Oslabljena dugogodišnjim političkim previranjima Austrija je 1938. godine pripojena nacističkoj Njemačkoj i tako prestala postojati kao neovisna država.

Međutim, već 1943. sile Osovine počele su kovati planove kako će, u slučaju pobjede protiv nacističke Njemačke i njezinih saveznika, podijeliti Njemačku i Austriju kao ratni plijen i na taj način nadoknaditi štetu koju su tijekom rata doživjele na teritoriju vlastitih država. Kad je 1945. godine Drugi svjetski rat završio, sile pobjednice malo su preinačile svoj plan u pogledu Austrije. Dakle, Sjedinjene Američke Države, Engleska, Francuska i Sovjetski Savez dogovorili su se da Austrija opstane kao država u svojim granicama, ali su je podijelili na četiri zone i sukladno tome okupirali.

Sovjetski Savez je zauzeo Donju Austriju, najbogatije austrijsko područje s razvijenom poljoprivredom, industrijom i rudnim bogatstvima koje ujedno okružuje glavni grad Beč. Beč je također bio podijeljen u četiri zone.

Sovjetski planovi

U manje od dvije godine Njemačkoj je bilo dopušteno da stekne priličan stupanj političke neovisnosti u zonama koje su pod okupacijom držali Amerikanci, Englezi i Francuzi, dok je na području bivše sovjetske okupacijske zone 1949. godine stvorena komunistička država Njemačka Demokratska Republika.

Za razliku od drugih okupatora Austrije, Sovjeti su prisilno uveli novi komunistički režim u zoni koju su držali. Pljačkali su sve što su mogli, pogotovo strojeve i industrijsku opremu. Zemlja je sve više siromašila. Pet godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata, franjevac konventualac Petar Pavlicek koji je služio u Beču, došao je na ideju da organizira molitvu krunice i večernju procesiju svjetla, s nakanom povlačenja sovjetskih trupa iz Austrije. Deseci tisuća ljudi, uglavnom članova Pokreta molitelja krunice, hodali su u procesiji Bečkim Prstenom – znamenitom ulicom u povijesnoj jezgri grada, moleći krunicu uz upaljene svijeće od čuvene Zavjetne crkve (Votivkirche) do Franjevačkog samostana.

Čovjek od povjerenja

Tko je zapravo bio 48-godišnji fra Petar Pavlicek - inicijator procesije? Rođen je 1902. u Innsbrucku i roditelji su mu nadjenuli ime Otto. Život ga nije mazio. Majka Gabriela umrla je kad mu je bilo dvije godine, tako da je potpunu brigu o njemu i njegovom starijem bratu preuzeo otac, vojni časnik austrijske carske vojske. U to vrijeme Austrija je bila prostrana, moćna država, pa je Ottov otac Augustin po dužnosti često dobivao premještaj i mijenjao prebivalište, tako da nije bilo prilike da obitelj igdje pusti dublje korijene. Ipak, osnovnu i srednju školu pohađao je u Beču i u češkom gradu Olomoucu.

Nakon položene velike mature 1920. godine Otto je počeo raditi u tvornici namještaja Thonet, ali je upao u loše društvo i ubrzo odbacio nauk Katoličke crkve. Od 1922. do 1924. služio je vojni rok u slovačkom gradu Prešovu, a potom se zaposlio u praškom ogranku švicarske tvrtke Brown Boveri. Budući da nije bio zadovoljan poslom, 1927. upisao je studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Wroclawu (tada zvanom Breslau) u Poljskoj.

Putujući slikar

Nakon tri godine studiranja, napušta Poljsku i uglavnom pješice obilazi cijelu Europu kao putujući slikar. Od svih mjesta najduže se zadržao u Parizu, Londonu i Cambridgeu. U Londonu se bavio izradom plakata i dizajniranjem ručnih torbi. Tamo je 1932. sklopio civilni brak sa slikaricom Kathleen Nell Brockhouse. Brak je trajao svega nekoliko mjeseci i sporazumno je razveden. 1933.g. vratio se u Brno gdje mu je živio brat, a potom se skrasio u Pragu.

Tada je uslijedilo razdoblje njegovog obraćenja. Teško se razbolio i počeo je razmišljati o svom dotadašnjem životu i značenju života uopće i tako je polako u njegovom srcu počela rasti ljubav za Isusa, pa je učestalo posjećivao crkve u Pragu. Zabilježeno je njegovo svjedočenje o neobičnom događaju koji se zbio u jednoj staroj praškoj crkvi. Moleći se pred slikom Presvetog Srca Isusova, vapio je: „Isuse, ljubim te i želim te ljubiti još više!“, da bi potom začuo u sebi glas: „Ukoliko me želiš ljubiti još više, prvo moraš poći mojoj Majci!“

Iako smeten, na izlazu iz crkve uočio je kip Majke Božje. Zastao je i obratio joj se riječima: „Gospo, tvoj Sin me šalje k tebi da me poučiš kako da ga još više uzljubim.“ Kažu da mu je milost obraćenja izmolio njegov brat.

