Živimo u vremenima kad ispada da se u svemu na području morala može postići dogovor, odnosno „sve je relativno“. Međutim mi znamo da za Boga nije sve relativno, nego da se zna šta je crno, šta je bijelo, šta je dobro, šta je zlo. Prema tome, tu nema mogućnosti da zamijenimo teze, da pomiješamo karte, da rečemo: „Evo ovo je pola dobro, ovo je pola zlo“ Nego se točno zna što je što. I Bog nam je jedini orijentir. Dovoljno je uzeti deset zapovijedi. Deset zapovijedi Bog nam nije trebao dati jer su upisane u našoj naravi, mi ih možemo prepoznati svojim razumom, zato u raznim kulturama vidimo da ljudi do toga dolaze svojim razumom. Međutim Bog zna da se naš razum može zamračit, može zastranit pod utjecajem grijeha, ljudskih slabosti. I zato nam je ostavio deset zapovijedi, da nam stvari budu jasne, ako mi eventualno zalutamo.
Međutim, mi dolazimo u situaciju da čovjek sebi uzima za pravo da on piše novih deset zapovijedi. Kao u jednoj Američkoj saveznoj državi, Missouri, imamo deset zapovijedi Novog svjetskog poretka. Jer umjesto naše pete zapovijedi: „Ne ubij“ – stoji da je idealan broj koliko nas treba biti na svijetu – pola milijarde. Znači, ako nas sada ima skoro 8 milijardi onda 7,5 milijardi ljudi su višak. Znači, treba u Novom svjetskom poretku stari organizirat tako da se pučanstvo smanji za nekih 7 puta i da dođemo do njihovog optimalnog broja. Ne znači da će se to ostvariti, hoće li oni biti toliko moćni, ali to na kraju nije važno. Ono što je važno jest da to pokazuje koliko je čovjek postao ohol i drzak i preuzetan. Misli da on sada mjesto Boga može stvarat novu Objavu, stvarat nove zapovijedi, mijenjat Božje zakone, i da on sam može određivat što je moralno, a što je nemoralno? Dapače, to je ideja transhumanizma, da mu je dozvoljeno i genetski prepravljat čovjeka da učini nekog boljeg čovjeka, da ga se spoji na tehniku, na informatiku, na ova druga moderna čuda, i da onda ima jedno novo stvaranje čovjeka.
To nam samo pokazuje koliko je uznapredovala oholost čovjeka. U Starom zavjetu čitamo kad su ljudi gradili kulu Babilonsku, znači da su se složili da izgrade jedan Novi svjetski poredak, jedno novo normalno, protu-Božje „normalno”, da je Bog onda dobro potroše svoje snage u tom zidanju, i kad su onda došli blizu cilja, onda im je pomutio pamet i sve je palo u vodu. Znači, zlo ne može imati zadnju riječ. Čovjekova oholost – Bog je može pustiti da se ona raspojasa, raspusti, ali je onda nakon nekog vremena zaustavi. Zato, Božji zakoni dolaze ispred ljudskih zakona. Ako ljudski zakoni nisu protivni Božjim zakonima mi smo ih dužni poštivat kao da dolaze od Boga. Jer, na kraju, slušajući te zakone – mi slušamo Boga. Međutim, ako su ljudski zakoni, bez obzira od koga dolaze, može to dolaziti od premijera, od predsjednika države, od predsjednika sutra svjetske vlade, Svetog Oca pape – ali ako su ti zakoni protivni Božjim zakonima – nismo ih dužni poslušat nego smo ih dužni kršit! Borit se protiv njih! Jer Bog dolazi prije bilo kojeg čovjeka.
