U novoj emisiji PUT SRCA, koja se emitira na Radiopostaji MIR Međugorje, a koju uređuje i vodi naša kolumnistica Paula Tomić tema je bila: MARIJA NAŠA NADA ili Jesmo li svjesni koliko nam trebaju ustanove za djecu s poteškoćama u tjelesnom i/ili psihičkom razvoju?

Dom za djecu s poteškoćama u tjelesnom i/ili psihičkom razvoju „Marija naša nada“ ustanova je za rehabilitaciju djece s oštećenjem kognitivnog i/ili motoričkog razvoja.

Otvoren je 05. rujna 2004. godine kao plod suradnje: Udruge „Mir i dobro“ iz Italije, Fondacije "Don Carlo Gnocchi", Udruge „Međunarodno Kumstvo Djetetu Herceg Bosne“ iz Širokog Brijega, Udruge roditelja djece s poteškoćama u razvoju „Nada“ iz Širokog Brijega i Općine Široki Brijeg, te uz podršku fra Joze Zovke kao idejnog začetnika.

U Domu za djecu s poteškoćama u tjelesnom i/ili psihičkom razvoju „Marija naša nada“ 39 djece s tjelesnim i psihološkim poteškoćama, uz primjenu specifičnih metoda i tretmana, uključena su u različite skupine. Najnoviji odjel je odjel ZA AUTIZAM otvoren prije nešto više od godinu dana koji pohađa 4-ero djece.

Ali više o radu Doma, programima, djeci, roditeljima i poteškoćama s kojima se susreću doznat ćemo od moje današnje gošće Mirele Artuković, senzornog terapeuta koja već 15-tu godinu radi u Domu:

1. Na početku možeš li nam reći nešto više o sebi i kako to da si se odlučila za ovaj poziv i evo došla do Doma Marija naša nada???
Hvala na pozivu i na prilici da ukažemo na važnost postojanja ove i svih drugih ustanova koje pružaju podršku djeci s poteškoćama u razvoju i njihovim obiteljima.
Zapravo su me oduvijek zanimala pomagačka zanimanja, te sam izabrala srednju medicinsku školu, nakon toga studij sestrinstva, te edukacijske rehabilitacije, a priliku za rad u centru sam dobila sasvim slučajno, ako se to može tako reći, te nakon probnog rada koji nam je omogućila FDCG u Italiji, primljena sam u Dom Marija Naša Nada, i do danas sam tu. Konstantno učeći i radeći na sebi trudim se, kao i sve moje kolege, biti maksimalna podrška kako direktnim korisnicima naših usluga u domu, tako i njihovim obiteljima.

2. Kako danas Dom Marija naša nada djeluje?
U odnosu na sami početak kada smo krenuli s poludnevnim boravkom u koji je bio uključen manji broj korisnika kao i djelatnika, danas pružamo znatno više usluga, pa tako osim dnevnog boravka za djecu s različitim teškoćama starijim od 4 godine, kojih je trenutno 39 iz različitih dijelova naše Županije, odnosno Širokog Brijega, Posušja i Gruda, pružamo i usluge ambulatnog tretmana što bi značilo da djeca u dobi do 14 godina imaju individulane terapijske tretmane koji su organizirani prema njihovim individualnom planu i programu, a provode se najčešće dva puta tjedno s odgovarajućim terapeutom u trajanju od 50min, ponekad i češće. U ovom vidu tretmana imamo uključeno 63 djece s različitim vrstama teškoća, ali i 167 beba kod kojih se provodi tretman neurorazvojne rehabilitacije, što smatramo da je jako važno, kako bi se na vrijeme detektirale eventualne teškoće i pružila adekvatna podrška. Osim navedenog također imamo mlade odrasle osobe s teškoćama koji su na dnevnom boravku organiziranom u vidu radne terapije koji sadržajno provode svoje vrijeme u našem centru. Također naš najnoviji projekt koji je pokrenut prošle godine je otvaranje odjela za djecu iz spektra autizma, gdje trenutno imamo 4-ero djece na poludnevnom boravku, nažalost radi se o prostoru koji je adaptiran i ograničen i nismo u mogućnosti pružiti usluge svima kojima su potrebne, te smo samim time usmjereni na rad s mlađom djecom, odnosno u dobi od 0 do 14 godina.

3. Na kojim se terapijama temelji vaš rad?
Kao što sam već ranije navela, korisnici dnevnog boravaka kao i svi ostali naši korisnici imaju individualan plan i program koji se kreira ovisno o njihovim potrebama i teškoćama, a kreira ga stručni tim koji se sastoji od liječnika fizijatra, psihologa, fizioterapeuta, radnog terapeuta, logopeda, edukacijskog rehabilitatora, socijalnog radnika, senzornog pedagoga, montessori pedagoga i odgojitelja. Terapije su organizirane kao individualne i grupne. Ono što je jako važno prije samog određivanja terapijskih tretmana potrebno je provesti kvalitetnu psihološku procjenu psihomotornog razvoja te u skladu s rezultatima organizirati adekvatnu terapiju. Kada govorimo o individualnim terapijama one se provode od strane svih ranije navedenih stručnjaka ovisno o potrebama korisnika, kao npr. Bobath teraapija, terapija senzorne integracije, terapija igrom i sl., a grupne terapije se provode u vidu motoričkih, radnih i glazbenih aktivnosti. Ono što je važno naglasiti su također i grupe podrške za roditelje, koje su organizirane kako bi se roditelji lakše nosili sa izazovima s kojima se susreću svakodnevno. Jedan od novijih projekata su i kućne posjete s kojima smo krenuli krajem prošle godine, već sada uviđamo dobrobiti toga projekta, prvenstveno za roditelje a samim time i njihovu djecu. Također ne manje važno je i rad na socijalizaciji naših korisnika, te tako imamo razne aktivnosti organizirane van našeg centra, npr. odlazak u vrtić i druženje s djecom tipičnog razvoja, organiziranje različitih aktivnosti i obilježavanje različitih prigoda uz sudjelovanje šire zajednice, bilo da se organiziraju u našem centru ili van centra. Surađujemo također s Sveučilištom u Mostaru kroz organiziranje praktične nastave i vježbi za studente psihologije, edukacijske rehabilitacije i logopedije. Otvoreni smo za volontiranje, te između ostalih konstantno imamo uključene mlade iz FRAME Široki Brijeg, koji upravo zajedno sa našim korisnicima pripremaju priredbu za Majčin dan.

