Posljedica života bez Boga i vlastite sebičnosti bila je ta da sam započela vezu s drugom osobom i odlučila sam u tom trenutku napustiti svoga muža.

Četvrtog dana 31. Mladifesta prikazano je još jedno svjedočanstvo iz serijala ‘Fruits of Medjugorje’ (‘Plodovi Međugorja’) u kojem je svoj životni put o ponovnom pronalasku Boga, upravo u Međugorju, ispričala Španjolka Sofia Gamiz. Njezino svjedočanstvo možete pročitati ili pogledati na Youtubeu.

U dobi od 19 godina jednom prigodom bila sam pozvana u Santiago de Compostela, nije to bilo hodočašće. Tom prilikom mama je, kako sam išla s roditeljima, ušla u jednu crkvu, sv. Ante Padovanskog, i u toj crkvi mama mi je rekla da se pomolim i upalila svijeću za svako svoje dijete. Kako tada nisam molila, bilo mi je svejedno, ali mi je rekla da se pomolim sv. Anti za mladića.

Preporučila sam se svetom Anti i rekla: Udat ću se za mladića s kojim sljedeći put izađem. Ako me uslišiš, vratit ću se u zahvalu za uslišanje. Nakon 3 dana vratila sam se u Barcelonu, 3 dana kasnije upoznala sam Alberta, za 10 dana Alberto mi je već pričao o braku i za 3 godine smo se vjenčali. Brak je krenuo dobro, sretno, stabilno, imala sam sve, posao, materijalna dobra živjela sam iz dana u dan poput većine mojih prijatelja u jednom društvu, u gradu poput Barcelone uživajući u životu prije svega.

Živeći bez Boga planirajući život na svoj način. Na početku, nakon udaje nisam htjela imati djecu. Nema veze, doći će već, sada moram živjeti, moram uživati, to je bio moj stil braka. Ja sam upravljala, bila sam ta koja je znatno vodila riječ u braku, a o djeci nismo razmišljali. Dvije godine bez djece i brak u kojem sam na jako egoističan i sebičan način voljela Alberta vrlo usredotočena da Alberto od mene, kao svoje partnerice, prima ljubav.

Prolazile su godine i nakon dvije godine odlučili smo da je došao trenutak za djecu. Djeca nisu dolazila i prošlo je skoro 6 godina dok nije stigla naša prva kći: Predivna, savršena, slatkica, ljepotica. Nakon nešto više od 3 godine došao je i sin, ma super! Već smo imali dvoje djece i imala sam sve što sam htjela u životu. Bila sam potpuno sretna, nisam imala nikakve krize niti išta.

Bila sam potpuno zadovoljna,imala sam sve i tako sam živjela i išlo mi je jako dobro sve do prije 8 godina, ne znam više koje godine, znači, prije 8-9 godina kao posljedica vlastite sebičnosti i bezbožnog života, započela sam vezu s drugom osobom i odlučila sam tada napustiti svoga muža i prekinuti svoj brak.

Alberto, moj muž, se silno borio za naš brak ali kako me stvarno jako volio, jednom mi je rekao: Želim ti sreću i ako je tvoja sreća živjeti bez mene, odmah ti dajem papire za razvod.

Moj otac je čovjek duboke vjere, puno je patio gledajući stvarne posljedice koje je u mom životu izazvala ta moja odluka, donesena u slobodi, i sve što je ona mogla izazvati. On je, potom, u Barceloni ušao u jednu crkvu, u kojoj je bila jedna Gospa, Gospa Međugorska i molio je.

Po izlasku je ugledao oglas za hodočašće u Međugorje i ne rekavši ništa skupio je moju majku i došao ovamo po prvi puta kako bi molio za mene i svu svoju djecu u mjesecu rujnu. U listopadu se ponovno vraća sa svojom djecom i u prosincu opet dolazi s djecom. I u prosincu, kada sam se već bila razišla s Albertom, došao je dan da mu ostavim djecu kako bi bila s Albertom.

Nisam ništa odlučila, nego sam uzela telefon i predložila Albertu da, u slobodi i uz mogućnost odbijanja, nas dvoje odemo na put. Otišli smo na putovanje, vratili se i malo po malo započeli komunikaciju. I odlučili smo ponovno nastaviti živjeti naš brak. I prošlo je neko vrijeme, prvi mjeseci su bili fantastični, ali ja sam i dalje živjela bez Boga u svome životu.