Danas se svijet složio, sve države svijeta su se složile oko toga da ubiti dijete u majčinoj utrobi nije grijeh, da nije zločin, dapače, još to države financiraju, a to je nešto što je duboko nemoralno i grešno. Mi to nikada ne možemo odobriti. Mi se trebamo protiv toga boriti, protiv te kulture smrti. To je doista u nebo vapijući grijeh pred Bogom. Nedavno sam vidio da svake godine umre u svijetu umre 50 milijuna ljudi, a mi godišnje ubijemo 73 milijuna djece u majčinoj utrobi. To je ono što je registtrirano, a šta je sa onim što nije registrirano? Sa pilulom dan poslije? Sa umjetnom oplodnjom? Djeca koja ostanu zaleđena pa ih se baca u škovace i sl., mi smo sigurno došli do 100 milijuna. Znači, mi više djece ubijemo nego što ih u svijetu (ne računajući njih) umre svake godine. Kakav je to svijet?
Nije slučajno jedan protestant rekao: Ako Bog tu ne intervenira, a mi smo nadišli Sodomu i Gomoru onda će se Bog trebat ispričati Sodomi i Gomori na Sudnjem danu. Jer ovo prelazi svaku mjeru.
U načelima treba biti jasan i nepopustljiv. A u provođenju tih načela treba biti strpljiv i obziran prema ljudskim slabostima.
To je ono što moramo razlikovat. Načela se nikada ne možemo odreći. U primjeni načela možemo taktizirati, biti strpljivi i obzirni prema ljudskim slabostima, ali kad dođe stani-pani tu više nema povlačenja. Tu onda moramo stvari dovesti na čistac.
I evo jedan drugi primjer iz života svetog Ante kaže – Kad je on došao u Rimini – grad je tada bio u rukama krivovjeraca. KRIVOVJERJE tada u srednjem vijeku nije nastalo slučajno., nego je NASTALO NA TEMELJU – IZOPAČENOSTI MORALNOG ŽIVOTA velikog djela KLERA i vrhova CRKVE. Na temelju toga krivovjerci su našli plodno tlo da se mogu širiti, da mogu propovijedati herezu i onda su osvajali cijela područja. I tamo gdje je jedan svećenik k**var ili peder jasno da nema nikakve šanse da će tu vjernici opstati. I kad dođe jedan krivovjerac koji živi autentično, živi pokornički, moli Boga, vjeruje u Boga, i jasno da će on onda vjernike povući za sobom.
Zato obnova Crkve nije uspijevala od vrha Crkve nego je obnova uspjela odozdo – preko pojedinaca, koji su odlučili založit svoj ŽIVOT ZA OBNOVU CRKVE. Zato jedna Tereza Avilska, sveti Ignacije Loyolski, sveti Filip Neri i toliko svetaca, oni su svi bili tzv protureforma, u biti PRAVA REFORMA, PRAVA OBNOVA CRKVE. Kao i sv. Franjo. Oni su odozdo obnovili Crkvu. Sveti Franjo je na početku propovijedao kao laik, jer nisu mu još priznali da je redovnik i propovijedao je po trgovima jer nije mogao u crkvama. I svojim autentičnim životom, življenjem od Providnosti iz dana u dan, dakle, on nije imao zalihe niti za sutra. Njegova subraća jeli bi ono što bi isprosili taj dan. On je na taj način obraćao heretike. I sveti Ante je tako djelovao. Preko takvih ljudi je Crkva obratila one izgubljene ovce u svoj tor i dogodila se obnova Crkve.
I kad je u Rimini došao sveti Ante i vidio da je grad potpuno u rukama krivovjeraca i onda su dali znak kad on dođe da će ga jednostavno – bojkotirati. Pravit će se kao da ne postoji. I on se na taj način nikom nije mogao obratiti. Nitko ga nije htio čut. Nitko se nije okupljao oko njega. Crkve su ostale prazne. Onda je izišao na trg. Nije ni tu nikoga našao. Svi su se razbježali kad bi ga vidili.
I on je onda došao do morske obale i tamo počeo dozivati slušatelje: “Dođite vi ribice i poslušajte riječ Božju, kad se ljude ne žele udostojati približiti.” I počeo je propovijedati ribama koje su došle u velikom broju i slušale što im ima reći. I tada je proradila znatiželja kod krivovjeraca koji su iz znatiželje došli do toga da odbiju preporuku svojih kolovođa i da vide šta se tu događa. Nije im bilo jasno šta se tu događa. I onda kad su vidjeli, onda je nakon čuđenja i zanosa došli su osjećaji kajanja i povratak u Crkvu. Nije popustio u svom poslanju kad je vidio da su mu svi zatvorili srce, nego je učinio ono što je mogao, a onda je Bog intervenirao.
