Prema riječima Fadela Naema, vršitelja dužnosti ravnatelja bolnice Al-Ahli koja je primila ranjene, crkva je pružala utočište civilima, uključujući djecu s invaliditetom. Među ranjenima su, prema Naemovim riječima, jedno dijete s invaliditetom, dvije žene i jedna starija osoba. Ovo nije prvi put da izraelske obrambene snage (IDF) gađaju crkvu.
Kršćani u Gazi — kao i u ostatku Svete Zemlje — prisutni su još od biblijskih vremena, kada je apostol Filip putovao pustinjskim putem od Jeruzalema do Gaze kako bi širio Evanđelje (Dj 8,26). Ironično, njihovo progonstvo u Svetoj Zemlji također datira od samih početaka kršćanstva, počevši od smrti Isusa Krista, koju je izveo Sinedrij — elitno vijeće svećeničkih i laičkih starješina.
Sinedrij je uhitio Isusa tijekom židovskog blagdana Pashe zbog optužbe za bogohuljenje — jer je Boga nazivao svojim Ocem (usp. Mt 26,63-66; Mk 14,61-64; Lk 22,67-71). Tako je bio optužen da se „pravi Bogom“ (Iv 10,30-33). Iako su Rimljani fizički razapeli Gospodina, pred Pilata su ga doveli Židovi jer samo su rimske vlasti imale ovlasti izvršiti smrtnu kaznu. A nije to bila samo židovska politička elita koja je zahtijevala Isusovo razapinjanje — mase okupljene u Jeruzalemu također su to tražile vičući: „Raspni ga! Raspni ga!“ (Mt 27,22-23; Mk 15,13; Lk 23,21).
Ovo je razlog zašto su se prvi i najbliži Kristovi sljedbenici, apostoli, skrivali u gornjoj sobi, “strahujući od Židova” (Iv 20,19). Zapravo, prema katoličkom kalendaru, 26. prosinca — dan nakon što većina kršćanskog svijeta slavi Kristovo rođenje — Crkva slavi mučeništvo svetog Stjepana, prvomučenika, koji je bio kamenovan od strane Židova jer je svjedočio da je Isus Mesija (Dj 6,8-10; 7,54-60).
Kršćani su, prema službenim statistikama britanskog mandata, činili 9,5 posto ukupnog palestinskog stanovništva 1922. godine; taj se broj do 1946. smanjio na 7,9 posto. Tijekom palestinskog rata od 1947. do 1949., koji se vodio između palestinskih Arapa i palestinskih Židova, veliki broj tih kršćana — kao dio arapske zajednice — bio je prisiljen napustiti domove ili su ih protjerali židovski militanti iz područja koje je nakon Sporazuma o primirju iz 1949. priznato kao izraelski teritorij.
Preskočimo u 2009.: tada je na palestinskim područjima bilo procijenjeno 50.000 kršćana, uglavnom na Zapadnoj obali, dok ih je u Pojasu Gaze bilo oko 3.000. Od početka sadašnjeg rata 7. listopada 2023., broj kršćana u Gazi pao je s 1.000–1.200 na otprilike 600–700, prema Khalilu Sayeghu, palestinskom kršćaninu i političkom analitičaru koji je živio u Gazi do 2009. godine.
Većina kršćana koji su otišli u Egipat od početka rata ne želi se vratiti. Oni koji su ostali, vratili su se u svoje domove na sjeveru tijekom dvomjesečnog primirja koje je započelo u siječnju.
Kršćani u Gazi suočavaju se i s izazovima islamizacije pod Hamasom. Prema riječima Ihaba Hassana, palestinskog kršćanina i borca za ljudska prava sa sjedištem u Washingtonu, militanti su ugrozili kršćansku zajednicu — primjerice, lažno su ih optužili na društvenim mrežama da su surađivali s Izraelom tako što su s izraelskih zrakoplova bacali letke s Evanđeljem po Gazi — čime bi počinili zločin prozelitizma (vjerskog obraćanja).
Tazpit Press Service — neovisna izraelska novinska agencija — izvijestila je početkom prosinca 2022. godine da je 12 posto stanovništva Gaze napustilo pojas otkako je Hamas preuzeo vlast 2007. godine — a želja kršćana iz Gaze za emigracijom dvostruko je veća nego kod muslimana iz tog područja.
Kao razloge navode korupciju, loše gospodarske i životne uvjete, ali ponajviše diskriminaciju — ponekad i nasilnu — na vjerskoj osnovi:
25 posto ispitanih navelo je da su doživjeli vjersku diskriminaciju na razgovorima za posao,
30 posto izjavilo je da su bili izloženi govoru mržnje jer su kršćani,
četvrtina palestinskih kršćana rekla je anketarima da su im muslimani sugerirali prelazak na islam,
kršćanske žene doživljavaju uznemiravanje i pritisak da pokrivaju kosu i prihvate islamski način odijevanja.
Dodatno, 70 posto ispitanika izjavilo je da su barem jednom u životu čuli od muslimana da će kršćani gorjeti u paklu. Općenito, kršćani se osjećaju kao građani drugog reda, unatoč njihovom palestinskom domoljublju i povijesnoj povezanosti s tom zemljom — često naglašavajući solidarnost s palestinskim muslimanima u otporu izraelskoj okupaciji i suosjećanje s civilima pogođenima sukobom.
Nakon napada na crkvu u gradu Gazi, talijanska premijerka Giorgia Meloni nazvala je izraelske napade na civile u Pojasu Gaze „neprihvatljivima“, dodavši da „nijedna vojna akcija ne može opravdati takvo ponašanje“.
U brzojavu koji je u ime pape Lava XIV. potpisao državni tajnik Vatikana, kardinal Pietro Parolin, papa je izrazio svoju „duboku tugu“ te ponovno istaknuo „svoju snažnu nadu u dijalog, pomirenje i trajan mir u regiji“.
Nažalost, dokle god Izraelci uživaju punu političku i vojnu potporu Sjedinjenih Američkih Država, ne samo da će se etničko čišćenje u Gazi nastaviti, već će se i situacija naših kršćanskih braće i sestara u Svetoj Zemlji pogoršavati.
