: “Ako tko rekne što protiv Sina Čovječjega, može mu se oprostiti, ali tko rekne što protiv Duha Svetoga, ne može mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni na drugome” (Mt 12,32). Iz čega slijedi da se, po Isusovim riječima, neki drugi grijesi mogu oprostiti na drugome svijetu. Grijesi se u paklu ne mogu oprostiti, a u nebu se nema što opraštati, pa dakle mora postojati i neko treće stanje.
Nakon smrti na križu Isus je “otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici, onima koji su nekoć bili nepokorni” (1 Pt 3,19-20), i oni su bili spašeni (1 Pt 4,6). Tamnica se ne može odnositi na pakao, jer se iz pakla nitko ne može spasiti, a niti na predvorje raja u kojem su pravednici Starog zavjeta čekali na uskrsnuće Isusovo da bi se otvorila nebeska vrata, jer u tamnici su nepokorni, a ne poslušni. I sveti se Pavao molio za mrtve (Tim 1,16-17), no da nema čistilišta, njegova bi molitva bila lišena smisla.
BVM-and-PurgatoryOpćenito, molitva za mrtve bila je sastavni dio života prvih kršćana, i o tome postoji mnoštvo dokumenata. Tako se Falkonila poslije smrti u snu ukazala majci i rekla: “Majko, ti ćeš umjesto mene imati ovu strankinju Teklu, da se moli za mene, da mogu prijeći u mjesto pravednika” (Djela Pavla i Tekle, 160. god.), a sveti Augustin bilježi da se “čitava Crkva drži običaja koje joj predaše oci, pa se moli za one koji su umrli u zajedništvu s Tijelom i Krvlju Kristovom”, te nastavlja kako se “ne može zanijekati da duše umrlih nalaze utočište po pobožnosti svojih još živih prijatelja i rođaka, kad ovi za njih prikažu posredničku žrtvu [svetu misu] ili kad dadu milodar Crkvi” (Propovijedi, 172, 2, 411. god.; Priručnik o vjeri, nadi i ljubavi, 18, 69, 421. god.). Vjernici koji su umrli u zajedništvu s Kristom – a koje se raskida smrtnim grijehom – iako možda nisu umrli u svetosti, ipak su i dalje članovi velike Božje obitelji, Crkve, i zato je nužno i pravedno da o njima i dalje brinemo i molimo se za spas njihove duše.
Fundamentalisti optužuju Katoličku crkvu da je učenje o čistilištu naprosto izmislila…
Crkva nije izmislila vjerovanje o čistilištu, već je to vjerovanje naslijedila od apostola.
Ivan Poljaković
