Ovi današnji ikonoklasti ruše pred sobom sve, zvali se oni Gandhi, Kant, Jefferson, Ivan Pavao II. Skidaju im glave, premazuju bojama, ispisuju grafite. Čak nisu pošteđeni ni heroji rata i borbe protiv bilo kojega oblika totalitarizma. Ni prema kome nemaju milosti suvremeni ikonoborci, koji žele ispisati novu povijest piše fra Tomislav Pervan iz Međugorja za Katolički tjednik.

Dok sjedam napisati ovaj prilog, slušamo i čitamo prijelomne, udarne vijesti – katedrala u Nantesu u Francuskoj u plamenu. Izgorjele orgulje, šteta se tek treba procijeniti. Gori kao i prošle godine zaštitni znak Francuske, katedrala Notre Dame u Parizu. Ono bijaše upravo u Velikom tjednu. Obnova nakon požara traje, ne zna se kad će biti obnovljena njezina stara slava i izgled, ali to ne će biti više ono zdanje kakvo smo poznavali. Voditeljem obnove predsjednik Macron imenovao je umirovljenoga šefa francuskoga generalštaba koji je rekao da je požarom u Notre Dame „ranjeno srce Francuske“. Još uvijek nije utvrđen uzrok požaru prošle godine. Čovjek može gledati s nostalgijom u stara vremena, ali ako dom Gospodnji vremenom izgubi svoj izvorni smisao kao mjesto bogoštovlja te postane muzejskim objektom koji turisti razgledaju u milijunskim brojkama, možemo samo žaliti za vremenima kad vjera bijaše živa, kad je bogoslužje bilo svečano, kad je u crkvama odjekivalo Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus, Agnus Dei za svečanih pontifikala i pjevanja Časoslova, piše dr. fra Tomislav Pervan za Katolički tjednik.

Katedrala – plod vjere

Navodno prvi pokazatelji ukazuju da je u Nantesu požar podmetnut. Tko je to učinio i s kakvom nakanom, treba tek istražiti. Ali je znakovit i nadnevak. Francuski su se kraljevi krunili u katedrali u Reimsu. Ondje su pred velikim oltarom bili pomazivani za kralja, upravo kao u Starom zavjetu te kralj bijaše poveznica i most između naroda i Neba. Sjećamo se sv. Ljudevita IX., uzornog kralja i svetca, franjevačkog trećoredca. U Reimsu je 1429., 17. srpnja, krunjen Karlo VII., ponajviše zahvaleći sv. Ivani Orleanskoj. Kralja se njegova majka Izabela (!) Bavarska odrekla tvrdeći javno kako je on njezin nezakoniti sin, a živjela je razvratnim životom pored kralja, luda muža. Jean d'Arc, pastirica iz Domremyja (Lorena), dobila je s Neba nalog potražiti dofena-kraljevića te mu priopćiti kako je on zakoniti sin svoga oca te time nasljednik francuske krune. Da bi se okrunio, trebalo je osloboditi Orleans, što je Jean d'Arc uspjela s vojskom te došla s kraljevićem u Reims gdje je bio krunjen onoga nadnevka. Tom krunidbom započinje protjerivanje engleskih osvajača s kontinenta i završetak stogodišnjega rata u Europi. Kralj je okrunjen, ali je Jean d'Arc za dvije godine svršila na lomači, kao mučenica.

Rekosmo, katedrale bijahu mjesta bogoštovlja. Boga se slavilo. Za pjevanja Vespera-Večernjih hvala, dok se pjevao Magnificat, na Božić je navratio u Notre Dame u Parizu veliki pisac Paul Claudel. Unišao kao ateist, da bi u njoj bio okupan milošću te izišao iz crkve kao osvjedočeni vjernik. Isto se dogodilo i Andre Frossardu, sinu tajnika francuske kompartije. O vjeri ništa nije znao. Vjerovao je u partiju i revoluciju. U dvadesetoj godini slučajno je navratio u omanju parišku crkvu gdje bijaše izloženo Presveto. S jedne svijeće na oltaru prema njemu je suknulo snažno svjetlo koje ga je posvema promijenilo te je izišao iz crkve kao vjernik. Samo je prozborio: Sve, ama baš sve je istina i sve vjerujem! Nakon toga napisao je knjigu Bog postoji. Ja sam ga susreo.

