„Pojam istina ne pripada omiljenim pojmovima ovoga vremena. Istinu se povezuje s netolerancijom, više ju se vrednuje kao prijetnju, nego kao obećanje. No, upravo je zato važno postaviti pitanje istine, odnosno, zapitati se o njoj polazeći od Krista.“ Joseph Ratzinger

Postaje mi sve više jasno zašto je Majka Božja za svoj prvi dan ukazanja u Međugorju odabrala 24. lipnja, blagdan Rođenja sv. Ivana Krstitelja. Njega je sam Mesija počastio, pohvalio priznanjem i poštovanjem, rekavši da na zemlji nema većega od Ivana! „Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja“ (Mt 11,11).

Ivan Krstitelj smaknut je kad je prozvao grijeh vladara. To učiniti nije dano svima. Ni mnogima. Nego odabranima. Onima koji su, po naravi i milosti, i sami jako aktivni u odgajanju svoga duha u dosljednom nasljedovanju Krista.

Zašto se od svih dana i blagdana, Gospa koja je porodila Put, Istinu i Život, a ne stranputicu i prečicu, laž i zatajenje, zabludu i životarenje, spustila među nas na dan rođenja čovjeka koji je gromada od autentične vjernosti Kristu i odvažnosti svjedoka!? Ivan se nije zamjerio bilo kome, malenome i neznatnome, nepoznatome. Nego, na ovoj zemlji velikima, poznatima, upravitelju. Moćnicima.

Ivan vrhunski pokazuje što znači biti odvažan za istinu i dopuštati Istini da nas (o)čisti. Biti čvrst u opiranju buci i nametanjima svijeta „u kojemu su pravo, dobrota i istina uvijek nanovo gubitnici u sukobu s beskrupuloznošću moćnika“, kaže Benedikt XVI. Ali Kristov učenik nalazi smisao i u situaciji kada pravdu svrgava nepravda.

Većina nismo kadri osobno postupati kao Ivan Krstitelj ili kao njegov imenjak p. Ivan Ike Mandurić (slučaj joga), ali minimalno što bismo mogli učiniti je (za)diviti se takvim ljudima - prorocima! Jer su iznimno hrabri. Izraziti im poštovanje. Jer ne kalkuliraju kako biti netaknut, mirno živjeti u svom komforu,
uvajući sebe od sankcija ovoga svijeta.

Ali - u pogubljenosti i labirintu ljudskih obzira, dogodi se i nelogična inverzija. Pa svećeniku, proroku, nije preporučljivo prozivati grijeh, nespojivost s katoličkom vjerom u nekoj praksi pojedinca - važno je istaknuti, kod ljudi na najvišem položaju. Ali jest dopušteno prozvati i na odgovornost pozvati svećenika koji na zlo i grijeh upozorava. Jer kao, preko mjere opominje. Suvišno priča.

Smatram važnim istaknuti - slučaja 'p. Ike / joga' ne bi bilo da nije riječ o prozivci osobe koja je u službi predsjednice države, a izjašnjava se katolkinjom. Bolja jest od predsjednika nevjernika, nemoj cjepidlačiti na 'tjelovježbi' joga. Dakle, uputno je poštedjeti čovjeka makar je i u lošemu (na poziciji moći), a udri, opomeni Kristovog poslanika koji na zabludu upozorava. Nije li to proizašlo iz reakcije isusovačkog provincijala Dalibora Renića na objavu p. Ikea?

Događaj je dobio snažnu dopunu i kovitlac u reakcijama fra Ante Vučkovića. Najprije je jasno obranio vrijednost postupanja p. Ikea, a onda je pojasnio zašto to ipak povlači. Nakon neslaganja mnogih vjernika s priopćenjem provincijala Renića i zbog gašenja profila p. Ikea kao posljedice učinjenoga, mnogi su kao razočaranje i (nepotrebni) uzmak s neustrašive vjernosti Putu i Istini doživjeli i naknadnu objavu fra Ante Vučkovića. I ja sam među tima.

'Utjeha' mi je bilo vidjeti kako je fra Anti „nekoliko ljudi“ reklo da je pogriješio u osudi provincijala. Barem ih nije puno. Ali snaga tih „nekoliko“ bila je takva da je potaknula fra Antu na zaokret u promatranju postupaka p. Ikea i isusovačkog provincijala.

Ta situacija još je jedan znak našeg (ne)vremena koje na površinu izbacuje i valja samo jednu stvarnost - što je istina? Tko je Istina? Ali još više, i zapravo teže - Kakvi smo mi suradnici Istine? I jesmo li uopće - njeni suradnici i pronositelji? Ili barem, do koje mjere?

