U Starom zavjetu svetište bi bilo mjesto gdje je Bog prisutan, šator sastanka (Levitski zakonik 16,16) ili unutarnji dio u hramu koji je rezerviran kao tabernakul u Jeruzalemskom hramu ili Jeruzalemski hram kao građevina.

U Psalmu 114,2 čitamo: „Judeja mu posta svetište, a Izrael kraljevstvo njegovo. Bog prebiva u Božjem narodu, Bog je svetište u svom narodu (Iz 8,14). U Novom zavjetu, u prenesenom značenju, Crkva je hram gdje Bog posebno prebiva (usp. Ef 2,21; 1 Kor 3,16); Bog prebiva u svakom vjerniku (Rim 8,11). Krist, vrhovni svećenik, snagom svoje krvi ušao je u svetište na nebesima i „kao bogoslužnik Svetinje i Šatora istinskoga što ga podiže Gospodin, a ne čovjek“. (Heb 8,2) U Zakoniku kanonskoga prava pod svetištem podrazumijevamo crkvu ili neko posvećeno mjesto gdje vjernici na poseban način iz pobožnosti u velikom broju dolaze kao hodočasnici (kan.1230). Prije Zakonika Katoličke Crkve iz 1983. crkveno-pravnu definiciju svetišta nismo imali. Pravna nauka o svetištima nije bila zastupljena ni u Dekretalima, ni u Dekretalistima, ni u nauci pojedinih klasičnih kanonskih pisaca. Istini za volju, u Zakoniku iz 1917. imamo govor o hodoča- šćima (kan. 2313), o bazilikama (kan. 1180), o kaptolskim crkvama (393, §1), o katedralnim crkvama 1165,§3), o župnim crkvama (kan. 609, §3, 774; 1165,§3, 1186, br. 2, 2272, br. 2), ali još nemamo posebnu legislativu o pravnom pojmu svetišta do godine 1956., kada je Kongregacija za sjemeništa odgovorila da je svetište sveto mjesto ili crkva koja je određena za božanski kult, što su ga vjernici, zbog posebnog razloga pobožnosti uzeli kao cilj hodočašća s nakanom da u njemu traže milosti i vrše zavjete.2 Današ- nju pravnu definiciju svetišta imamo u Zakoniku iz 1983. (kan. 1230). Posebno je papa Pavao VI. uvidio da treba ispuniti tu pravnu prazninu i da svetište treba pravno definirati. Nakon II. vatikanskog sabora govor o svetištima našao je mjesto u Općem zakoniku kanonskog prava iz 1983. godine.

U tom Zakoniku govor je „o svetištima“ crkveni zakonodavac postavio u četvrtu knjigu Zakonika – „Posvetiteljska služba Crkve“ nakon sakramenata (prvi dio), drugi čini božanski kult (drugi dio), u treći dio stavio je sveta mjesta i vremena – „Svetišta“ (kan. 1230-1234). U tih pet kanona određeno je: a) pojam ili definicija svetišta (kan.1230), b) narodno i međunarodno svetište (kan. 1231), c) statut određenoga svetišta (kan. 1232, § 1-2), d) povlastice (kan. 1233), e) pastoral u svetištu (kan. 1234,§ 1-2). Svetišta i hodočašća pripadaju pastoralnoj djelatnosti Crkve kojom ljude posvećuje Bogu i njihov intimni odnos s transcendentnim Stvoriteljem kojemu su usmjerene sve stvari. Posebno posvećenje vjernika Kristu s Bogorodicom (najviše je svetišta posvećeno Bogorodici) ili sinovstvo Božjega naroda s Majkom Božjom i Majkom Crkve – Božjega naroda. Na hodočasničkim mjestima ili svetištima vjernici dobivaju onu duhovnu snagu koja im pomaže da vjernije žive svoje krštenje. U svetištima ili „svetim mjestima“ posebno se očituje milosrdni Bog. Kroz susret s Bogom na posvećenu mjestu ili u svetištu kršćanin doživljava svoje biti s Bogom i religiozno osjeća da se zajedno s drugima, posebno s hodočasnicima, trajno zavjetuje i predaje Bogu na jedan izvrsniji način. Kršćanin se u svetištima osjeća dijelom Božjega naroda jer u svetišta hodočasti s Isusom, Marijom i s hodočasnicima kao vidljivim Božjim narodom. Vidljiva Crkva Božja posebno se očituje na hodočasničkom putu na ovoj zemlji.