I rekla sam mužu sve, sve što je izazvalo moju krizu. Opet smo, dakle, putovali, znači, bili smo u Milanu i nazvao me otac i rekao: Želio bih da prihvatiš, pozivam te u Međugorje. U redu, pristala sam ići na taj obiteljski put, i ništa više. Došla sam ovamo prvi puta s mužem i svojih dvoje male djece i dijelom svojih braće i sestara.

Tom prilikom dolazim stvarno zatvorena srca, nisam imala Boga u svome životu, bilo mi je potpuno svejedno ukazuje li se Gospa ovdje ili se ne ukazuje moli li se ili se ne moli. Ništa, bila sam tu, bila sam i s vidjelicom, onom plave kose, Mirjanom i slušala sam je. Jedino što je sigurno je da sam je slušala, na kraju sam pogledala jednog svog šogora koji nije vjernik, a mi smo bili uvjereni da je ovo laž, neistina. Pogledala sam ga i rekla:

Ne laže, sve što kaže je istina. Ne znam zašto sam to rekla, ali znala sam ili osjetila u svojoj nutrini da je istina sve to što sam čula. Ali kako meni Bog nije bio blizu, stvarno me totalno bolila briga vidi li ona ili ne vidi Gospu, jer kod mene nije bilo nikakve promjene i to mi ništa nije značilo. U avionu mi je, kada smo dolazili u Međugorje, otac poklonio knjigu Jesusa Garcíje o Međugorju, da je pročitam, i informiram se malo o tome što je Međugorje i o onome što se tamo događa. Ja tu knjigu nisam ni otvorila!

Po povratku u Barcelonu ja sam tu knjigu o Međugorju koju mi je dao otac poklonila jednoj svojoj prijateljici čija je majka ležala jako bolesna u bolnici i bila je to žena vjere i njoj sam poklonila i krunicu koju sam kupila ovdje u Međugorju za nju i rekla joj: “Za tvoju majku koja ima više vjere od mene. Darujem joj to.” Gospođa je tada još bila u bolnici. Nakon devet dana izašla je iz bolnice, nazvala me i rekla:

Želim ići u Međugorje, što moram napraviti? Rekla sam joj da kontaktira mog oca. Ona je otišla u Međugorje s mužem i jedino što sam čula od njezine kćeri, koja je bila moja prijateljica, bilo je: Mama se vratila posve drugačija, ovo joj je najbolje putovanje u životu, sretna je, zahvaljuje ti što si je upoznala s Međugorjem.

Meni je bilo potpuno svejedno i nakon 9 mjeseci greškom dobijem poziv od te gospođe, Alicije, javim se na telefon i ispričam se, a ona će: Sofía, jesi li to ti? Baš dobro da sam te dobila jer te želim pozvati u Međugorje zato jer si mi poklonila onu knjigu. Hvala na knjizi i krunici, željela bih ići u Međugorje, zahvaliti se Gospi, bila bih jako sretna da mi se pridružiš.

Alicia mi je ispričala kako je Međugorje njoj promijenilo život jer kad je došla prvi put, bolovala je od raka, bila je na rubu smrti i nije došla ovamo moliti za ozdravljenje, nego je samo došla moliti da je Gospa pripremi za prijelaz u nebo i onoga dana kada me nazvala na telefon, prije tog poziva, liječnik joj je taman bio potvrdio da su analize pokazale smanjene tumorske markere i da mu nije bilo jasno kako, ali da je zdravstveno bila dobro.

I tako, vraćam se ovamo, sada s Kristinom, nisam mogla reći ne i dolazim 25. lipnja kada se slavila 30. obljetnica ukazanja. Stigla sam taksijem, u brzini i strci, požurivali su me još stalno obzirom da je započinjalo euharistijsko slavlje, odnosno sveta Misa na vanjskom prostoru. Kada sam došla, prokomentirala sam prijateljici: “Ma, Međugorje, ne znam što radim tu, nema ničega. Ali ima jedna stvar koja će te se dojmiti, zaprepastit ćeš se, a to je da se ljudi ovdje ispovijedaju. Ljudi se ispovijedaju! Stoje u redovima za ispovijed.

Inače, kada smo stigle stvarno su bili redovi i redovi ljudi koji se ispovijedaju. Mislila sam da su svi ludi, otišla sam i sjeli smo na vanjski prostor crkve, bilo je prepuno ljudi, nije bilo mjesta i sjele smo na sam kraj tog prostora.