Svećenički poziv

Ubrzo je osjetio svećenički poziv i posve je napustio bavljenje slikarstvom. No, nije bio siguran koji red bi bio za njega najbolji. Zatražio je savjet dominikanskog provincijala u Pragu, a on mu je preporučio da o svemu porazgovara s Teresom Neumann, čuvenom njemačkom mističarkom, koja je živjela u Konnersreuthu, u Bavarskoj. Pošao je k njoj i saslušavši ga, rekla mu je: „Krajnje je vrijeme da se zarediš za svećenika. Molit ću se i prinositi žrtve za tebe.“ Pošto je izašao iz njezine kuće, Otto se uputio u najbližu crkvu. Kako je to bila franjevačka crkva, donio je odluku da će se pridružiti franjevcima. No, ni nakon te odluke nije išlo sve glatko. Prvo se javio se franjevačkoj provinciji u Innsbrucku, a potom u Beču. Ni u jednoj nije bio prihvaćen. Smatrali su ga prestarim. Bilo mu je 35 godina. Potvrdan odgovor dobio je tek u trećoj provinciji - u Pragu.

Redovnički habit obukao je 1937. godine i dobio ime Petar prema apostolu Petru. Za svećenika je zaređen u prosincu 1941. godine. Prije negoli je zaređen, siromasima je podijelio sve što je posjedovao.

Objave iz Fatime

Kako je Drugi svjetski rat bio u punom zamahu, njemačka vojska trebala je sve više vojnika, pa je Petar u svibnju 1942. dobio poziv za odlazak na bojišnicu. Odbio ga je zbog priziva savjesti, ali ga je Gestapo izveo pred sud i izrečena mu je presuda služenja u pomoćnim vojnim službama na zapadnom frontu. Tako je počeo raditi kao bolničar. U kolovozu 1944. američki vojnici su ga zarobili i prevezli u logor ratnih zarobljenika u Cherbourgu. Ondje je služio kao kapelan. I upravo je tu prvi puta naišao na knjižicu o marijanskim objavama u Fatimi. Pročitavši knjižicu shvatio je smisao povijesnih događaja koji su se odvijali pred njegovim očima. Kad je oslobođen u srpnju 1945. nije se mogao vratiti u samostan u Prag, nego se uputio u Beč.

Na svjetskoj sceni u to se vrijeme počinje razvijati hladni rat između Zapada i Istoka. U tom će razdoblju fra Pavlicek potaknuti potpunu promjenu na austrijskoj političkoj sceni.

Na blagdan Svijećnice 2. veljače 1946. odlazi na hodočašće u Mariazell, najveće marijansko svetište u Austriji, gdje klečeći pred kipom Velike Majke Austrije žarko moli Blaženu Djevicu za znak ili uputu za zaštitu i izbavljenje Austrije od sovjetskog komunističkog režima. U molitvi je začuo je ove riječi: „Učini ono što ti kažem i imat ćete mir.“ (Puno kasnije je otkrio da su te iste riječi od Djevice Marije čula i djeca u Fatimi). Fra Petar je i sam sve dublje ulazio u poruku. Otkrio da je jedini spas za Austriju i cijeloga svijeta povjerenje u Boga, Djevicu Mariju i njezino Bezgrešno Srce.

U Fatimi je Djevica Marija pozvala na molitvu krunice i obraćenje. Tako je 1947. godine fra Petar utemeljio Pokret molitelja krunice. Biskup Leire u Portugalu darovao mu je kip Gospe Fatimske (koji je izradio isti onaj umjetnik koji je izradio i kip u Fatimi) i koji će austrijski vjernici pronositi Bečkim Prstenom.

Fra Pavlicek je počeo putovati diljem zemlje i pozivati Austrijance na pokoru, molitvu i obraćenje. Njegovi pozivi nisu ostali bez odgovora. Ubrzo ga je slijedio austrijski narod. Kad je predvodio misno slavlje, crkve su bile premale da prime sve okupljene vjernike. Kad je ispovijedao, stvarali su se dugački redovi ljudi pred ispovjedaonicom. Znao je ispovijedati i po tri dana i tri noći bez prestanka. Mnogi su se grešnici obratili i obnovili svoju vjeru. Godine 1948. fra Pavlicek je predvodio čuveni skup u kapucinskoj crkvi u Beču. Sastojao se od misnog slavlja s propovijedi, blagoslova bolesnih i nemoćnih, ispovijedi i molitve žalosnih otajstava krunice. Takav skup je obično trajao pet dana, jer je fra Pavlicek govorio da je mir Božji dar i da ga ne mogu dati političari jer se mir jedino može postići revnom molitvom, pokajanjem i istinskom promjenom života.

Svakog 13. u mjesecu organizirane su procesije, a 12. rujna na blagdan Imena Marijina fra Pavlicek je pozvao sve Austrijance da u svim gradovima organiziraju procesiju. Taj blagdan je posebno izabran jer ga je 1683. uveo papa Inocent XI. nakon pobjede Beča nad Otomanskim carstvom.
Procesiji se pridružio austrijski kancelar Leopold Figl zajedno s ministrima svoga kabineta, a kasnije, 1953. godine učinio je to i Julius Raab, njegov nasljednik na mjestu kancelara.