Ako je mjera ljubavi da mjere nema, mjera Istine je da mjere ima. Mi ljudi tako činimo. Ljubav ulazi u područje emocije, unutarnjih osjećaja. Ljubav nije opasna. Ali istina jest opasna. Može biti, a ne bi trebala. Jer Spasitelj kaže, i ozdravljeni čovjek sam osjeća, da istina oslobađa. Istina je na vanjskom terenu, u odnosu, objektivna činjenica. Izvor joj nije u nama, nego u Bogu. Ako je ljubav topla, istina može biti i hladna. A naš stav prema istini, odnos s Njom, našu egzistenciju po ljudima kojima smo 'podređeni', ako smo im u kontri, može odrediti, usmjeriti. Pa i kazniti.

Zbog ljubavi se ne zamjeramo ljudima. Ali zbog istine da. I toliko je jaka, da se istinu može 'pobijediti' samo parolom koja i jest ustoličena - da je istina subjektivan i relativan pojam i da ima puno istina. U ljubavi se daješ, i misliš da te ona ne košta. Savršena ljubav ne poznaje straha. U Istini se daješ, ali misliš da te ona može koštati. Strah kuca. Kod ne-proroka.

Prozivajući zlo joge kao praksu kod predsjednice koja se izjašnjava katolkinjom, p. Ike pokazao je da straha ni pred kojom funkcijom ovoga svijeta nema. Mudri od ovoga svijeta to će (kukavički) nazvati njegovom ludošću, a ludi od ovoga svijeta duhovnom odvažnošću i autentičnim svećeništvom p. Ikea.

P. Ike nije odao ispovjednu tajnu predsjednice. Niti ona jogu grijehom smatra. Ona je to javno rekla i on se na to, u istini nauka katoličke vjere, javno osvrnuo. Tako postupati nije dano svima. Ali zato što je rijetko, ne znači da je loše. To što se mi nismo na takav tvrdi govor navikli, jao nama, zadojenima duhom 'Ne talasaj' - protiv moćnika! Nadasve je hrabro, konkretno javno se osvrnuti na javno izrečenu anomaliju od strane katolika, koja nije znak potpunog priznavanja primata Boga Isusa Krista u životu katolika i kod vjernika je izazvala svojevrsnu sablazan, negodovanje.

Za mene to se kreće u okviru tronošca: koliko smo hrabri, autentični u poslanju i u koga/što smo usidreni (u svijet ili Boga).

Taj čin p. Ikea promatram u svjetlu niza nepokolebljivih starozavjetnih proroka, neustrašivih svjedoka kojima je na umu i duši vječno i spasiteljsko, a ne prolazno, koristoljubivo i sa svijetom pogodbeno.

Još uvijek postoje svećenici koji su spremni izložiti i založiti sebe, svoju zemaljsku sigurnost za istaknuti kršćanske vrijednosti kada se one obeščašćuju i na pozicijama moći, a ne samo 'anonimno' u životu vjernika.

Umješni smo u autocenzuri i samo-postavljanju granica dokud, tj. još više - prema kome - ići s opomenom i ukorom. A to je također vid svjedočanstva za Boga. Štoviše, duhovno djelo milosrđa: grešnika opomenuti. Neuka poučiti.

Gospodin nas je pozvao biti svjedocima - za Njega! A ne samo naratorima - o Njemu. Zalog snage svjedočanstva je u Duhu Svetome. U priči, naraciji često pribjegavamo zalogu u sebi, ljudskoj slabosti, retoričkim vještinama kojima smo kadri savršeno pokriti i opravdati naš nedostatak. Izvor plodnosti je u Duhu Svetome. A on traži 'samo' predanje i povjerenje.

Ivan Krstitelj je velik jer nije imao straha za zemaljski gubitak vlastitog života u srazu s vladarima ovoga svijeta. Istina nam nije tek teoretski predana. Ona nije na prodaju, utaju i licitaciju. Istina je za nas prolila svoju božansku krv i skupo nas platila. Otkupila! Spašeni smo po istini. Nismo otkupljeni pogodbom sa svijetom, uzmakom, povlačenjem, ugovorom s vlašću.
Bog je za istinu umro! Istinu svoga i našega života potvrdio je križem. Kako nam onda može biti svejedno, obezvrjeđivati zahtjeve i sadržaj Istine za koju je sam Bog trpio i umro!? Benedikt XVI. kaže: „Trpljenje je nužno ovjeravanje istine, ali samo Istina daje trpljenju smisao“.