Njemački filozof religije Rudolf Otto napisao je djelo Das Heilige („Sveto“). Za njega je Bog mysterium tremendum et fascinosum, susret s Bogom, kakav je doživio Mojsije pred Gorućim grmom ili pak Frossard u maloj crkvi Rue d' Ulm. Bio je osupnut (mysterium fascinans), pred njim se tresao (tremendum). Kako je R. Otto došao do te spoznaje i iskustva? Ne čitanjem svetih spisa, tekstova, nego neposrednim vjerskim iskustvom. Naime, na putovanju zatekao se u Maroku u židovskoj sinagogi upravo u trenutku kad su rabini snažno intonirali iz Proroka Izaije “SVET, SVET, SVET” (Iz 6,3), a cijela je okupljena zajednica odgovarala u istom tonu - Kadoš, Kadoš, Kadoš”. Tu je iskusio na snažan način prisutnost Boga koji ga je „ošinuo“. Potom piše kako je slušao i u Sv. Petru u Rimu “Sanctus, Sanctus”, na Kremlju “Svjat, Svjat”, u Jeruzalemu “Hagios, Hagios”. Na svakom jeziku, uvijek isti taj serafinski KADOŠ – SVET, jest ono što čovjeka p(r)otresa. Te uzvišene riječi sežu u dubine duše, gdje tajna Boga i Transcendencije počivaju te ih pjev dotiče i budi, a pojedinac, upravo kao Mojsije, Ilija ili Izaija, dršće i biva ošinut. To je ono što danas manjka vjernicima – živo iskustvo da je Bog tu, da ravna svijetom i našim životima, da se pred njim pada na koljena. Zaborav Boga!

PBZ
PROMO Predanost društveno odgovornom poslovanju i kontinuirana podrška unaprjeđenju razvoja zajednice u kojoj poslujemo u fokusu su PBZ grupe
Rušenje crkava i spomenika

Zato se čini da se Bog „iselio“ iz naših prvostolnica, zapravo, mi smo ga svojim životom i ponašanjem otjerali. Upravo kao za razaranja Hrama god. 70., kad je Tit, rimski vojskovođa, osvojio Jeruzalem, spalio Hram, a prethodno se iz Hrama čuo snažni huk uz riječi: „Idimo odavle!“ Bog je zauvijek napustio sveto mjesto, što je Isus učenicima i pretkazao. Čini se, to se zbiva s prvostolnicama na Zapadu. Nisu mjesta gdje odzvanja silni Sanctus iz tolikih skladanih misa nego su to turističke „destinacije“.

U posljednje smo vrijeme svjedoci paljenja crkava i rušenja spomenika u objema Amerikama, ali i u Europi, čak i Poljskoj, gdje se obeščašćuje Poljacima najsvetije, Crna Madona – Gospa Čenstohovska. Gorjele su crkve u Čileu, Meksiku, pale se na Floridi, Coloradu itd. Ruše se spomenici svetaca, Krista, Marije, kojima se odsijecaju glave. Znamo čiji je to potpis.

Svaki spomenik skreće na sebe pozornost u dva navrata. Kad se podiže i kad se ruši. U pravilu, u svijetu se podižu spomenici na početku i na kraju diktatura. Svjedoci smo toga za pada komunizma, za rušenja spomenika komunističkih prvaka, notornih povijesnih zlikovaca. Ili kad su talibani u Afganistanu rušili goleme spomenike Budi. Baca to i svojevrsno svjetlo na pitanje, u kojoj se fazi danas nalazimo? Na kraju diktature bijeloga čovjeka, ili početku diktature glasnih manjina koje traže svoj identitet i mjesto pod suncem na ulicama?