4. Tvoja iskustva – što djeci najviše pomaže?
Smatram da je zapravo najvažnije prihvaćanje, kada prihvatimo dijete onakvo kakvo ono je, unatoč teškoćama koje ima, puno lakše ćemo razumjeti što je to što djetetu možemo pružiti i pronaći adekvatan način podrške. Mi nismo tu da mijenjamo dijete, nego da ga naučimo funkcionirati u skladu s njegovim teškoćama u odnosu na izazove s kojima se svakodnevno susreće, te pronađemo odgovarajući način za to. Moramo zapravo uvidjeti što je to što svakog pojedinca čini sretnim, a onda samim time mi kao educirane osobe, te situacije trebamo iskoristiti kao motivaciju za daljnje učenje i razvoj pojedinca. Moje iskustvo je također i važnost suradnje s roditeljima, oni su ti koji su naši najbliži suradnici i osim rada s djecom,potrebno je konstantno educirati roditelje o tome na koji način mogu kroz svakodnevni život pomoći djetetu usvajanju određenih vještina. Važno je dati podršku roditeljima da ostanu prvenstveno roditelji svojoj djeci, a tek nakon toga i naši bliski suradnici, ali i zadobiti povjerenje kako od strane djeteta tako i samog roditelja kako bi dobili maksimum, što bi značilo emocionalno zadovoljno dijete i roditelji, nakon toga i sve drugo na čemu zajednički radimo.

5. Brinete se za osposobljavanje i trajnu edukaciju djelatnika – kako nalazite sredstva, što vam je cilj?
Tako je, sve moje kolege kao i ja smo konstantno u eduakcijama, ovisno o tome što su čiji interesi i područje, pratimo ponude te biramo ono što smatramo korisnim za rad u našem centru. Tijekom listopada, u suradnji sa Malim domom iz Zagreba, ustanovom koja sebavi djecom s teškoćama,u našem centru planiramo organizirati edukaciju o procjeni iprimjeni potpomognute komunikacije. Također FDCG nam organizira edukacije dolaskom svojih stručnjaka u naš centar, ali i omogućuje odlazak na edukaciju u Italiju u njihove centre za rad s djecom s različitim vrstama teškoća. Cilj je naravno usvajanje novih znanja kako bi bili u mogućnosti osigurati najbolju podršku svakom pojedinom djetetu, bez obzira na dijagnozu i teškoće. Sredstva za edukacije osiguravamo prijavama na natječaje i javne pozive koji omogućuju i podupiru stručno usavršavanje.

6. Iskustva i planovi za Centar za autizam?
Već smo ranije naveli da je to jedan od novijih projekata s kojim smo krenuli, naš trenutni kapacitet je nažalost ograničen samim uvjetima u kojima radimo, ali svakako je i to jedan od projekata o kojima razmišljamo u budućnosti, ali kao i za neke druge projekte potrebna nam je podrška kako bi to i ostvarili.

7. Najveći strah roditelja je što s djecom nakon 18 godine – imate li nešto u planu?
Zapravo i o tome razmišljamo i naravno razgovaramo s roditeljima. U skladu s našim mogućnostima mi smo već prije nekoliko godina pokrenuli radionicu za mlade odrasle osobe sa umjerenim intelektualnim onesposobljenjem, ali i ona ima određeni kapacitet, također već dugo imamo određeni broj mladih odraslih s težim oštećenjima koji su još uvijek na dnevnom boravku iz razloga što bi bili primorani boraviti samo u obitelji, ali nisam sigurnado kad ćemo biti u mogućnosti osigurati im boravku centru. To je također jedan od projekata o kojem razmišljamo, ali naravno i za taj projekt je potrebna podrška šire zajednice.

8. Suradnja s roditeljima?
Smatram da imamo jako dobru suradnju s roditeljima, kako kroz svakodnevne susrete, tako i kroz organiziranje roditeljskih sastanaka, dana roditelja - što znači da roditelj boravi u skupini i upoznaje se sa svim aktivnostima u koje je dijete uključeno. Roditelji također imaju mogućnost sudjelovanja u individualnim terapijama, organiziramo grupe podrške za roditelje, čak i kroz ovaj projekt kućne posjete naglasak je na roditelju.

9. Vaše najveće poteškoće?
Zapravo nisam netko tko je kompententan govoriti o tome, ali ono što mogu reći je da se radi o financijskim teškoćama.

10. Zaključak/poruka?
Smatram da svi zajedno moramo uvidjeti važnost pružanja podrške djeci s teškoćama i njihovim obiteljima, te u skladu sa svojim mogućnostima djelovati kako bi im osigurali dostojanstven život bez obzira na njihove teškoće.

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
(FOTO)Skulptura koja simbolizira prazninu koja nastaje u čovjeku kada biva prisiljen napustiti svoju zemlju, svoj život, svoje prijatelje
24. Svibanj 2019.