I papa Franjo kaže da je Ivan velik jer je bio vjeran onomu što je Gospodin tražio od njega. „Njegova se veličina očitovala i u njegovom propovijedanju. Oštro je propovijedao, ne bira riječi kako bi osudio ohole. Ružne je stvari govorio farizejima, pismoznancima i svećenicima. Nije im se obraćao riječima: 'Dragi moji, lijepo se ponašajte', nego im je jednostavno govorio da su zmije, jer su se približavali kako bi gledali i kontrolirali, ali nikad otvorena srca. Riskirao je tako život, ali bio je vjeran. I Herodu je u lice govorio: 'Preljubniče, nije ti dopušteno tako živjeti!“. I rekao mu je to u lice. Ali, kad bi neki župnik danas u propovijedi rekao: 'Među vama ima nekih koji su zmije, i ima mnogo preljubnika', biskup bi sigurno primio zaprepaštena pisma s molbom: 'Maknite toga župnika koji nas vrijeđa'. I Ivan je vrijeđao - jer je bio vjeran svom pozivu i istini“ poručuje papa Franjo u homiliji u Domu sv. Marte. I potiče: „Molimo od Ivana milost apostolske hrabrosti da uvijek kažemo istinu“.

U odnosu s Kristovom i jedinom istinom često uzmičemo ili šutimo jer nas to može koštati - položaja, posla, ugleda, karijere, napredovanja, pozicija moći. A tek života...

Ako ulazimo u zajedništvo s Kristom koji je sebe za nas, svijet predao, uvijek nam je podizati vlastitu spremnost da povijesni i euharistijski Krist (a ne njegova interpretativna karikatura) određuje naše djelovanje, da u svijet unosimo njegove vrijednosti. A ne obmane. Što tehnika joge jest.

Ne bismo li mi Ivana Krstitelja danas, kao što mnogi kažu za p. Ikea, nazvali netaktičnim, nerazboritim, zanesenjakom? Kako može toliko ne paziti što - javno (!) - govori? Kako se usudi (javno i direktno) prozivati grijeh, loše postupanje ljudi, i to vlastodržaca? Ali, kako inače poravnavati staze?

Kako je to, sam Isus za njega reče - najveći ikada rođen od žene - tako osoran i neotesan u javnom nastupanju, tvrd i ne popušta? I još, to ne čini u svoje osobno, nego u ime samoga Boga? S kojim pravom? S kime se konzultirao i je li nekog starješinu prije javnog nastupa unaprijed pitao: 'Mogu li točno i baš ovako reći?'. Je li sva svoja duhovska nadahnuća unaprijed kod glavešina ovjerio kao valjana, da nisu prekomjerno granatiranje ljudi i uvredljiva?

Je li Ivan od nekog židovskog vjerskog poglavara, a ne svjetovnog vladara, dobio opomenu: Ugasi se više, prešao si granicu! Kako se to i gdje zalijećeš? Šuti, brate! Drž' se propovijedanja o Božjoj ljubavi i prispodoba u Božjim hramovima, a ne prozivanja grijeha i to kod najviših razina vlasti o kojima tvoj život na zemlji ovisi - carinika, vojnika i kralja.

Kako si ti to, Isuse, najvećim na zemlji proglasio onoga za koga bismo mi danas rekli da TVOJU ulogu jedinog i pravednog Suca preuzima? Da tako oštrim jezikom sudi, da riječima ljude kosi? Nisi li ti, Isuse, jedini Sudac? Zašto Crkva, samo i jedino uz Tebe i tvoju Majku, takvoga dva puta spomenom i blagdanom proslavlja - na dan njegovog rođenja i mučeničke smrti?

Zašto si osobno najvećim među ljudima proglasio onoga za koga bismo mi danas rekli da je prema ljudima nemilosrdan, nepažljiv? Netolerantan… Za kojega bismo rekli da ga u životu vodi srce za Boga, a ne razum za čovjeka. Da ne poštuje dostojanstvo osobe. I naravno - njihov (moćni) položaj…

“Vjera nije ugodan put. Tko ga nudi kao takvoga, propast će. Ona postavlja najveći zahtjev čovjeku, jer ona ima visoko mišljenje o čovjeku. No, upravo zbog toga što postupa tako, ona je lijepa i primjerena je našem znanju. Ako je promatramo u svoj njezinoj veličini i širini, ona u sebi nosi odgovore koje zahtijeva naš sadašnji trenutak“ poručuje umirovljeni papa Benedikt XVI. u knjizi 'Sablazan istine vjere' u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

U papinskom geslu 'Suradnici Istine' (Cooperatores veritatis) Josepha Ratzingera vidim izraz nasušne potrebe vremena i zalog pročišćenja čovječanstva. Za to je potrebno oslanjati se na snagu Duha.