I danas kad se mi pitamo što učiniti sa ovim ucjenama koje se sve više povećavaju oko cijepljenja mi smo dužni učinit koliko možemo, do kraja. I kad vidimo da na možemo više onda možemo s pravom očekivat da će Bog intervenirat i učinit ono što nije u našoj moći. Ali ako mi ne učinimo ono što je do nas onda kako možemo očekivat od Boga da on učini svoj dio.
Čuda ne smiju biti pokriće za nerad ili popustljivost. Mi vidimo da Isus kaže budite mudri, lukavi kao lisice, a bezazleni kao golubovi. Potrebno je stvorit jedno i drugo. Potrebno je sačuvati onu djetinju bezazlenost, odbacivanje, nepoznavanje zla. A s druge strane potrebno je biti lukav, potrebno se znat nosit sa ovim svijetom. Znat kako funkcionira i koristiti one mogućnosti koje su nam na raspolaganju. Kao i sv. Pavao. On je prihvatio da će biti progonjen, da će biti mučen. A nije zato onom koji ga je htio ubit stavio glavu na pladanj i rekao: odsijeci mi glavu. Oni su ga htjeli ubit nakon njegova obraćenja, tamo u Siriji, on je pobjegao tako da su ga spustili košarom preko zidina, on je tako što je pobjegao dobio još 10-20 godina djelovanja. I onda je koristio sva sredstva koja je imao na raspolaganju. Posvadio je farizeje i saduceje, jer su jedni vjerovali u uskrsnuće tijela a drugi nisu, onda je tako dobio da su ga prepustili rimskoj vlasti, onda je tu povukao to da je Rimski građanin, pa su ga morali poslati u Rim, i putem je propovijedao. Tamo je bio zatočen u stanu, u kući, i onda su se ljudi okupljali oko njega. Pa je bio oslobođen, i išao je dalje, pa je drugi put bio zatočen, i odrubili su mu glavu. Nije došao čas. Moramo prepustiti Bogu da odredi kad je čas. A do tada moramo učiniti sve što je moguće da činimo ono što nam je povjereno i do kraja.
Neki danas optužuju katolike -ako čuvaju moralna načela – za krutost, nazadnost, nerazumnu tvrdoglavost. Na taj način ih čine savitljivima, podatnima za kompromise. Onda, da bi se ti pokazao da si normalan, da si fleksibilan, da nisi nazadan nego napredan, i na kraju činiš kompromise i sve više se udaljavaš od Boga. Zato je važno znat da postoje zadnje crte obrane koje se ne mogu pustiti, od kojih nema uzmicanja. Znači, kad je čovjek učinio sve što je mogao i došao do zadnje crte obrane, ostane mu samo da bude spreman da položi svoj život, nema dalje. To je ono da mi kao kršćani moramo biti spremni i na mučeništvo, polaganje života za svoju vjeru. I kad nema drugog izlaza nego to – budimo zahvalni Bogu ako nam da tu milost. Onda smo izbjegli čistilište, a čistilište može trajati i tisuće godina. A ovako ispatit ćeš se nekoliko dana, sati, al šta ti to znači prema vječnosti. Ništa. Žene se napate kad rađaju pa zaborave vrlo brzo. Pa i mi ćemo to zaboravit. Važna je vječnost i zato se ne treba bojat MUČENIŠTVA. I molit Boga: “Gospodine, daj mi mučeništvo – ako me držiš dostojna toga ili daj mu tu milost, daj mi snagu da mogu položit svoj život za Tebe.” To je onaj prijeki put do raja. Izbjegli smo puno zemaljskih muka, a u konačnici ako gledamo završetak ljudskog života, ako čovjek živi normalno i normalno umre, kako mu izgledaju ti zadnji mjeseci ili godine života. Mučiš se malo po malo, boriš se protiv raznih bolesti na zemlji, prolaziš čistilište na zemlji. Ok. A ako će ti to neprijatelj skratit pa će to biti par dana ili par sati – di ćeš bolje? Bogu hvala. Dakle, nije to kraj svita, kako mi to zamišljamo. Nego to treba postavit sasvim drugačije.