Slavila se Misa, a ja sam sjedila leđima okrenuta oltaru. Nije me bilo briga što se iza mene događa i sjedila sam tako s radijem. Na radiju sam slušala glazbu jer nisam htjela, nije me zanimao prijevod i onda sam rekla prijateljici: “Kristina, ako ti je dosadno, ima glazba i onda, u tom trenu, ja se ustajem, uopće nisam više razmišljala, nisam određivala što će se dogoditi, ništa, ali digla sam se, bila sam svjesna onoga što me podiglo, pogledala u Cristinu i rekla joj da idem.

Otišla sam, vidjela sve te redove ljudi za ispovijed, posvuda. I bio je samo jedan svećenik raspoloživ s pločicom pored sebe sa španjolskom zastavicom, došla sam i sjela tamo. I kada sam sjela, u tom trenutku prvo što sam rekla bilo je: Ne znam što radim ovdje, ne znam odakle početi. Počela sam plakati, sagledavati i uviđati sav svoj život bez Boga, svu svoju prošlost, sve svoje grijehe, svo trpljenje koje je podnosio Bog zbog mojíh grijeha, Isusovu bol na križu i bol svih mojih bližnjih, posebno onih osoba kojima sam ja nanijela bol i zbog toga su patile.

Posve sam osjećala tu bol, u cijeloj svojoj duši, u cijelom svom tijelu, previše boli i svećenik me pogledao i rekao mi: ti znaš da sam ja samo posrednik, mi svećenici smo posrednici Isusa Krista, a Isus je taj koji prašta, Bog je onaj koji prašta.

Ja sam ga pogledala i rekla da to znam, učila sam to u srednjoj školi i onda, u tom trenu, svećenik Argentinac položio je ovako ruke iznad moje glave i rekao mi samo jednu rečenicu: “Tvoji su grijesi oprošteni” i u trenutku kada je završavao rečenicu: “Tvoji su grijesi oprošteni”, sva bol koju sam osjećala je nestala. Nestala i prošla. Moje cijelo tijelo je to osjetilo, kao i nutrina, to se ne može objasniti riječima, počela sam osjećati mir, mir, mir i ljubav.

Ja nisam vidjela Boga, no dobila sam zagrljaj, zagrljaj Božji. Primala sam zagrljaj. Ne mogu, nema riječi, da se opiše taj osjećaj, taj osjećaj u nutrini, ali i u tijelu, osjećaj apsolutne punine, potpune sreće. A svećenik… Ja nisam mogla pojmiti sve to i u tom trenutku samo sam svećeniku rekla: Nemoguće, nemoguće, nemoguće i svećenik me pogledao i upitao: “Je li istina da ti je muž oprostio?”

Odgovorila sam da je. – “Kako ti onda neće oprostiti Bog koji je tvoj Otac? Sve ti je potpuno oprošteno, a sada idi, idi na pričest, primi Ga! Odi i primi Isusa, ovo će biti najbolja pričest, još bolja nego tvoja prva pričest”. I onda sam otišla. U tom trenutku svećenici su se već počeli spuštati kako bi podijelili pričest i u tom trenutku primanja pričesti, ajme, zagrljaj koji sam primila na ispovijedi se još utrostručio!

Nisam mogla vjerovati, tu sreću toliku, kada bismo je barem svi imali, sigurno je da ćemo je u nebu svi osjetiti, ali na ovoj zemlji, da barem cijeli svijet doživi to iskustvo koje nosi ovaj dar jer je predivan, predivan! Zatim sam se vratila na svoje mjesto i tamo je bila Kristina, gdje sam je i ostavila, kao i njezina majka. Ja sam se vratila, i kako sam bila sretna, Kristina se u mena zagledala i pitala: Sofía, što ti je? Ja kažem: Kris, koji zakon, kako moćno i rekla mi je da moje lice, moje lice, da mi se nešto dogodilo s očima.. da su mi se oči promijenile, moj se pogled promijenio i u tom trenutku sam rekla Kristini:

Ispovjedila sam se, znaš, ja sam se ispovjedila! Upravo dolazim s ispovijedi! Bog postoji, ja sam se ispovjedila! A ona me pogleda i kaže: Dobro, i što sad? Zato što sam ja pohađala katoličku gimnaziju, ona je išla u istu gimnaziju kao ja. “Ne samo što je katolička, te uz svećenike iz prelature Opus Dei tvoji roditelji su supernumerariji, ne znam što to pričaš o ispovijedi.”

