U početku sam bio sumnjičav prema tvrdnjama bijakovske djece da vide Gospu. Međutim, dva su me doživljaja u istom danu natjerala na nova razmišljanja. Bilo je to 3. kolovoza 1981. Prije podne bio sam u Čerinu na pučkoj Misi.

Nekoliko djevojčica i dječaka pjevalo je tako da su se jedva dalje čuli. Nije im se pridružio nijedan muški glas. Istoga dana popodne otišao sam u Međugorje. Crkva je bila puna kao šipak, kako bi rekao naš narod. Tada sam prvi puta doživio da se u crkvi neusporedivo jače čuje muško pjevanje nego žensko. To mi je bilo ljudski neprotumačivo, ali sam i dalje ostao sumnjičav. Tek kad je Branko Mikulić na Tjentištu 4. srpnja djelovanje u Međugorju proglasio neprijateljskim, počeo sam o tomu ozbiljnije razmišljati. Može li to biti zov s neba protiv kojeg se urotila velika bezbožna sila?

Prvi pohod Bijakovićima
U vrijeme prvih Gospinih ukazanja u Bijakovićima živio sam na Širokom Brijegu. U Bijakoviće sam prvi put otišao na Petrovdan, u ponedjeljak 29. lipnja 1981. Bio sam u građanskom odijelu, bez habita, s fotografskim aparatom i magnetofonom u ruci. Tako sam inače običavao ići na sve značajnije skupove. Oko 17 sati s ostalim šarolikim mnoštvom ljudi popeo sam se na Podbrdo iznad Bijakovića. Iz radoznalosti smo popunili sav prostor između kamenja i drača. Izdaleka se mogao čuti žamor i nespretan pjev jedne pjesme posvećene Gospi, a onda je nastala šutnja... Kada se potom od usta do usta pronijela vijest da je Gospa otišla, počeli smo silaziti u selo. Nisam žurio. Promatrao sam prolaznike i slušao ih. Kad je pokraj mene naišlo nekoliko govorljivijih mlađih osoba, pridružio sam im se. Očito su bili bliže bijakovskoj djeci. Jedna žena priča da je jedna liječnica (spominje ju po imenu) htjela dodirnuti Gospinu haljinu. Gospa joj je to odobrila i rekla djeci da je „uvijek bilo nevjernih Juda“. U tu se priču umiješa jedan muškarac  pa reče: „Kako će to reći? Pa nije Juda bio nevjeran, nego Toma?“Ali žena je uporno ponavljala da je Gospa rekla upravo tako.Dok sam se vraćao kući na Široki Brijeg, ta me je rečenica ozbiljno zaokupila. Razmišljajući te večeri i sljedećih dana o izričaju „nevjerni Juda“,padalo mi je na pamet da bi se to moglo ticati i mene. Kako? Ako radi društvenog mira ili radi osobnih pogodnosti u crkvenim krugovima prešutim svoje uvjerenje, i ja spadam u tu skupinu. A onda mi se nadovezaše misli i o onomu što nas okružuje. U našem narodu ima mnogo odrasle čeljadi koja vjeruje u Isusa pa se u crkvi vjenčavaju i krštavaju svoju djecu, ispovijedaju se i pričešćuju, ali sve to čine potajno. Istodobno se takvi javno ističu u Savezu komunista Jugoslavije radi društvenog položaja, radi radnog mjesta ili zarade. Štoviše, mnogi se od njih u svom društvu vladaju kao bezbošci pa javno vrijeđaju deklarirane kršćane. Takvi postupci nalik su Judinoj životnoj nevjeri ili izdaji. I Juda je vjerovao, ali je radi dobitka izdao Isusa. Dotad nečuven izričaj „nevjerni Juda“ prisili me na pomisao da u Bijakovićima nije riječ o nečem naučenom, namještenom ili naručenom. Ipak, sljedećih dana nisam tamo išao.

Kod crkve u Međugorju
U nedjelju 19. srpnja 1981. ponovno sam se uputio u istom pravcu, ali sada ne u Bijakoviće, nego k crkvi u Međugorje, gdje je župnik fra Jozo Zovko u dogovoru s vidiocima već bio uveo večernju sv. Misu. Promatrao sam i fotografirao mnoštvo oko crkve koje me zadivilo svojom pobožnošću. U crkvu nisam mogao ući jer je bila prepuna. Istom poslije Mise uspio sam ući u crkvu. Tada sam prvi put ugledao vidioce. Molili su za hodočasnike.

Dva oprječna doživljaja u istome danu
Međutim, moja dva doživljaja u istome danu, 3. kolovoza 1981., potaknuše me na novo razmišljanje. Prije podne na stipandanskoj pučkoj misi u hladovini crkvenog dvorišta na Čerinu nekoliko je djevojaka i djevojčica s časnom sestrom pjevalo tako da se jedva moglo dalje čuti. Ni u pjesmi Zdravo, Tijelo Isusovo nije im se pridruživao gotovo nijedan muški glas. Istoga dana navečer otišao sam u Međugorje. I ovog puta kao promatrač! Crkveno dvorište bilo je prepuno ljudi. Unatoč neizdrživoj vrućini i sparini misari su u crkvi popunili svaki slobodan kutak. Propovijedao je fra Jozo Zovko, a pjevanje vodio fra Stanko Vasilj. Tada sam prvi puta u životu doživio da se u crkvi neusporedivo jače čuje muško pjevanje nego žensko. To mi je bilo ljudski neprotumačivo. Ipak i dalje ostadoh samo novinarski bilježnik.  Dva dana kasnije, 5. kolovoza, u prijepodnevnim satima došao sam k fra Jozi Zovki u Međugorje na dogovoren razgovor želeći čuti i zabilježiti njegove dojmove i procjenu tamošnjih zbivanja. Unatoč fra Jozinu gorljivu uvjeravanju da bijakovska djeca stvarno vide Gospu, ostao sam sumnjičav