Zadnje crte obrane su danas – EUHARISTIJA I GOSPA, koje su posebno napadnute izravno ili neizravno.
Zato je važno bilo prije, na početku ove korone, kakav je odnos prema Pričesti, jer vidimo da je to razdjelnica između onih koji doista vjeruju da je tu Isus prisutan stvarno i onih koji ne vjeruju, ili sumnjaju ili ih nije briga. Kako objasnit da mi u situaciji u kojoj se nalazimo, jer u Hrvatskoj državi bi mjere trebale vrijediti za sve, imamo pravoslavnu Crkvu u Hrvatskoj koja cijelo vrijeme pričešćuje sa kašikom pod obje prilike, sa istom kašikom pričeste 200-300 ljudi i to od početka pandemije do danas i nitko od toga ne pravi problem. Nitko ne kontrolira. A mi vidimo šta se događa kod nas. Neokatakumeni koji su se pričešćivali pod obje prilike dobili su direktivu, nećemo se više pričešćivat pod prilikama vina. Ne pričešćuju se više iz kaleža, nego samo pod prilikama kruha. Opus Dei koji je glasio kao bastion pravovjerja, oni isto u nekim župama u Španjolskoj… Zar je moguće da smo mi toliko slabi? Mi možemo manjina, ali ne možemo biti slaba manjina. Pitanje je kako se čovjek postavi. Ako se unaprijed postavi kao gubitnik, onaj koji će u svemu popuštati do kraja onda je on izgorio već na početku. A ako će se boriti svim sredstvima koja ima na raspolaganju, i da će Bogu zahvaljivat što mu je dao mogućnost da se bori onda izazovi koji se pojavljuju su samo nove prilike da stječemo zasluge pred Bogom, a ne da stvaramo sebi komplekse, povlačimo se i činimo neke trule kompromise.
U knjizi Sirahovoj (23) čitamo: „Gospodine, Oče i vladaru života mojega, ne prepusti me ćudi njihovoj, ne dopusti da propadnem zbog njih. Tko će biti bič mislima mojim i stega mudrosti srcu mojemu, nemilosrdan prijestupcima mojim i nepopustljiv grijesima mojim, da ne uzobiluju pogreške moje i ne namnože se moji grijesi; da ne padnem naočigled protivnika svojih i da neprijatelj moj ne likuje nada mnom?“
Ovo je jedno od rijetkih mjesta ili jedino u Svetom Pismu gdje se spominje izraz „nepopustljiv“. Možda je to i grešnik koji se pokajao za svoje grijehe, moli od Boga da bude nepopustljiv prema njegovim grijesima. Znači da moli od Boga da ga kažnjava, da ga spasi od pakla, od veće propasti.