U toj zbirci teoloških eseja Josepha Ratzingera, taj prodorni Papa, i sam suradnik Istine, postavlja krucijalno pitanje u čiji se duhovni kontekst naslanja i zadnja situacija p. Ikea.

Papa Benedikt XVI. Je li teistička, dogmatska i hijerarhijski uređena religija nužno netolerantna? Čini li nas vjera u istinu koja je formulirana dogmom nesposobnima za dijalog? Je li sposobnost za mir povezana s odricanjem od istine?“ Pita: „. I upozorava: „Religija može oboljeti i postati fenomen koji uništava. Ona može i treba voditi k istini, ali ona također može čovjeku presjeći put do istine“. Kršćani mogu zaći u praznovjerje, stoga njihovo uvjerenje „neprekidno mora pročišćavati istina“. Jer “Ne menadžment, nego svetost je potrebna Crkvi kako bi odgovorila potrebama čovjeka”. 

Zanimljivo kako Ratzinger ukazuje i na socijalnu uvjetovanost naše sposobnosti za govoriti istinu; na vezu između istine i bespomoćnosti, istine i siromaštva. Podsjeća na Sokrata koji je rekao da je njegovo siromaštvo dovoljan svjedok za to da govori istinu. „Sokrat je vjerodostojan jer mu njegovo zauzimanje za 'boga' ne donosi položaj ni imetak, nego ga, naprotiv, baca u siromaštvo, a naposljetku i u ulogu optuženika. Siromaštvo je pojavna forma Božje istine, stoga ona može zahtijevati poslušnost bez otuđenja“.

Upravo u tome, materijalnoj ovisnosti svoga statusa, mnogi vjernici vide razlog nedovoljno hrabrih istupa predstavnika hijerarhijske Crkve, smatrajući da smo kao zajednica Crkve, davanjima od države (čiji proračun porezima pune i građani katolici) kupljeni, zarobljeni za potpunu slobodu naviještanja. Ratzinger kaže: “Punoljetna i zrela vjera je ona koja je najdublje ukorijenjena u prijateljstvo s Kristom. To nam daje kriterij da razlikujemo između istinitoga i pogrešnoga, između prevare i istine. Toj vjeri moramo omogućiti da dozrijeva, k toj vjeri moramo voditi stado Kristovo… Da bi se izašlo na kraj s problemima, može se postupiti tako da ih čovjek jednostavno negira ili da se s njima otvoreno suoči. Prvi put je udobniji, ali drugi vodi dalje“.

Po brojnim reakcijama vjernika, i slučaj joga, nažalost, iznesenošću stavova implicira svojevrsnu 'suprotstavljenost' hijerarhijske, službene Crkve (po predstavniku provincijala) koja je obzirna, uslugama uvjetovana i ne-slobodna te 'narodne Crkve' vjernika laika, koji nemaju što izgubiti, osim duše, a čiji je stav i glas hrabrom objavom artikulirao p. Ike. Većina reakcija vjernika pokazuje da objavu p. Ikea smatra dostojnom najdosljednijeg nasljedovanja Isusovog puta.

Istup p. Ikea poticaj je da svoje katolištvo ne živimo kao pragmatizam, skepsu, korisnost. Da je ne potiskujemo u dodvoravanju moćnima iz ljudskog obzira. „U slobodnom društvu istina ne može i ne smije tražiti nikakvo sredstvo da se probije doli snagu uvjerljivosti“ kaže Benedikt XVI.

P. Ike visoko podiže letvicu baš svećeničke, pastirske odgovornosti za spasenje duše. Jer to kronično nedostaje našem duhu i vremenu. Benedikt XVI. upozorava na činjenicu da se vjera svodi na moral i funkcionalnost, a oduzima joj se dimenzija spasenja. Postoji „netolerancija zahtjeva za istinom“ i udaljavanje katoličke vjere od njene institucionalno-sakralne dimenzije.

Upozoravajući kako je „rašireni umor glede pitanja istine pokazatelj društvene krize“, Ratzinger nas snažno potiče na dublje ulaženje u istinu, a ne odricanje od nje. Jer istina čovjeka može korigirati i voditi dalje: „Odricanje od istine i uvjerenja ne podiže čovjeka, nego ga izlaže proračunljivosti uspjeha, oduzima mu njegovu veličinu. Potpuno se i vedra srca odvažiti za ludost istine, zadaća je za danas i sutra… Tko u vjeri potvrđuje oslobađajuću istinu, ne može sliježući ramenima dijeliti ravnodušnost prema pitanju istine kakvu nam danas preporučuje relativizam. Mora uvažavati činjenicu da se pristajanje uz zahtjev istine vjere drži sablažnjivim i da trpi od objede netolerancije“.
Zlo uspijeva zapadnjacima anulirati hinduističko ishodište joge, određujući je neutralnim tjelesnim kretnjama dobrima za zdravlje. Među takvim dobrohotnim apolegatama njene uporabe, prihvativši jogu kao vježbu za lakše disanje, našla se i predsjednica RH. No, Ratzinger upozorava da „istinu nije moguće nadomjestiti dobrom namjerom. Gubitak istine kvari i dobre namjere. Dobrota bez istine može postići subjektivno opravdanje, ali ne i spasenje“. Na drugom će mjestu: „Ako vjera i spasenje više nisu međuovisni, i sama vjera gubi svoju motivaciju”.

Isus je „doista došao na zemlju da upoznamo istinu“. Da možemo dodirnuti Boga i naći stvarni život. To se u punini i na razini Apsoluta, sveobuhvatno i cjelovito, događa u Crkvi. „Cilj krštenja nije zajednica, nego istina koju nam posreduje zajednica“. Jer sadržaj i duh Riječi i naših navika čovjeka Bogu približava ili udaljuje.

Mislim da je objava p. Ike o štetnosti joge dobro posijano sjeme. I da će donijeti puno ploda i otkrića za duše koje je smatraju bezazlenom tjelesnom aktivnošću. P. Ike za to je javno platio zapravo malu cijenu. Ne istupati na fejsu neko vrijeme. Važnije je da ne bude pokoleban u daljnjim hrabrostima za svjedočanstvo Boga čiji Sin Istina umire za naše spasenje, slobodu od grijeha i zabluda.

U ničijem životu, pa i svećenika, nisu bitni samoostvarenje i uspjeh na način kako to ovaj svijet poima. „Svećenik mora naučiti da ne smije izgrađivati vlastiti udoban život, nego da mora djelovati za druge za koje je i postavljen. To se u početku protivi prirodnom nagnuću egzistencije, ali će se na duže staze pokazati da je upravo ta nevažnost vlastitoga 'ja' ono što istinski oslobađa“ učvršćuje Benedikt XVI.

Nekada i kod nekih, hrabrih i odabranih, koji naše savjesti i odnos s Bogom Vječnosti u našoj povijesti ne uspavljuju, nego razbuđuju, to uključuje i javnu opomenu. „Vjera ne može biti podložna praktično - političkoj svrsi koja potom postaje njezin idol. Time čovjek pretvara Boga u služitelja svojih ciljeva i tako obešćašćuje Boga i sebe samoga“ poručuje Ratzinger. I podsjeća na ovu oporuku Gospodina: “Rečeno je: ‘Šaljem vas kao ovce među vukove’ i ‘Bit ćete progonjeni’. To znači kako nam je određeno da će naše djelo uvijek biti vezano za sudbinu samoga Krista. Mislim da kršćanstvo mora živjeti u toj napetosti”.

Papa Benedikt XVI. istinu i dogmu ne shvaća kao okov, nego kao izvor koji omogućuje spoznaju. Jer: „Isus nas je nazvao prijateljima. Prijateljstvo podrazumijeva povjerenje. A prostor povjerenja je istina“. To je toliko supstancijalno, da Ratzinger govori o Sablazni istine vjere.

A ima odgovor i za ponašanje hijerarhije Crkve kada dužnosti spasenjskog navještaja poglavari i pastiri Crkve pretpostave formalnosti, obzire i cirkulaciju internih, beživotnih rasprava i dopisivanja, kada to postane predmet njihovog bavljenja „Da ljudi sve manje pozornosti poklanjaju onome što crkveni aparat govori o samome sebi, nije samo razumljivo, nego je u objektivnom eklezijalnom smislu i sasvim ispravno. Oni ne žele uvijek iznova saznavati kako biskupi, svećenici i ostali crkveni službenici obavljaju svoje službe, nego što Bog od njih želi ili ne želi u njihovom životu i njihovom umiranju. Time su na pravom putu jer Crkva koja odviše govori o samoj sebi ne govori o onome o čemu bi trebala govoriti“.


Ines Grbić/medjugorje-info.com

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
"Bog me danas odlučio posjetiti" - dirljiva priča liječnika o pacijentici s rakom
22. Settembre 2019.
I cookie rendono più facile per noi fornirti i nostri servizi. Con l'utilizzo dei nostri servizi ci autorizzi a utilizzare i cookie.
Maggiori informazioni Ok Rifiuta