Ovi današnji ikonoklasti ruše pred sobom sve, zvali se oni Gandhi, Kant, Jefferson, Ivan Pavao II. Skidaju im glave, premazuju bojama, ispisuju grafite. Čak nisu pošteđeni ni heroji rata i borbe protiv bilo kojega oblika totalitarizma. Ni prema kome nemaju milosti suvremeni ikonoborci, koji žele ispisati novu povijest. Za njih je minula povijest povijest zločina i zločinaca, kolonijalizma, ugnjetavanja, robovlasnika. Hoće prikazati zapadnu povijest kao zločinačku, izrabljivačku, žele svaliti sve zlo i krivnju na bijeloga čovjeka.

Europska kolonijalna povijest ima svojih crnih mrlja, ali i čistih stranica i poglavlja. Povijest je to ratovanja, eksploatacije, uništavanja predaje, bogova i religija, ali je i povijest širenja pismenosti, civilizacije, medicine, higijene, tehnike, podizanja infrastrukture, iskorjenjivanja bolesti, gladi, siromaštva te postupno podizanje životnog standarda. Bila je to povijest evangelizacije novih naroda i ozemlja, širenja kršćanskih ideja, pravne jednakosti, demokracije. Svi su postajali dionicima europske kulturne baštine, civilizacijskih dostignuća, ali i zaštite domaćih kulturoloških dobara.

Pomračenje uma

Ruše se spomenici trgovcima robova, zaboravljajući da je još od grčko-rimskog vremena robovlasništvo prisutno u islamu, kod američkih Azteka, Indijanaca, u velikim predjelima Azije i Afrike. Povijesne su to činjenice i preko toga se ne može prijeći. Prije nekoliko godina Republika Kina je u povodu 200. obljetnice rođenja Karla Marxa podignula njemu pet i pol metarski spomenik u njegovu rodnom Trieru; znamo što je komunizam kao baština i duhovno dijete Karla Marxa donio svijetu. Nitko se u gradu nije bunio, dobro pak znamo kako je danas u Kini s ljudskim pravima i slobodama, napose vjerskim.

Svjedoci smo rušenja spomenika u Americi. U Kaliforniji žrtva je sveti Junipero Serra, franjevački misionar s Mallorce, koga je papa Franjo proglasio prije pet godina svetim. U 18. stoljeću misionirao je zapadnu obalu te naselja od San Diega do San Francisca nazivao prema imenima iz kalendara. Nalazimo u imenima naselja sve sama svetačka imena duž obale. Santa Barbara, Santa Clara, Sacramento, (Maria de) Los Angeles (Porcijunkula), San Francisco itd. Njegov veliki spomenik u San Franciscu je srušen u bijesom naletu američkih „antifa“ i boraca protiv rasizma „Black Lives Matter“.

Nadbiskup San Francisca Salvatore Cordileone na mjestu gdje je srušen svečev kip izmolio je egzorcizam i okajnu molitvu zbog blasfemije i svetogrdna čina, moleći Boga da bude milostiv. Nazvao je

to čin samoga Đavla, „The Act of the Evil One“, doslovce, Antikrista, ističući istinsku veličinu svetoga Junipera koji je bio zaštitnik indigenog pučanstva. Svijet ne zna istinu, pravu povijest američkih misija, pa on stoga poziva sve da se upoznaju s cjelovitom povijesti Crkve te da u tom svjetlu istinski vrjednuju veliku baštinu koju nam je Crkva ostavila u svojim misijama.

Nadbiskup odrastao u blizini San Diega, prve misijske postaje koju je Junipero utemeljio u Kaliforniji. Cijeloga života osjeća snažnu povezanost prema tome misionaru u Kaliforniji čije su misijske postaje postale bazom za katoličke zajednice te mnoge velike gradove na Pacifiku. Sam kaže da osjeća veliku ranu u svojoj duši dok se krivotvori nakana toga velikog franjevca iz 18. stoljeća. Bio je veliki junak, branitelj običnoga puka. Smatra da su prosvjedi Afroamerikanaca opravdani, ali da su prevlast uzeli oni koji šire nasilje.
Tim se povodom oglasila i španjolska ambasada koja duboko žali zbog rušenja svečeva spomenika. Događaj se u američkoj politici prešućuje, čak i demokrati koji traže naklonost katoličkih birača. Guverner Kalifornije Jerry Brown brani svetca kao jednoga od “pionira Kalifornije”, predsjednički kandidat Joe Biden slikao se s papom Franjom pred kipom toga misionara.