Mi se danas grozimo čim čujemo za Božju KAZNU. To već zvuči bogohulno. Nedavno sam bio u društvu s nekim svećenicima, a kaže jedan: „Ne mogu prihvatit to da ste Vi rekli – da Bog kažnjava!“ A kažem: „Imaš Sveto Pismo. Imaš otkrivenje. Možeš li prihvatit da postoji pakao? Jel to Božja kazna?“ On kaže: „A je…“ Nema izbora. Jer je to dogma vjere. Da li će mu profesor dogmatike povladit to da Bog nije onaj koji kažnjava? Ne može. Nama to može bit neugodno za čut. Ali Bog kažnjava i to kažnjava iz ljubavi. Zato jer želi dobro. Kakav bi to otac bio koji bi dopustio da se njegov sin ili kćer ubija na razne načine, da sebi naudi i šteti jer nema srca da ga kazni, jer ne može stisnut srce i onda mu dat kaznu koju zaslužuje. Kazna nije iživljavanje, nego pedagoška mjera da se spriječi veće zlo. Nama je teško shvatit Božju kaznu kao takvu a kamoli da još molim: Bože, kazni me zbog mojih grijeha već ovdje na zemlji, da me poštediš čistilišta i da me poštediš pakla. Bolje dati zadovoljštinu na zemlji nego u čistilištu ili u paklu. Koliko god mi mislili da je čistilište mačji kašalj, čistilište Bog može protegnuti u vremenu koliko god hoće. Šta je to u vječnosti? Ništa. Jedan dan i jednu noć kad se netko muči od Covida, ili oni najteži slučajevi 20 dana, pa završe na respiratoru… a zamislite da je čovjek na respiratoru milijun godina i da se bori za svaki dan. A šta onda? A čistilište može biti i tako. Nije se igrat sa čistilištem. Nemojmo sebi spuštati ljestvicu, nemojmo da cilj bude nešto niže, nego na raj, naš je cilj – raj. Mi moramo biti sveti ovdje. Borimo se za raj. Nemojmo bit polovični. Jer ako mi počnemo ići u kompromise i nagodbe da bi se provukli i otišli u čistilište pitanje je oćeš li otić u čistilište i di ćeš završit.
U vrijeme kad je Ahtioh Epifan silom nametao bezboštvo Izabranom narodu mnogi su Izraelci pristali na izdaju i otpali od vjere. No nisu svi. ostalo je i tada pravednika u narodu. Međutim, bitni preokret se dogodio kad je Matatija Makabejac odlučio da će ostati postojan u vjeri svojih predaka, u pravoj vjeri, da neće popustit, da neće bit kompromisa, da će bit nepopustljiv, i onda su ga počeli nagovarati izaslanici kraljevi da se izda da će mu dati razne pogodnosti na ovom svijetu. On nije pristao na to. I na kraju on se pobunio. Obranio pravovjerje, pred svima se pobunio. Kad je vidio da jedan njegov ide tamo žrtvovati idolima došao je i odrubio mu glavu a i onome kraljevu poslaniku, i pozvao je narod na pobunu, na otpor. Pokrenuo je pokret otpora. Taj pokret je postao masovan i s tim neprijatelji nisu mogli onda izići na kraj. Bogu ne treba broj, Bogu treba srce ljudsko. Bogu treba srčano, veliko, hrabro, s pouzdanjem u Boga, jer on preko jednog srca može učiniti da se promijeni stanje u jednom narodu i šire.
Za temu svete nepopustljivost uzeo sam posebno besjedu u Kafarnaumu, jer to nam pokazuje Isusov odnos prema euharistiji.
Znači, Isus nakon umnažanja kruha dolazi u Kafarnaum, ljudi su ga tražili jer ih je tamo dobro nasitio, najeo, i htjeli su ga učiniti kraljem, i čude se kako je uspio doć tamo.
I onda im on drži govor. Daje navještaj euharistije. I nakon tog navještaja euharistije događa se masovni otpad. Dakle i njegovi su ga učenici napustili, a bilo ih je najmanje 144, dotle da su bili upitni i njih 12 apostola. Postajala je mogućnost da Isus ostane sam. Nakon tri i pol godine čuda, djelovanja, propovijedanja, da sve prokocka zato što je navijestio ISTINU O EUHARISTIJI koju oni jednostavno nisu mogli shvatiti. On je od njih tražio da vjeruju da za spasenje moraju jesti Njegovo tijelo i piti njegovu krv. Znači, oni su to shvatili da je to ljudožderstvo. I to jednostavno u svojoj glavi nisu mogli pomirit. Oni nisu imali vjeru u Isusovo božanstvo. Oni su vjerovali da je on Mesija, da je Prorok i sl. ali nisu vjerovali da je On Bog. Dakle, ako mi vjerujemo da je Krist Bog, onda On može učiniti mogućim ono što je nama nemoguće. Isus je tu navijestio jednu Istinu vjere koja je izuzetno zahtjevna, koju ne zovemo uzalud otajstvo vjere, misterij, tajna vjere. Zato jer je to nešto što nadilazi ljudski razum. Bez vjere to ne možemo ispravno shvatit.