I onda sam joj rekla: “Kris, nemoj griješiti, iako sam išla u katoličku gimnaziju i unatoč okružju u kojem sam odgojena, ima više od 20 godina da se ja ne ispovijedam. I sada sam se ispovjedila! I kako se nisam ispovijedala, ovo je znak da Bog postoji! I kako sam ja tako bila sva radosna, Gospa je isplanirala još jedan krasan detalj kada je namjestila slučajnost da, iako sam ja putovala s prijateljicom, moj otac je također hodočastio i bio u Medjugorju i nismo bili u istom smještaju, ali bio je tamo i nakon ispovijedi srela sam ga na ulici i mogla sam se pohvaliti svojim roditeljima da sam se ispovjedila.

I bila sam presretna! Otišla sam i rekla sam Bogu: Ti postojiš, želim Te u svome životu, 20 godina Ti okrećem leđa i sada, da, želim Te. Ne samo to, želim Te, Bože, svakoga dana; ne želim Te ostaviti i tada sam Ga upitala: Što mi je sada činiti? Našla sam najveće blago – molitvu srcem i kupila sam si prvi puta svoj molitvenik, svoju krunicu i svoju medaljicu i postala tako sretna i raspoloživa da slijedim i ne napuštam Boga.

Samo jedan detalj: kada sam iskreno krenula sa svojom odlukom, sretna što uvodim Boga u svoj život, tada me Alberto gledao vrlo zbunjeno i nije mi ništa rekao, ali ja kao dobra žena i psiholog znala sam i pretpostavljala da si misli koliko će me to dugo držati. I tako dan za danom i jednog dana ja sam molila krunicu u svojoj sobi s Gospom, donijela sam si fotografiju jedne slike Gospe iz Međugorja i Alberto je ušao, pitao me što radim.

Ja sam molila krunicu, upitah ga želi li moliti sa mnom, no pogledao me i rekao: Nemoj se ljutiti, ali ti se bavi svojim stvarima, ja imam svoje vrijeme, i u tom sam trenutku pogledala Gospu i rekla joj: Majko, sve predajem tebi, sve dajem tebi, neću mu ništa reći.”

Ne želim niti ću mu govoriti da moli ili ide na Mise, ništa! Trudit ću se šutjeti. Ali samo Te molim da bude sretan kao ja. Od toga dana sam svaki dan u krunici molila Gospu da bude sretan kao ja. Da bude sretan kao ja, neka je sretan poput mene i nakon nekog vremena, Alberto je inače jako točan, stalno je kasnio na objed, a ja sam se trudila čekati ga da ne jedem ranije i ne prilegnem malo popodne.

Tako sam se trudila, ali jednom kada više nisam mogla, nazvala sam ga da vidim hoće li kasniti i on mi kaže: Evo me, dolazim, idem iz ureda, a ja ću na to: Što kasniš? Ma, zato što šetam, hodam. Alberto inače nikada ne hoda, uvijek je na motoru. Uvijek u žurbi trčimo na sve strane. Zašto hoda? I onda mi je rekao: Jer molim krunicu. Kasnio je jer se vraćao pješice moleći krunicu. Za mene je to bio takav dar, nisam vjerovala da je i on molio i nakon više mjeseci pitala sam Alberta može li odvesti djecu u školu na što je rekao da ide u ured. – Kažem mu: “Počinješ raditi u 8.30, a sada je 7.45.”

A on će na to: “Pa zato što idem na Misu u osam.” Nisam vjerovala, ide na Misu u 8:00, ide na Misu svaki dan! Počeo je moliti krunicu svaki dan i sad još ide na Misu svaki dan. Onda smo počeli moliti skupa, ići skupa na Misu, počeli smo sve u dvoje… Bog je živio u našim životima, ali sada je stvarao temelj toga braka. Već nam je oboma bilo posve jasno da će Bog biti prvi u našim životima i tako nam je Bog darovao još dvoje djece: Eugeniju i Camila. Sada imamo četvero djece i danas molimo krunicu sa svojom djecom u obitelji.

Da barem bude tako svaki dan, ja i dalje molim. I vratili smo se u Međugorje, ne znam više koliko puta, uvijek kada nas Gospa pozove, uvijek joj kažemo: DA!

Radiopostaja MIR Međugorje

Osmrtnice ba

Evanđelje dana

paypal.jpg

buci-bu-shop-siroki-brijeg.jpg

sedam-pokornickih-psalama.jpg

najnovije-vijesti-broj-11.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

datumi-duhovnih-obnova-u-medugorju.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Zanima te i ovo?
Sutra možete primiti potpuni oprost od grijeha po karmelskom škapularu ako ga nosite
30. Rujan 2020.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.