Godinama sam vapila Bogu da postanem majka. Doktori su samo govorili da je nemogućnost da zanesem od prikupljenog stresa, tješili me da će beba doći ali... nije. Ne znam koji je presudan razlog da je tako Bog htio, to samo on zna.

Priča Leonarde Boban i njene djece mi je oduvijek bila posebna a i ona sama je predivna osoba, tako da je i ona pomalo u nama probudila želju da posvojimo dijete.
Godine su prolazile, tuga je bila prisutna i radi mamine bolesti još više se usjekla u moj život.
Bogu sam kukala ali tada još nisam ni znala da tek dolaze oluje i tamna noć duše..ili više njih. Činilo mi se da teže ne može, ali prevarila sam se.

Otac mi je umro, iznenada. Prva smrt boli kažu najviše. Ne znam sada kad mislim o tome je li to tako i koja boli više, ali da je bolilo moju majku, bolilo ju je jako. Majka je bila čudo, godinama se nosila hrabro s teškom bolesti koja je ostavila velike tragove u našim životima. Iako joj je bilo teško nije mislila na sebe već na moju tugu i na brata. Ono najvrednije što nam je ostavila je njena  molitva koju je držala u novčaniku. Napisala je da mene i brata najviše voli i da svoju bolest prihvaća i predaje ju Bogu. Stalno je slusala radio Mariju i molila se.

Živu vjeru nam je ostavila kao trajni zalog. Bila je neopisivo hrabra. Sjećam se dana u bolnici, njene strpljivosti, dostojanstvenog podnošenja patnje i kako nas je i u bolesti posteđivala svega, nije mislila na sebe niti malo, već je nas stavila ispred svega, stisnula bi zube i do kraja nam se davala. Ja joj nisam ni do koljena.

Odrasla sam u obitelji u kojoj je Bog bio bitan, je li mogu sama bolje, vjerujem da mogu, griješim li, znam da griješim. Kažu da sam srčana i to mi je drago, za voljene dajem puno. Danas više cijenim svoje, sjećam se djeda i bake, nije bilo večere ni ručka a da se nije izmolila krunica i izrekla zahvala prije blagovanja, nije bilo izlaska od kuće bez znaka križa, puno toga pamtim, pa i ono što nam je djed nakon očeve i majčine smrti rekao...ponavljao nam je uvijek 'ništa bez Boga, predajte svu bol uvijek Njemu'... a i on sam je tada izgubio najmlađe dijete, moju majku.

Umro je par mjeseci nakon majke, od tuge. Njega sam posebno voljela, njegove iskrene plave oči i uvijek otvoreno srce prema meni. Baka je isto bila dobra, pogotovo prema unucim, a bilo nas je petnaest. Drugog djeda nismo imali priliku upoznati ali cijeli život se pričalo o njemu tako da i ja i brat imamo snažan osjećaj njega, kao da smo ga osobno poznavali. Naime, o njemu se često pričalo u kući jer je ocu to bilo jako bitno. Mi smo ga na taj način tako i zavoljeli. Eto, i ljubav se može prenijeti...a baka, kažu da sam na nju, žestoka i borbena a ona je bila veliki borac. A ja, ja najviše volim kad mi kažu dok me vide, da osjete Ružu (tako se zvala), iako možda samo u pogledu, bilo čemu, jer to mi zagrije srce. Volim kad mi govore da sam na oca, da imam nešto na njega. Teško je njega opisati, jer Brku su voljeli svi. Tako su ga zvali od milja.

Nakon majčine smrti koja je preminula samo par dana prije godišnjice smrti moga oca, srce mi se slomilo od muke, boli i svega. Nije samo meni i bratu se slomilo, ali to nas je samo još više povezalo, mada smo oduvijek bili bliski. Mama nam je znala reći onako usput, - 'uvijek ćete imati jedno drugo i moći ćete se sjetiti nas, svega skupa, to ćete samo vi znati i osjećati'. To je istina, to imamo i to me sad veseli. Često pričamo o njima. Brat ima iste mote kao otac i to mi je super, podsjeti me to na njega. Ma na oca svašta podsjeti...pogotovo ljeto na selu. Tamo je on ostavio tragove. Volio je svoje rodno mjesto, i on i majka. Obožavam taj mir, ne treba mi ništa, samo da sjedim ispred kuće a tako bi danima mogla, to mi je gušt. Misli mi odlete i baš sam sretna tada misleći na njih.

Radi majčinih molitvi, posta i vjere, Bog mi je dao najveće milosti. Sigurno ne radi mene same, sve je to ona izmolila. Dao mi je da i nju vidim. Milost ogromna, rekao mi je jedan svećenik da je to majčin znak da je ona sada dobro .

Nakon nekog vremena sam s prijateljicama zajedno molila par godina u crkvi u kapelici. Veliko povjerenje nam je dao dobri svećenik B. a kod obitelji K. iz Sesveta prilikom molitve sam prvi put primila znakove.To je bila osoba koja je puna milosrđa i koja mi je ponudila pomoć u bolesti a to je nešto što se ne zaboravlja. Bože uvijek ih čuvaj i Majko moli za njih. Čudo od ljudi. Svima pomažu, i to pravo, od srca...