Politički pucanj s najvišega vrha
Kad je Branko Mikulić, tadašnji predsjednik SKJ, s najviše tadašnje političke pozornice na Tjentištu 4.srpnja 1981. okupljanje našega naroda u Bijakovićima i Međugorju proglasio političkim neprijateljskim djelovanjem, o tim sam događajima počeo razmišljati malo ozbiljnije. Ne bi li događaji ipak u Bijakovićima i u Međugorju mogli biti zov s neba dok se protiv tamošnjeg narodnog okupljanja usmjerava velika bezbožna sila!?Početkom kolovoza 1981. pojačavaju se politički napadaji na vidioce, a osobito na fra Jozu Zovku. Premda je on mjesec dana ranije bio pozvan i najavljen da uoči Velike Gospe propovijeda na Širokom Brijegu, poziv mu je 12. kolovoza otkazan! Nakon Velike Gospe 17. kolovoza 1981. udbaši u pratnji tadašnje milicije zatvoriše župnika fra Jozu Zovku i fra Ferdu Vlašića, urednika Naših ognjišta. Kad sam to čuo sljedećeg dana, uvjerio sam se da tu više nema šale.

Doživljaj na koljenima
Slijedom tih događaja 19. sam se kolovoza uputio u Međugorje, no sada u habitu. Tada sam prvi put kleknuo i molio s ostalim narodom te ostao od početka do kraja cijeloga večernjeg programa. U svojoj sam nutrini osjetio dotad neslućenu Božju nazočnost i Gospinu zaštitu! Uvjerio sam se da je samo klečeći moguće susresti Boga.

Molitven život
Otad sam nastavio moliti više nego prije. Tih sam dana doznao da sam u tom političkom vrtlogu „na sjednici uprave provincije održanoj 16. kolovoza 1981. godine u Mostaru“ premješten sa Širokoga Brijega u Veljake. Tamo sam na vjeronauku s đacima redovito molio po jedan desetak krunice, a preporučivao sam im da tako rade i kod svojih kuća. Osim toga, često sam išao u Međugorje ispovijedati. Sljedeće godine za ljetnih nedjelja tamo sam običavao sâm moliti poslije večernjeg bogoslužja. Sve je to utjecalo na moj ukupan duhovni život i na opću izdržljivost u različitim unutarnjim i društvenim poteškoćama. Gospina je nazočnost sigurno mnogo toga usmjeravala na dobro da bude još bolje.

Pisanje o Gospinoj nazočnosti
Povrh toga odlučio sam u Kršnom zavičaju objaviti poseban prilog o zbivanjima u Bijakovićima i Međugorju. Za to sam morao naći dovoljno provjerenih podataka. Sada sam uvidio da je moj premještaj u Veljake Bog okrenuo na dobro. Otud mi je Međugorje bilo bliže pa mi je i tamošnja zbivanja bilo neusporedivo lakše pratiti i o njima pisati. Slijedili su razgovori i traženja snimljenih vrpci. Naime, udbaši su već vršili zaplijene. Srećom, pokojni je fra Zrinko Čuvalo skrio jednu količinu presnimljenih vrpci koje mi je dao. Zahvaljujući razumijevanju tadašnjeg veljačkog župnika fra Velimira Mandića, mogao se povući od uredskih poslova i sprovoda pa sam dan i noć preslušavao i prepisivao razgovore fra Joze Zovke i još nekih fratara s vidiocima. Od tog sam materijala priredio najvažnija svjedočanstva bijakovskih vidjelaca. (Želio sam zaštititi malodobne vidioce i njihove roditelje od komunističkih zlostavljanja. Zato sam ispred njihovih svjedočanstava stavljao kratice koje drugima nisu bile jasne.) Tomu sam dodao svoj prikaz tamošnjih događanja, teološke izjave biskupa Pavla Žanića, razmišljanje dr. fra Ljudevita Rupčića i uglazbljenu pjesmu fra Stanka Vasilja Došli smo ti, Majko draga. To sam sve „okitio“ fra Zrinkovim i svojim fotografijama i tako je nastao 14. broj Kršnoga zavičaja s posebnim prigodnim prilogom pod naslovom „Susreti vjere i molitve“.Osim toga, te i sljedećih godina o međugorskim sam zbivanjima kontinuirano odašiljao vijesti koje su bezimeno objavljivane u Glasu Koncila i Aksi.Danas sam zahvalan našoj nebeskoj Majci što sam s Božjom pomoći i pod njezinom zaštitom, mnogim poteškoćama unatoč, uspio u svim dosadašnjim godištima Kršnog  zavičaja (na ukupno 814 stranica!) izvješćivati o njezinim ukazivanjima u Međugorju i o njihovim odjecima u svijetu.

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Što je bl. Alojzije Stepinac govorio djevojkama
17. Lipanj 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.