Istaknuti političari nisu gubili vrijeme u svojim reakcijama na odluku Vrhovnog suda koja je odbila srušiti novi teksaški zakon o zabrani pobačaja nakon otkrivanja otkucaja srca fetusa. Predsjednik Biden najavio je “napore cijele vlade” kako bi pronašao načine za osporavanje novog zakona u saveznoj državi Teksas.
Predsjedateljica predstavničkog doma Nancy Pelosi (D-Calif.) osudila je odbijanje Vrhovnog suda kao “kukavičku, mračnu odluku o prihvaćanju očito neustavnog napada na prava i zdravlje žena”, te obećala nove pravne akcije: “Ova zabrana zahtijeva kodifikaciju Roe protiv Wadea ”u saveznom zakonu. Kao vjerski vođa u katoličkoj zajednici, smatram da je posebno uznemirujuće to što su mnogi političari s pogrešne strane istaknutog pitanja ljudskih prava našeg vremena samozvani katolici. Ovo je višegodišnji izazov za biskupe u Sjedinjenim Državama: Ovo ljeto izazvali smo uzbunu raspravljajući o tome trebaju li javni dužnosnici koji podržavaju pobačaj primiti sakrament Euharistije.
Optuživali su nas da smo neprikladno ubacivali religiju u politiku, da smo se ugurali tamo gdje nam nije mjesto. Ja stvari gledam drugačije. Kad razmatram koje dužnosti katolički biskupi imaju u odnosu na istaknute laike u javnom životu koji se otvoreno protive crkvenom učenju o pobačaju, osvrćem se na posljednji veliki pokret za ljudska prava u ovoj zemlji – koji mi je još uvijek u sjećanju – za nadahnuće kako bismo trebali reagirati.
Archbishop Joseph Rummel | 64 Parishes Primjer nadbiskupa New Orleansa Josepha Rummela, koji se hrabro suočio sa zlom rasizma, posebno me zadivljuje. Rummel nije “ostao sa strane”.
Za razliku od nekoliko drugih biskupa u povijesti ove zemlje, on nije stavljao prioritet na zadovoljstvo župljana i javnosti iznad ostvarivanja rasne pravde. Umjesto toga, započeo je dugu, strpljivu kampanju moralnog uvjeravanja kako bi promijenio mišljenja pro-segregacijskih bijelih katolika. Godine 1948. primio je dva crnačka učenika u bogoslovno sjemenište Notre Dame u New Orleansu. Godine 1951. naredio je uklanjanje znakova za “bijele” i “obojene” s katoličkih crkava u nadbiskupiji. U pastoralnom pismu iz 1953. naredio je prekid segregacije u nadbiskupiji New Orleans, rekavši bijelim katolicima da, budući da njihova „obojena katolička braća dijele … isti duhovni život i sudbinu“, ne može biti „daljnje diskriminacije ili segregacije u klupama, na pričesti, u ispovjedaonici ili na župnim sastancima.” Rummel je 1955. zatvorio župnu crkvu jer su odbili primiti svećenika crnca.
U pastoralnom pismu iz 1956. izjavio je: “Rasna segregacija kao takva moralno je pogrešna odnosno grešna jer niječe jedinstvo i solidarnost ljudskog roda kako ih je Bog zamislio u stvaranju Adama i Eve.” Rummel je 27. ožujka 1962. službeno najavio prestanak segregacije u katoličkim školama u New Orleansu. Mnogi bijeli katolici bili su bijesni zbog ovog narušavanja dugo ukorijenjenog segregacijskog statusa quo.
Organizirali su prosvjede i bojkote. Rummel je strpljivo slao pisma u kojima je pozivao na obraćenje srca, ali je također bio spreman prijetiti protivnicima desegregacije ekskomunikacijom. Dana 16. travnja 1962. odlučno je reagirao, ekskomunicirajući bivšeg suca, poznatog književnika i organizatora zajednice koja je promicala segregaciju. Dvojica od trojice kasnije su se pokajali i umrli kao katolici na dobrom glasu. Je li to bilo pogrešno? Je li to bilo korištenje Euharistije kao oružja? Ne. Rummel je prepoznao da je javno zagovaranja rasizma od strane istaknute, visoko pozicionirane javne osobe skandalozno: prekršila je temeljna katolička učenja i osnovna načela pravde, a druge je također navela na grijeh. U naše vrijeme, što bi moglo biti jače “poricanje jedinstva i solidarnosti ljudskog roda” od pobačaja?
Pobačaj ubija jedinstveno, nezamjenjivo ljudsko biće koje raste u majčinoj utrobi. Svi koji se zalažu za pobačaj, u javnom ili privatnom životu, koji ga financiraju ili predstavljaju ga kao legitiman izbor, sudjeluju u velikom moralnom zlu. Od sudske odluke Roe protiv Wade više od 60 milijuna života izgubljeno je pobačajem. Zbog pobačaja pate još milijuni, ranjene žrtve koje društvo ignorira. Pobačaj je stoga najvažniji izazov ljudskih prava našeg vremena. Možemo li mi pastiri govoriti tiho kad krv 60 milijuna nevine američke djece vapi za pravdom?
Kad su njihove majke osuđene na šutnju, potajno trpeći ozljede kulture “izbora”? Da, moramo jednako snažno govoriti o tim majkama i o našim obvezama pružanja novih i velikodušnih mogućnosti za žene suočene s kriznom trudnoćom. I Texas ima pravo: Ova savezna država ulaže 100 milijuna dolara za pomoć majkama financirajući centre za trudnice, agencije za posvojenje i rodilišta te pružajući besplatne usluge, uključujući savjetovanje, pomoć roditeljima, pelene, adaptirano mlijeko te zapošljavanje majki koje žele zadržati svoje bebe. Ne možete biti dobar katolik i podržati proširenje prava odobrenog od strane vlade za ubijanje nedužnih ljudskih bića.
Odgovor na krizne trudnoće nije nasilje nego ljubav, prema majci i djetetu. Teško da je ovo neprimjereni govor za jednog pastira Crkve. Ako ništa drugo, odgovor katoličkih političkih čelnika na situaciju u Teksasu naglašava potrebu da to govorimo sve glasnije. Salvatore J. Cordileone, nadbiskup San Francisca.
