Fra MILJENKO MIKA STOJIĆ poznati hercegovački franjevac i predsjednik Humanitarne udruge fra Didak Buntić posljednjih godina nalazi se na službi u Švicarskoj. Ipak ovih dana bio je jedan od sudionika 24. Međunarodne duhovne obnove za svećenike u Međugorju. Iskoristili smo priliku i upitali ga za kratki razgovor na koji je on velikodušno pristao priznavši nam kako je sretan što se uspio izorganizirati i stići iz Švicarske ovdje u Međugorje. Ova duhovna obnova mu je i svojevrsni početak godišnjeg odmora.

Fra Mika jeste li već prije prisustvovali duhovnoj obnovi za svećenike u Međugorju?
Ovim obnovama znao sam prisustvovati nekih prijašnjih godina, ali sad već dugo nisam, pa mi je posebno drago što sam napokon mogao doći i biti dio ovoga baš u ovoj godini koja je nekako posebna za Međugorje. Slušam kako fra Marinko govori svoje predavanje, ali u isto vrijeme u svome srcu i molim da Bog otvori srca onih koji ga slušaju te mognu čuti one riječi koje su za njih. Vidim kasnije po reakcijama svećenika koji mu nakon predavanja plješću kako su zadovoljni s onim što su čuli, kako su se prepoznali u danim primjerima jer u svojim životima i župama žive iste probleme prenošenja i svjedočenja vjere.

U svijetu su veliki problemi u vjerskom životu župa, oni možda kod nas još nisu tako vidljivi jer je kod nas još živa tradicija iako i ovdje imamo drugih problema mrtve tradicije i ugaslih srca, pa su stoga ovakvi susreti za nas svećenike jedan dobar poticaj i snaga da s obnovljenim žarom nastavimo bitku za duše povjerenog nam stada Božjeg. Drago mi je kako je fra Marinko govorio o tome da smo pozvani prenositi novost života, ali prvo se ta novost treba dogoditi u našim srcima, da mi postanemo „nova stvorenja“ pa će to onda proizvesti novosti i u životima naših vjernika.

Vi ste onda na ovoj Duhovnoj obnovi i SLUŠATELJ I PODUPIRATELJ?
Tu ulogu slušanja i podupiranja naučio sam od pokojnog vlč. Tomislava Ivančića koji bi nas na svojim seminarima poticao da molimo za njega dok on ima predavanja. Puno puta je napast kod nas svećenika da kad negdje dođemo ne počnemo slušati čovjeka i ono što nam on ima za reći, nego ga odmah počnemo ocjenjivati. Tako nam promakne ono što je taj čovjek kvalitetno i dobro rekao, a to je još pojačano ako prema nekom predavaču ili propovjedniku nismo osobno skloni. A ovdje je stvarno važno da čujemo Riječ, a tko će je navijestiti – to uopće nije bitno.

Odgovara li vam fra Marinko kao predavač?
Znam kad mi pripremamo neka događanja, pa onda za predavače tražimo neka zvučna imena, neke „face“. Što uopće znači neko zvučno ime ukoliko taj čovjek nije jak u svom osobnom odnosu s Bogom! A mi ovdje imamo fra Marinka koji je toliko puta „odradio“ seminare posta i molitve, pa se toliko puta moleći popeo na međugorska brda… On dakle ima toliko toga više za reći od onih koji teoretiziraju o molitvi ili bilo čemu drugom. A danas ljudi od nas svećenika traže upravo praktično iskustvo vjere!

Gdje je sada i čime se bavi fra Mika?
Ja sam sada u našoj hercegovačkoj franjevačkoj misiji u Švicarskoj, gdje sam naslijedio fra Branka Radoša koji je bio i međugorski župnik. Tamo se više puta osjetiš nemoćan i postavljaš si pitanje: kako pokrenuti ljude? To su isti ljudi koji su živjeli i ovdje, ali kad odu vani, izvan nekih tradicijskih i kulturnih okvira – njih više u crkvi nema! Kod mene na misu dolazi svega njih 12 – 14%. Veliki broj ljudi ne dolazi, što pokazuje očitu krizu vjere na zapadu. A isto tako pokazuje da ona tradicionalna vjera nije prerasla u osobnu vjeru. Veliki je nedostatak mladih, pa onda ja svima savjetujem da preko ljeta dođu u Međugorje, na Mladifest, kako bi otkrili i vidjeli kako mladi vjeruju – kako slušaju, a ne propisuju Bogu pravila. A u Švicarskoj se nažalost cijela crkva postavlja tako „prizemno“ – da ona propisuje Bogu pravila i tako upropaštava vjeru.

