Duhovno siromaštvo je stav čovjeka koji sebe dobro poznaje, a istovremeno osjeća potrebu za Onim koji je veći i bolji od njega. To siromaštvo pretpostavlja čovjekovu otvorenost Raspetoj i Uskrsloj Ljubavi. Upravo je Došašće vrijeme kada se svaki zaljubljenik u Krista iznova preispituje, te novom nadom zakorači na put potpunog predanja i jedinstva s Bogom, na put koji uvijek iznova rađa novim žarom.
Stvarati ozračje oko sebe, u svom djelovanju i životu, ozračje u čijem središtu nije čovjek nego Krist – Ljubav naša, zahtjeva posebno danas veliko Siromaštvo Duha, Poniznost, Žrtvu i Ljubav. Neka poskakuje od radosti Srce naše jer iščekujemo Njegov dolazak, dolazak onoga koji daje novi smisao i usmjerenje svim čovjekovim naporima.
Bezuspješni su svi naši napori ako su prožeti sebičnošću stiješnjenom u svoje uske vidike. Jedino u Siromaštvu Duha se spoznaje i živi potpuno novo usmjerenje svih čovjekovih napora koje dolazi od naše Raspete i Uskrsle Ljubavi. U vremenu u kojem je profanizacija svetog sastavni dio folklora blagdana, u vremenu u kojem se Ljepota Malenosti uguši pred kičem i materijalnim kumirima, uistinu valja znati sačuvati Siromaštvo Duha.
Kako je lijepo iščekivati Onog koga Ljubi Srce naše. Uistinu je plodonosno to vrijeme čekanja. Neka silovito raste u nama Siromaštvo Duha da u svakom trenutku možemo uskliknuti...
..."Koji se u Tebe uzdaju, postidjet se neće!"