Kršćanstvo – temelj identiteta

Sve govori o povratku anarhije na ulice koja je zahvatila najprije jug Južne Amerike. Zapad se nije obazirao na ekscese. Već su u studenom gorjele crkve u Čileu. Aktere treba tražiti među lijevim ekstremistima. Zanosi ih jakobinski duh, kakav ćemo susresti za prevrata u Francuskoj te Rusiji, za Velikoga Oktobra. Nisu slučajno na meti kršćanske crkve i objekti.

U Los Angelesu prosvjednici su premazali maronitsku crkvu izvikujući parole “Pobijmo sve policajce!”. Slično se dogodilo u katedrali Sv. Patrika u New Yorku, na katedrali u Denveru osvanuo je grafit “Bog je mrtav”. Slično se zbilo u Dallasu, zatim Minneapolisu, gdje je požar podmetnut pod klupe u katedrali.

Jedno je očito: Želi se pisati iznova povijest. Hoće izbrisati staru iz pamćenja kao i njezine spomenike. Kršćanstvo i vjera nisu kolateralni nego primarni objekti. Želi se ukloniti kršćanstvo kao temelj i izvor zapadnoga identiteta. U Francuskoj kao i Rusiji prije izbijanja revolucija oni koji su utirali put prevratu najprije su se fokusirali na Crkvu koja je svojim univerzalističkim poimanjem i sviješću ideološki nadneprijatelj. Tražili su rušenje Kristova lika, znamena “bijele supremacije”.

Rušili su kip svetoga Luja IX. uz riječi: “Revolucija je, vrijeme je da se nešto mijenja, a naša je misija broj jedan srušiti staro”. Traže da se St. Louis, grad koji dijeli Američki istok i zapad, a nosi ime francuskoga svetca, što prije preimenuje. Samoubojstvo zapadne civilizacije ne može se jasnije opisati nego kao “damnatio memoriae” jednog od najkršćanskijih vladara te brisanje imena iz grada koji mu duguje svoj identitet. Sveti je Ljudevit kralj upotrijebio svoju vlast da bi činio dobro svom narodu.

“Trenutni, sekularni ikonoklazam ne želi pomirenje, ne želi mir, ne želi zacijeliti rane. To nasilje samo će utvrditi postojeće predrasude i mržnju koju navodno žele dokrajčiti. Jedino Kristova ljubav kadra je izliječiti ranjeno srce, a ne srušeni i uništeni komad kovine”, rekao je biskup Donald Hying iz Madisona. Riječ koje zvuče očajnički. Ikonoklazam je zahvatio i Europu. Junipero potječe s Mallorce, ondje mu je kip premazan riječju “Rasist”. U Poljskoj je cilj Gospa, Crna Madona, i upravo napad na nju odaje pravi duh novih jakobinaca.

Francuska, s njome i Europa te zapadni svijet, nije ni svjesna da je u trenutku kad su jakobinci poslali pod giljotinu posljednjega kralja zapravo prekinuli vezu s Nebom. Odsijecanje glave od tijela samo je znak da se kida nit koja narod veže s Nebom, jer kralj bijaše Božji pomazanik. Nastupa vrijeme pomračenja uma, međusobno ubijanje, kad revolucija guta svoju djecu, do dana današnjega. Hoće li Zapad iz toga povući zaključak i poučak? Komu zvono zvoni? Trenutak je da ponovno u našim prvostolnicama snažno odjekne ono SVET-KADOŠ-HAGIOS-SANCTUS! I da nas prožme mysterium tremendum et fascinosum.

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Molitva arkanđelima Mihaelu, Gabrijelu i Rafaelu
29. September 2020.
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.