Isus je ostavio način da ostane cjelovit u svom ljudskom tijelu i preobraženom tijelu u nebu, a ujedno da ga možemo jesti i piti za vrijeme svete mise. Za pomiriti te dvije stvari nepomirljive ljudskom razumu treba vjera. I oni jednostavno nisu imali dovoljno vjere da to mogu prihvatiti. Međutim Isus je smatrao toliko važnim NAVJEŠTAJ EUHARISTIJE da je bio spreman da izgubi sve plodove svoga djelovanja do tada sve učenike, pristaše, ali da ta istina vjere ostane jasna, da se bez toga čovjek ne može spasiti.
On kaže: radite za hranu koja ostaje za život vječni. Nju će vam dati Sin Čovječji. Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojeg je Otac poslao. A onda nastavlja dalje – Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski, jer kruh je Onaj koji silazi s Neba i daje život svijetu. Dakle, Kruh Nebeski, kruh istinski je sam Isus Krist koji je sišao s neba i daje život svijetu. Mi život ne možemo imat danas bez Krista, bez euharistije. I zato je to za nas bitna stvar oko koje nema kompromisa. To je toliko bitno da vidimo – da i kad najveći grešnik među svećenicima slavi svetu misu, a znamo da je ta sveta misa valjana, valjani su sakramenti, mi iz njegovih grešnih ruku primamo Tijelo Kristovo, to nam je potrebno, nemamo drugog izbora, pričestit ćemo se jer je to nama potrebno, da ostanemo Božji.
I kaže: “Tko god vidi Sina i vjeruje u Njega ima život vječni. Židovi na to mrmljaju protiv Njega što je rekao: Ja sam Kruh koji je sišao s neba. Kažu: Nije li to Isus, Sin Josipov? Ne poznamo li mu oca i majku? Kako sada govori – sišao sam s neba?”
Znaju okolnosti u kojima se rodio, znaju tko mu je službeno otac, znaju ko mu je majka, i misle da znaju sve o njemu. Znači, nemaju vjere da je On Bog. A Isus im odvrati: Ne mrmljajte među sobom. Nitko ne može doći k meni, ako ga ne privuče Otac koji me posla i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. I nastavlja, malo dalje: „Zaista, zaista kažem vam: tko vjeruje ima život vječni. Ja sam Kruh života. Za sebe kaže da je Kruh života. „Očevi vaši jedoše u pustinju manu i pomriješe, ovo je Kruh koji silazi s neba, da tko od njega jede ne umre. To je kruh koji nam daje vječni život. I ako Krist može učiniti to da se Njegovo tijelo umnaža po cijelom svijetu, po svim crkvama, u svakoj hostiji, i da bude za sve kršćane koliko ih ima, za nekoliko milijardi, može učiniti i bilo koje drugo čudo.
„Ja sam Kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati Tijelo je moje za život svijeta.“ Znači, on kaže da je kruh živi. On kaže da je taj Kruh koji je potreban Njegovo tijelo. Tu nema mogućnosti za neka druga tumačenja kako to danas i već odavno čine protestanti. Da to treba shvatit samo u prenesenom, u duhovnom značenju. Mi stvarno trebamo jesti Tijelo Kristovo i piti Njegovu krv da bi imali život vječni. To nije varka to je istina. To nije samo simbol ili sjećanje na Posljednjoj večeri. Židov se na to prepirahu: Kako nam ovaj može dati Tijelo svoje za jelo? Kako on koji je živ pred njima može sebe raskomadati i dati njima za jelo? A da i dalje ostane živ? Čovjeku je to nemoguće, ali Bogu je moguće.
Reče im stoga Isus: „Zaista, zaista kažem vam: ako ne jedete Tijela Sina čovječjega, i ne pijete Krvi Njegove nemate života u sebi.“ Piti krv ljudsku bilo je za njih nešto najgore što se može zamisliti, jer ako je zabranjeno bilo piti i životinjsku krv, morali su meso jesti tako da odvoje krv od mesa, i sad on od njih traži da piju njegovu krv?!
On kaže: „nemate života u sebi. Tko blaguje Tijelo moje i pije krv moju ja ću ga uskrisiti u Posljednji dan.“ Znači, to je UVJET ZA USKRSNUĆE. Znači, nije euharistija komadić hostije, komadić kruha prema kojem se može ophoditi na bilo koji način, i bio kako i imati bilo kakvu vjeru. To je sam Bog. I onda ako ne vjerujemo onda nemojmo primat pričest. Apsurdno je da mi danas da bi se dodvorili političarima kao što je Biden ili neki lokalni političari koji više ne vjeruju u Boga, ne vjeruju u stvarnu Isusovu prisutnost u euharistiji, da im mi dajemo pričest. Po kojoj logici?! To je SVETOGRĐE. Mi im pomažemo da na grijeh koji su već počinili dodaju grijeh svetogrđa. Mi onda u tome sudjelujemo i to je onda i moj grijeh kao svećenika, ako na to pristajem iz nekih lažnih obzira. Tu treba biti NEPOPUSTLJIV.
Tijelo je moje je jelo istinsko, krv je moja piće istinsko, tko jede moje tijelo i pije moju krv u meni ostaje i ja u njemu.
Protestanti koji ne vjeruju u stvarnu nazočnost Isusa u euharistiji, ali kako vidimo, oni su kršteni, kršćani su, traže Božju nazočnost, vjeruju, bore se, i Bog među njima također čini velika djela. A zamislimo koja bi još veća djela bila da oni vjeruju da je Isus nazočan u euharistiji. Mi možemo od njih učit koliko je naša vjera slaba.
Kao što je mene poslao Otac koji živi i ja živim po Ocu; tako će i onaj koji mene jede živjeti po meni.
Ovo je Kruh koji je s Neba sišao. Ne onaj koji jedoše očevi vaši i pomriješe, (misli na manu), koji jede ovaj kruh živjet će uvijeke. To reče Isus naučavajući u sinagogi, u Kafarnaumu. Mnogi od njegovih učenika rekoše: trvda je to besjeda, tko je može slušati. A Isus znajući da njegovi učenici zbog toga mrmljaju reče: „Zar vas to sablažnajva? A što ako ugledate Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje. Tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio Duh su i život su.”
Da bi mogli shvatit ono što Isus govori moramo imati vjeru. I onda po Duhu možemo doći do ispravnog zaključka. Drugačije se to ne može razumjet. Onaj koji ne vjeruje da je Isus Bog ne može ništa od toga prihvatiti.
A ipak ima ih među vama, nastavi on, koji ne vjeruju. Jer znao je Isus od početka koji su oni koji ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda:“ Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca. Od tada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.“
Da je Isus tu bio diplomata i gledao kako ih sačuvat da se ne dogodi otpad 99,9%, njegovih sljedbenika mi danas ne bi imali euharistiju, ne bi znali za pretvorbu.
Zahvaljujući tome što je bio nepopustljiv i što se bio spreman odreći svih učenika, sljedbenika koji su ga slijedili, mi danas imamo ono što imamo.
Isusova nepopustljivost se pokazuje u najavi Njegove smrti i uskrsnuća. Tri puta to čini i ne da se pokolebati što apostoli mrmljaju, što ga Petar odvraća od toga, vidimo to po odlučnosti s kojom ulazi u Jeruzalem zadnji put, kad zna da mu je sad muka blizu, vidimo kad se predaje u ruke krvnika u Maslinskom vrtu – sam se predaje, a mogao je to spriječit. Koga tražite… On im kaže, a oni svi popadaju po zemlji. Mogao je tada otići između njih i nestati, ako i toliko puta prije toga, (kao i u Nazaretu kad su ga htjeli strmoglaviti) znao je da je njegov čas, i otišao je na križ. Ispio je kalež svoje muke do kraja, bez poštede.
Na nama je danas da budemo zahvalni Bogu na protivštinama, da molimo za dar ustrajnosti, i da budemo svjesni – da onaj koji ustraje do kraja – da će biti SPAŠEN.
Neka nam u tome zagovornica bude Majka Božja.