"Molim vas, molite!"

Iako je već tekla 1954. godina, sovjetska okupacija je još uvijek trajala. Činilo se da su se u Austriji Sovjeti osjećali kao kod kuće. Višestruki pregovori koje su vodili kancelari Figl i Raab nisu bili uspješni za Austrijance jer su pred sobom imali Vječeslava Molotova, sovjetskog ministra vanjskih poslova, neumoljivih stavova koji je zagovarao čvrstu Staljinovu politiku. Oko 260 pokušaja da austrijski političari zajedno sa saveznicima postignu ugovor s Kremljem nije uspjelo. Sovjeti nisu htjeli vratiti Austriju Austrijanacima.

Tada je fra Pavlicek, uz podršku od 500.000 članova Pokreta molitelja krunice, uvjerio vladu da 8. prosinca, blagdan Bezgrešnog začeća Marijina, proglasi neradnim danom, baš kao što je to bilo prije nego što je Austrija pripojena Trećem Reichu, kao i tijekom dvije godine nakon rata. Zahvaljujući fra Pavliceku i Pokretu molitelja krunice 8. prosinca je opet bio proglašen neradnim danom. Bio je to veličanstven zavjetni dar prinesen Mariji na stotu obljetnicu proglašenja dogme njezinog Bezgrešnog Začeća.

Fra Pavlicek je bio siguran da bi se problem oslobođenja Austrije od sovjetske okupacije mogao i morao povjeriti Djevici Mariji. „Jedino uz Marijinu pomoć možemo sovjetsko „njet“ preokrenuti u „da“ - napisao je u pismu kancelaru Raabu.

Nakon Uskrsa 1955. godine, neposredno prije drugog kruga pregovora u Moskvi, kancelar Raab i Leopold Figl, tada na dužnosti ministra vanjskih poslova, obratili su se fra Pavliceku i svim moliteljima Pokreta krunice ovim riječima: „Molimo vas, molite! Neka svi molitelji Pokreta krunice mole da austrijski narod zadobije Božje milosti.“

I onda se dogodilo čudo. Dana 13. travnja – na dan Marijinih ukazanja u Fatimi - Sovjeti su neočekivano promijenili svoje mišljenje. Nakon što su prihvatili velikodušnu naknadu, složili su se da će napustiti Austriju. Ugovor o povlačenju svih sovjetskih vojnika potpisan je u svibnju, a 26. 10. je i zadnji vojnik Crvene armije napustio Austriju. U znak zahvalnosti u svim austrijskim crkvama oglasila su se zvona i zvonila su tri dana i tri noći. Dana 12. rujna, na blagdan Imena Marijina, na tisuće ljudi se okupilo u Beču. Koračali su moleći s krunicama u ruci zahvaljujući Gospi Fatimskoj na njezinom zagovoru. Kancelar Julius Raab je izjavio: „Danas, mi, čija su srca puna vjere, kličemo Nebu radosnom molitvom: 'Slobodni smo! Sveta Marijo, hvala ti!“

Pomoć Blažene Djevice Marije

Spontano povlačenje Sovjeta iz Austrije koju su okupirali očito je čudo, rezultat dugogodišnjih molitava mnogih vjernika. Sovjeti se obično nisu povlačili iz područja koja su jednom okupirali. Njemački radnici u Istočnom Berlinu, kao i stanovnici mađarske Budimpešte bili su živi svjedoci takvog stava. Pokušaj da se oslobode od sovjetske dominacije 1960. godine ugušen je u krvi. Isto se dogodilo u Čehoslovačkoj i Poljskoj. Dosad povjesničari nisu mogli otkriti razloge takvog neobičnog ponašanja Sovjeta prema Austriji. Za vjernike nema dvojbe - Majka Božja pomogla je Austrijancima. Isto mišljenje tih je dana izrazio i austrijski kancelar Julius Raab: „Blažena Djevica Marija nam je pomogla da postignemo mirovni sporazum.“

Molitelji Pokreta krunice nisu prestali sa svojom aktivnošću ni nakon oslobođenja Austrije. Naprotiv, proširili su opseg svojih molitvenih nakana i aktivnosti na čitav svijet. Posebne molitve bile su posvećene obraćenju Rusije. Danas 700.000 molitelja predvodi vlč. Benno Mikocki. Fra Pavlicek, utemeljitelj Pokreta krunice, doživio je srčani udar 1970. i nikada se nije u potpunosti oporavio. Zbog svoje bolesti više nije mogao obavljati svoju službu. U svibnju 1981. posjetio je Ivana Pavla II., nekoliko dana prije nego što je neuspješno izveden atentat na papu. Fra Pavlicek je preminuo 14. prosinca 1982. godine, a 13. listopada 2000. započeo je proces za njegovu beatifikaciju.

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Moderne gatalice facebooka
22. Ožujak 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.