Smrt je neminovna stvarnost našeg života. U sebi strašna, čovjeku ledi krv u žilama.

Ali je, čini se, u očima ljudi strašniji onaj koji ima vlast nad životom i smrću. Koji vraća život u mrtvo biće. Sa smrću se čovjek mora pomiriti. Ali da netko može kao čovjek povratiti drugoga od mrtvih u život: Tu pak razum staje! Tko je taj čovjek?

Tako se ljudi pitaju u današnjem evanđeoskom čitanju. Nakon što Isus vraća život u ženu iz koje je život otjecao (za Židove, naime, krv je bila princip života, i zato zabrana uživanja krvi kod zaklanih životinja, da ne bi duh životinje i njezin nagon prešao u čovjeka). Isto tako vraća u život Jairovu kćerkicu. - Pa ako nam knjiga Mudrosti daje odgovor na problem smrti: Ona je plod đavolske zavisti, a ne Božje volje: Bog se divi životu i stvara ga, a đavao je zavidnik, i uništava ga, onda u Isusu Kristu među nama boravi sami Život. Isus je vječnost u vremenu, besmrtnost u smrtnom tijelu.

Gospodin Isus očituje se gospodarom nad prirodom utišavajući oluju na moru, nad demonskim silama, izgoneći nečiste sile iz opsjednutoga. Slijede dva čuda, dvije zgode u kojima se on očituje kao gospodar i nad bolestima i nad samom smrću. Žena koja je bolovala od krvarenja ozdravlja u punini tek kad je Isus oslovljava, jer u Isusovoj riječi imamo najbolji tumač ženine vjere i povjerenja u Isusovu osobu i moć. Kod drugoga čuda ljudi su u čudu, čak su događajem i užasnuti. Ne veli Marko ništa o tome jesu li povjerovali u Isusa kao Božjeg poslanika. Čudo će imati svoj učinak samo onda ako danas povjerujemo da nam Isus nudi svoju ljubav i život.

Bez Boga čovjek je egzistencijalno siromašan. Slikovito to opisuje i Pavao koji skuplja milostinju za presiromašnu Crkvu u Jeruzalemu. I kao poticaj za darežljivost navodi primjer ljubavi samog Gospodina Isusa: Razdao je sve zbog nas! Zato ga trebamo u svemu slijediti. Ljubav je jedina zbilja ovog svijeta koja se ne smanjuje kad se dijeli s drugima, nego se povećava. Jedan primjer iz života velikog pisca Lava Tolstoja: Kad je Tolstoj nakon izlaska iz crkve susreo na crkvenim vratima prosjaka koji je tražio milostinju, pretražio je sve svoje džepove, ali ništa nije u njima našao. Nakon toga se sagnuo nad prosjaka i rekao: "Dragi brate, žao mi je. Ništa nemam ove prilike, ali ću ti zacijelo dati idući put." Nakon tih riječi prosjak je zgrabio piščevu ruku i rekao: "Nije potrebno. Dobro je. Najveći mi je dar što si me nazvao bratom"! Čovjek nije samo objekt kome dajem milostinju, nego jedan kao ti i ja: brat, sestra, čovjek. Podsjeća to na onaj prizor u hramu: Ivan i Petar pred prosjakom. Zlata i srebra nemam, ali ono što imam, to ti velikodušno dajem. U Isusovo ime ustani i hodaj! Čovjek je bio ozdravljen i podignut na svoje vlastite noge. To je najveće čudo!

Transfuzija je medicinsko čudo. Ona vraća život u obamrle udove. Nekako bi se moglo to čudo primijeniti i na ovu ženu koja boluje od gubitka krvi. Gubi svoju bit, svoj život. Razdaje sve svoje imanje i biće na puste liječnike. Pomoći nema. Iz društva je isključena. Izopćena kao obredno nečista. Kužna. Zaražena. Uvijek s tisuću obzira prema okružju. Život u paklu. Život bez života. Ono što je na materijalnoj osnovici davala liječnicima, na duhovnoj mora žrtvovati gubljenjem životnih sila. Stalne depresije, psihosomatska opterećenja. Drugi su se obogaćivali, a ona svednevice sve siromašnija. Gubi svoju bit, svoju supstanciju, svoj život. Razdaje sve svoje imanje i biće na puste liječnike. Ne znamo joj ni imena. Bezimena je ova žena, prepuštena svojoj zloj kobi i nesreći. Pomoći nema. Iz društva je isključena. Izopćena kao trajno obredno nečista. Kužna. Zaražena. Uvijek s tisuću obzira prema okolini. Život u paklu. Život bez života. Život u začaranom krugu, život u kome je trajno morala davati, žrtvovati, sebe i svoje imanje, ali i svoje biće, i nikako joj nije bivalo bolje.


To traje sve do trenutka kad je susrela Jednoga koji nije tražio ništa osim vjere. Silnog povjerenja u Božju moć koja se iz njega razlijeva. Isus širi život a ne smrt. Blagoslov a ne prokletstvo. Ne traži ništa osim otvorenosti, povjerenja. I tihe, odnosno glasne molitve: Iscijeli me, Gospodine! Učini me ponovno čitavim, cijelim, punim čovjekom. Spasi me. A spasenje se može poistovjetiti u zemaljskoj protežnici s cjelovitim, punim ozdravljenjem duha, duše i tijela. To se zbiva s ovom ženom. Postaje dionik i baštinik spasenja koje donosi Isus. Možemo samo zamisliti njezinu potonju sreću. I stalno ponavljanje, prepričavanje toga događaja svima u susjedstvu. Jer je pronašla svoju sreću i mir. I zdravlje. Život se svih nas sastoji od malih stvari, sretnih, usrećujućih trenutaka koje smo doživjeli. Od slučajnih susreta koji su bili zapravo prekretnički.