Baš Mladifest pokazuje kako mladima vjera nije dosadna i da oni žele i mogu moliti. Ako to ne čine onda smo im dosadni mi kao svećenici ili crkva i to je točka u kojoj se i mi i crkva trebamo početi mijenjati – ne u modernističkom smislu, nego u duhovnom životu. Jedna duboka obnova vjere nam je potrebna svima.

Jeste li vi fra Mika zadovoljni svojim duhovnim životom?
Ja nisam zadovoljan svojim duhovnim životom. Stoga koristim ovakve prilike kad se mogu duhovno obnoviti, kad vidim da su tu ljudi koji mi imaju što reći, a najvažnije mi je moći čuti navještenu Riječ koja me onda uvijek u nečemu pokrene.
Svojim duhovnim životom nisam zadovoljan i zbog načina na koji se u Švicarskoj živi – zbog puno obaveza koje zahtjeva i crkva i strukture a nema nam tko pomoći, pa se onda mi svećenici pretvorimo u neke aparate, robote, servisne službe… Najbolje ću opisati stanje u crkvi ovim primjerom: „Kod nas se 2 puta godišnje održava pastoralna konferencija u sklopu švicarske crkve i recimo za cijelo vrijeme rada od 4-5 sati na kojima se obrađuju neka crkvena pitanja – Isus se uopće ni jednom ne spomene.“ A jedna vjeroučiteljica je u pripremanju krizmenika uvela načine prakse iz jedne afričke sekte – Bogu hvala pa sam to otkrio. Dakle radi se o jednom velikom gubitku identiteta vlastite vjere. Stoga se posljednjih godina posebno bavim promoviranjem i dijeljenjem Biblija, odnosno povratkom na Božju Riječ jer je ona temelj svega.

Druga stvar je ispovijed. Garantiram kako ovdje svećenici za tjedan dana ispovjede više vjernika nego tamo cijeli jedan dekanat svećenika za godinu dana. Ispovjedi skoro nema, a s njom se još i sprdaju i rugaju.

Možemo si postaviti pitanje kako je do tog stanja u Crkvi došlo? I kako da kod nas nije došlo? Ja mislim da bi tako bilo i kod nas da nije bilo Međugorja. Točno se sjećam kako sam u počecima Međugorja ja sam tek upisao teologiju. To su bili dani i kad sam upoznao vlč. Tomislava Ivančića. Mogu reći kako su mi Međugorje i hagioterapija pomogli da ostanem u svom pozivu. Jer lako je postati (početi, startati), ali ostati, biti, trajati, dograđivati se – to je pravo umijeće. Onaj tko ima iskustvo vjere, on ima što predati drugome. Nažalost, puno puta mi želimo dati ono što zapravo nemamo. To je posebno važno za nas svećenike, a toliko puta između nas ima nerazumijevanja, svađa, negovorenja… Toliko puta pozivamo druge na mir i izmirenje, a sami živimo neizmireni. Očito je da tu postoji jedna brana koja priječi da se naše srce ispuni Duhom! Zato mi je važna hagioerapija jer se primjenjujući praštanje i izmirenje događa ozdravljenje duše i duha „Svetim“ pa se bolje može živjeti vlastiti život i poziv.

S druge strane dolazak preko ljeta ovdje u Međugorje i mogućnost ispovijedanja su za mene neprocjenjivo duhovno iskustvo koje hrani moje svećeništvo. Volio bi da to i moji kolege svećenici na zapadu iskuse. Neki su sad zapali u tužnu situaciju jer žele ispovijedati svoj narod, ali narod se odvikao od ispovijedi ili ispovijed uzima kao neki „prisilni psihološki tretman“ odvojen od sakramenata, budući da se radi o terminima za ispovijed od pola sata koji nisu u sklopu mise ili klanjanja. Zato je ovaj molitveni program u Međugorju doista nešto posebno i veliko.

Razgovarala: Paula Tomić

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Kardinal Puljić upozorava na migrantski kaos u BiH: ‘Imamo silovanja, zapaljene kuće, provaljivanja’
23. Listopad 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam