'Ugledajmo se na vjeru sazdane od ponizne ljubavi prema Bogu i braći'

Draga braćo i sestre dobar dan!

Prizor koju opisuje Evanđelje današnje Liturgije događa se unutar jeruzalemskog hrama. Isus gleda što se događa na ovom mjestu, najsvetijem od svih, i primjećuje kako pismoznanci vole hodati kako bi bili primijećeni, pozdravljeni i poštovani, te da imaju počasna mjesta. I Isus dodaje da “ proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. ” (Mk 12,40).

U isto vrijeme, pred očima mu se pojavljuje još jedan prizor: siromašna udovica, baš jedna od onih koje su moćnici iskorištavali, baca u riznicu Hrama "sav svoj žitak" (r. 44). Evanđelje stavlja pred nas ovaj upečatljiv kontrast: bogati koji daju suvišak kako bi bili primijećeni i siromašna žena koja, bez da je viđena, daje sve ono malo što ima.

Isus gleda dva prizora. I upravo ovaj glagol – “gledati” – sažima njegovo učenje: od onih koji dvolično žive vjeru, poput onih pismoznanaca, “moramo se čuvati” da ne bismo postali kao oni; dok udovicu moramo "gledati" kako bi ju uzeli za primjer. Zadržimo se na ovome: čuvati se licemjera i ugledati se na siromašnu udovicu.

Prije svega, čuvati se licemjera, odnosno paziti da svoj život ne temeljimo na kultu izgleda, vanjštine, na pretjeranoj brizi za vlastiti imidž. I, prije svega, paziti da vjeru ne podastiremo vlastitim interesima. Ti su pismoznanci svoju taštinu prikrivali imenom Božjim i, što je još gore, koristili su religiju kako bi napredovali u poslu, zlorabeći svoj autoritet i iskorištavajući siromašne. To je upozorenje za sva vremena i za sve, Crkvu i društvo: nikada iskorištavati vlastitu ulogu kako bi pritisnuli druge, nikada zarađivati ​​na račun najslabijih!

I bdjeti, da ne upadnemo u taštinu, kako se ne bismo usredotočili na izgled, gubeći bit i živeći u površnosti. Zapitajmo se: želimo li u onome što govorimo i činimo biti cijenjeni i zadovoljni ili služiti Bogu i bližnjemu, osobito najslabijima? Bdijmo nad lažljivim srcem, nad licemjerjem, koje je opasna bolest duše!

Kako bi ozdravili od ove bolesti, Isus nas poziva da pogledamo siromašnu udovicu. Gospodin osuđuje iskorištavanje ove žene koja se, da bi dala, mora vratiti kući i bez ono malo što je imala za život. Kako je važno osloboditi sveto od povezanosti sa novcem! Ali, u isto vrijeme, Isus pohvaljuje činjenicu da ova udovica sve što ima baca u riznicu. Ništa joj više ne ostaje, ali sve nalazi u Bogu. Ne boji se izgubiti i ono malo što ima, jer se u mnogome uzda u Boga, koji umnožava radost onih koji daju.

Tako ju Isus stavlja pred nas kao učiteljicu vjere: ona ne ide u Hram da umiri svoju savjest, ne moli se da je vide, ne razmeće se svojom vjerom, nego daje srcem, velikodušno i besplatno. Njezini novčići imaju ljepši zvuk od velikih ponuda bogatih, jer iskreno izražavaju život posvećen Bogu, vjeru koja ne živi od vanjštine, izgleda već od bezuvjetnog povjerenja. Učimo od nje: vjera bez vanjskih zamki, ali koja je iskrena iznutra; vjera sazdana od ponizne ljubavi prema Bogu i braći.

A sada se obratimo Djevici Mariji, koja je s poniznim i otvorenim srcem učinila od cijelog svog života dar  Bogu i njegovom narodu.