Možemo samo zamisliti njezinu potonju sreću. I stalno ponavljanje, prepričavanje te zgode svima u kući i susjedstvu, danomice, satimice. Ona je pronašla svoju sreću i mir. I zdravlje. Život se svih nas sastoji od malih stvari, usrećujućih trenutaka koje smo doživjeli. Od slučajnih susreta koji su bili zapravo prekretnica, posvemašnji zaokret. To vidimo i u slučaju Jairove kćerke. Život zapravo nije istinski ni počeo, a već je nasilno okončan. Pod Isusovom rukom i na Isusovu zapovijed i riječ život se ponovno vraća u mrtvo dijete. Unatoč ruganju i ciničnom smijehu nazočnika i zdvojnom plaču narikača. Za njih je smrt gotova činjenica, i tu više nema pomoći. Nema nade ni mogućnosti da se bilo što promijeni ili učini pred činjenicom smrti. Protiv smrti nema lijeka, čovjek se može samo tješiti sredstvima za smirenje, sedativima. To je jedina nada ovoga svijeta. Jer ovaj svijet pretvara sve u dobro zakucani mrtvački kovčeg, ili pak mramorno-granitni sarkofag i nadgrobni spomenik. To je konačna sudbina svijeta bez Boga. Pa makar i u obliku veličanstvenoga mauzoleja.

Nu, to ne vrijedi za Isusa. Za njega je smrt samo vrst sna. Otkako je došao na ovaj svijet, srušena je konačnost i vlast smrti. On uzima trojicu učenika za svjedoke te roditelje. Njemu nije do senzacije, jer Bog ne može djelovati gdje se vjera pretvara u vjerski show. U oba slučaja Isus traži vjeru. Sokoli oca da se ne boji, on treba samo čvrsto vjerovati. Vjera je pak osobna stvar, ne da se nikomu nametnuti ili delegirati. Uzima djevojčicu za ruku i izgovara jedno jednostavno: "Talita, kum!" Isusova riječ uskrisuje mrtve. Njemu ne treba ništa više od riječi, a njegova riječ ima u sebi stvarateljsku i živodajnu snagu. Naredba vrijedi za svakog od nas. Ustati, stati na svoje noge, uosoviti se. Poći svojim putem. Okrijepiti tijelo ("Dajte joj jesti"), jer je puni zemaljski život zalog vječnog. Jelo je znak da je čovjek živ, da nije privid. Upravo kao što i nakon svoga uskrsnuća Isus traži od učenika da mu dadu štogod za jesti. Dakle, on je zbilja, u tijelu uskrsnuo, živ među njima, a ne njegov duh ili neka utvara. Moramo i mi već ovdje, iz ovog zemaljskog tvoriva, stvoriti preduvjete za vječnost. Pozvani smo na ljubav, slobodu, sreću, puninu. Pozvani smo na vjeru jer naša vjera uzima Boga, uzima Isusa za riječ. On je rekao, i on ispunjava svoje obećanje. Vjera se poziva na Boga i Božje obećanje da ostaje uz svoju riječ, da ostaje vjeran. Vjera pomaže onomu tko se povjeri Bogu.
“Djevojčice, tebi velim, ustani!”
“Nisi dopustio da pravednik tvoj truleži ugleda - nisi me ostavio u sjenama smrti” (Ps 16,10). Prema židovskom poimanju truljenje pokojnika nastupalo je nakon trećega dana. Riječ Pisma ispunjava se na Isusu tako što on uskrisuje treći dan, prije nego nastupi truljenje. Tekst je ovdje spojen člankom o smrti: Sve se to događa u okviru Pisma - nova Isusova smrt vodi u grob, ali ne u truljenje. Isus je smrt smrti...

Pobjeda nad moći smrti upravo ondje gdje se razvija njezina neopozivost spada bitno na biblijsko svjedočanstvo... Tko to vjeruje, ne tvrdi da je posrijedi nekakvo neobično čudo, nego tvrdi da je posrijedi sila Boga koji poštuje svoje stvorenje, koji pak nije vezan uz njegovu zakonitost smrti. Zacijelo, smrt je temeljni oblik ovoga postojećega svijeta. Ali, pobijediti smrt, njezino realno a ne samo misaono uklanjanje, čovjekova je žudnja i traganje i danas kao i odvajkada. Isusovo uskrsnuće veli da je ta pobjeda zapravo stvarno moguća te da smrt ne spada načelno i neopozivo na ustroj svega stvorenoga, materije. Ona dakako veli istodobno kako nadilaženje granice smrti u konačnici nije moguće profinjenim kliničkim metodama, snagom tehnike. To se događa stvarateljskom snagom riječi i ljubavi. Samo su te moći dovoljno snažne promijeniti strukturu materije do te mjere i stubokom da brklja smrti postaje pobjediva...

Fra Tomislav Pervan

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Latinskoamerički biskupi traže pomoć u zaustavljanju požara
24. August 2019.

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.