Neki je Europljanin zalutao u pustinji Sahari. Izgladnio je i ožednio.

Zadnjim se silama vukao u nadi da će pronaći oazu i tako spasiti život. Kada je već izgubio svaku nadu, odjednom mu se pred očima pokaže zelena oaza. Sav sretan počne trčati prema njoj, a onda se zaustavi govoreći sam sebi: Ne, ne smijem se dati prevariti. To je fatamorgana. Moje oči vide i ono što ne postoji jer čitavo moje biće čezne za oazom.

Nije to oaza. Moram biti razuman i trijezan. I opet pođe dalje vukući se kroz pijesak. Odjednom ugleda pred sobom datulje na kojima su visjeli plodovi. Upravo htjede da ih uzbere kad li se opet prisjeti: Ne, nisu to datulje, to je fatamorgana. Ne smijem se dati prevariti. Nekoliko koraka dalje pred očima mu se ukaže izvor vode. I kad se htio nagnuti da se napije, njegov trijezni razum ga upozori: To je samo fatamorgana. Nema tu izvora. Moram umrijeti od gladi, žeđi i vrućine.

Nekoliko sati iza toga ušla su u oazu dva beduina. Začudiše se kad ugledaše mrtvog Europljanina. Jedan od njih reče: Gle neobična čovjeka! Tu pokraj izvora i datulja, u hladu maslina umro je do gladi i žeđi. A drugi mu objasni: Poznavao sam mnogo takvih europskih ljudi. Njihov razum im ne da da povjeruju u ono što vide srcem i očima.

Tomislav Ivančić, Susret sa živim Bogom

Zanima te i ovo?
Napad na crkvu u Zagrebu – crkva oskvrnuta sotonističkim znakovljem
13. June 2021.
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.