Majčina smrt otvorila je moje srce i Bog me oslobodio patnje jer nisam mogla zatrudnjeti. Ta muka je nestala .
Ivana i mene Bog je pozvao na nešto drugo, osjetili smo poziv i danas imamo dvoje posvojene dječice.
Dao nam je znakove i kroz njih, kroz njihove priče, imena, dane rođenja...sve je bilo povezano. Hvala ti Bože na tome.

O tome ću više jednog dana...

Kukala sam Bogu dugo i nisam shvaćala potpuno da je sve što prolazim sve ono na ćemu ću biti zahvalna i što će mi dati novu dimenziju života zbog koje ću duhovno biti jača i drugačija. Kada mislimo da smo prošli najteže ili misleći da nam je sada možda već najteže, to ne mora biti istina, uvijek može biti teže, bar je bilo tako u mom slučaju.
Sjećam se da je bio kraj 9 mjeseca i da je  u novinama bila A.B.(ne navodim ime radi zaštite privatnosti) i da se apelirao na pregled dojki .
Pročitala sam njenu priču i rekla samoj sebi da idem i tako je bilo. Otišla sam privatno i dr. mi je na lijevoj dojci našao neku tvorbu za koju mi rekao da što prije odem na punkciju. Noge su mi se odsjekle od straha, ali nisam to odgađala već sam se narucila odmah u bolnicu.

Danima nisam spavala, razne misli su me mučile, smirila bi se za neko vrijeme i tako u krug.
Nakon punkcije, sestre koje su ju radile, jedino meni nisu ništa ohrabrujuće rekle, osim da im se nakon dobivenog nalaza javim. Nakon nekoliko dana stigao je i nalaz. Kada sam ga primila u ruke izgubila sam dno pod nogama jer ono što sam pročitala oduzelo mi je dah. Jedva sam uspjela sjesti i doći sebi. Pisalo je - karcinom papilarni.

Sestre i doktorice su me smirile i utješile me riječima kako sam još mlada i da ću se izboriti. Poslije sam išla i na biopsiju, magnet i prije operacije na markaciju, ocrtali su mi limfne čvorove koje su izvadili. Sve je drugo bilo izdrživo ali markacija je bila strašna. Žene u sobi su bile divne, hrabrije od mene. Pored mene je bila jedna doktorica od koje sam saznala puno informacija i još jedna divna mlada žena. O odjelu i doktoru Z.nemam riječi. Uvijek molim za njega i sve njih tamo. Iza operacije mi je rekao da mu se sve čini i bolje nego je mislio po nalazima ali da će više o kemoterapiji ili zračenju znati iza nalaza.

Prije operacije sam išla na molitvu ozdravljenja kod Josipa Lončara i čula sam se s Vickom (vidjelicom iz Međugorja) koja je molila za mene. Moja Marijana Š., moj F....Uz mene su bili mnogi ,moja obitelj H.,ujutro mi je moja LJ. prije operacije dosla dati poljubac umjesto mame.
Mnoga moja braća i sestre u Kristu molili su i bili uz mene, moje cure s posla, one mi uvijek pomažu, moje druge prije, moji prvi, ne mogu o imenima puno jer ih je puno, da ne zaboravim nekog.

Puno mi je ljubavi pružilo mnogo njih u tom teškom periodu a to se ne zaboravlja.
Tada san najviše vjerovala Bogu i najmanje sam kukala. Otvorila sam srce i imala veliku vjeru da će na kraju sve biti bolje, ali nakon odlaska doktoru na vađenje konaca i  po nalaz da vidimo sve što me čeka dozivjela sam čudo.

To si bio ti BOŽE.. Ne znam koje je bio vise pod šokom ja ili doktor, on nije mogao vjerovati što piše  a ja sam bila presretna i jedva sam čekala da izadem iz sobe i odem svom Ivanu koji me čekao.

Naravno da nisam imala pomisao tužiti ih za grešku o kojoj su pričali neki u hodniku i mnogi poslije ,jer su svi bili šokirani nalazom a ja sam naprosto vrištala od sreće .
Čekali su me svi moji najvažniji, bili su sretni i onda sam otišla do svojih H. Plakali smo svi i zahvaljivali Bogu Svemogućemu.
Bože hvala Ti.

Pisalo je na nalazu dokazani karcinom a dole ispod sve što su testirali da raka jednostavno više nema.
Bože to si bio ti, pomogao si mi kada mi je najviše trebalo, jer čekala me moja Rita a i Marijan koji je došao iza karcinoma, možda nas i još netko čeka, daj Bože.
Kukala sam Ti i pitala Te, kudila Te, a Ti si mi pomogao kad je najviše trebalo. Hvala ti.
Svi prolazmo svoj križnii put, svoju tamnu noć, svoju muku, svoje teškoće i strahove, ali Bog je uvijek tu s nama. Neki prolaze i puno teže situacije,nemoguće teže a ovo moje je samo kap u oceanu boli ..

Lidija Sudar,Zagreb

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Započeli radovi na izgradnji javnog WC-a pod Križevcem
16. Srpanj 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.