Spontano hodočašćenje u svetište

Posebna posvećena mjesta ili crkve u Kristovoj Crkvi nalazimo već od prvih godina kršćanstva, a posebno je poznato hodočašće na grobove kršćanskih mučenika. Takva hodočašća iz osobite pobožnosti usko su povezana uz pučku pobožnost. Tako u ranoj crkvenoj povijesti imamo hodočašća u Svetu zemlju, posebno nakon godine 326. kada je sv. Jelena pronašla Isusov križ i započelo se hodočastiti Isusovu križu. Prva svetišta, što je i razumljivo, najprije nalazimo u Svetoj zemlji. Uz hodočašćenje Isusovu križu imamo također i hodočašćenje u bazilike Isusova rođenja i Uzašašća. Nakon Svete zemlje vjernici hodočaste u rimske katakombe te na grobove prvaka apostolskih Petra i Pavla. U srednjem vijeku (od X. stoljeća) vjernici posebno hodočaste svetomu Jakovu u španjolsko svetište sv. Jakov u Composteli, ali i prije toga od god. 663. imamo svetište u Monte Garganu u Italiji. U srednjem je vijeku već poznato svetište u Loretu koje postaje dijeceza 5. studenoga 1585. godine. Papa Inocent XII. 5. kolovoza 1698. osniva Loretsku kongregaciju koja posebno upravljaju svetištem. Ta je kongregacija bila sve do 1908. godine. Nakon toga osnivaju se svetišta u Lourdesu, Pompejima, sv. Nikola u Baru (Italija), sveti Franjo u Asizu, sv. Ante u Padovi, kao i marijanska svetišta Guadalupe, Częstochowa, Lurd i Fatima.

Danas su posebna svetišta rimske bazilike: S. Pietro, S. Paolo, S. Giovanni in Laterano, S. Maria Maggiore, S. Lorenzo izvan zidina Rima. Spomenimo i neka svetišta u Hrvatskoj: u Mariji Bistrici, svetište Aljmaš, Solin, Vrpolje, Vepric (blizu Makarske), franjevačko svetište u Sinju, na Visovcu, Trsatu. Što se tiče Međugorja, mnogi ga nazivaju svetištem, ali istini za volju Međugorje još nema službenog priznanja mjerodavne crkvene vlasti da se uopće može nazivati sveti- šte.3 Naše razmišljanje o svetištima ne bavi se pitanjem autentičnosti ukazanja Gospe u Međugorju, već prvenstveno promatramo svetišta kao mjesta hodočašća. Govor o autentičnosti ukazanja Gospe u Međugorju razlikujemo od govora o svetištu u Međugorju. I za pravno priznanje svetišta kao i za teološko priznanje ukazanja nužno je očitovanje mjerodavnoga crkvenog autoriteta. Pojamili definicija svetišta Pravni pojam ili prvu službenu definiciju svetišta crkveni je zakonodavac donio tek u Zakoniku iz 1983. godine u kan. 1230. u kojem čitamo: „Nazivom svetište označuje se crkva ili drugo posvećeno mjesto kamo mnogobrojni vjernici, iz osobite pobožnosti, hodočaste s odobrenjem mjesnog ordinarija.“ Dakle, za svetište se traži: a) Neka crkva ili neko drugo posvećeno mjesto kamo mnogobrojni vjernici, iz osobite pobožnosti, hodočaste.

Dakle, treba biti neko posvećeno mjesto gdje hodočaste mnogobrojni vjernici. U svetištu se treba držati liturgijskih propisa kao i pučke pobožnosti. U svetištima se posebno časte svete slike, kipovi, grobovi pojedinih svetaca te otajstva Blažene Djevice Marije: rođenje, uzašašće, navještenje, itd. b) Da bi neko posvećeno mjesto bilo svetište, traži se odobrenje mjesnog ordinarija. Dakle, da bi neku crkvu ili posvećeno mjesto smatrali svetištem, nije dovoljan samo to što tu hodočasti veliki broj vjernika, nego se za svetište traži također i odobrenje mjesnog ordinarija. To se odobrenje ne traži uvijek, npr. ako se radi o nekoj staroj tradiciji ili nekom starom posvećenom mjestu gdje od davnine (preko stotinu godina) mnogobrojni vjernici hodočaste iz osobne pobožnosti. Gledajući čisto pravno, ne bi za takva stara mjesta trebalo odobrenje mjesnog ordinarija.

Takva su mjesta gdje vjernici hodočaste više od stotinu godina. U svetištima se ponajprije njeguju pučke pobožnosti (hodočašće, krunica, put križa), i sl. Procedura je sljedeća: odobrenje mjesnog ordinarija, odobrenje mjerodavne Biskupske konferencije i eventualno Svete Stolice. Izvorni znanstveni članak objavljen 2016. u: Služba Božja: liturgijsko-pastoralna revija.

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 19.9.2019.
19. Rujan 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam Odbijam