Čitam neke portale koji su pisali o tome koliko su kladionice i kockarnice zaradile u 2025. godini. I šokantni su podaci: u Bosni i Hercegovini - iznos iznosi više od milijardu i osamsto milijuna, Zapadnohercegovačka županija – sto i jedan milijun, Hercegovačko-neretvanski županija – više od dvjesto sedamdeset i dva milijuna.
Ja trenutno djelujem u župi Međugorje, koje pripada općini Čitluk, zanimljivo je kako je Čitluk skoro prvi po uplatama, gdje je uplaćeno više od sto četrdeset milijuna. Zašto ovo navodim? Kao fratra i kao svećenik imam pravo upozoriti na zlo koje se krije iza ovoga. Ja znam da će mi mnogi zamjeriti i da će me prezreti i da će me zamrziti. Ali tako je bilo i sa Isusom: i njemu su zamjerili, zamrzili ga i na karaju ubili što je govorio „istinu,“ zato što je pomagao ljudima koji su bili na rubu. Ali je i dalje nastavio govoriti istinu, preko svojih učenika, apostola, i poslije preko mnogih svećenika i biskupa, pa sve do danas. A ja, kao svećenik kojeg je Bog izabrao i od kojeg očekuje da istinu širim, zbog toga želim malo o ovome progovoriti.
Kladionica i kockarnice nisu neutralno mjesto. One nisu bezazlena zabava, kako se često pokušava prikazati. Kladionice i kockarnice su hram u kojem se ne služi Bogu, nego novcu i sotoni, i u kojem se ne gradi čovjek, nego se on sustavno razgrađuje. U tim prostorima ne pobjeđuje rad, strpljenje i poštenje, nego iluzija brze zarade koja iza sebe ostavlja razrušene obitelji, prazne hladnjake i izgubljeno dostojanstvo.
Novac koji se ondje ostavlja nosi sa sobom prokletstvo, jer je zarađen i potrošen na tuđoj slabosti. Nema blagoslova u novcu koji razara brakove, pretvara očeve u robove aparata i ostavlja djecu bez osnovnih uvjeta za život. Ne može se istovremeno moliti Boga za blagoslov obitelji, a zatim svjesno financirati sustav koji tu istu obitelj uništava.
Posebno bolna i sablažnjavajuća činjenica jest da kladionice postoje i u Međugorju, mjestu molitve, posta, ispovijedi i obraćenja, gdje ljudi iz cijeloga svijeta dolaze tražiti Boga, mir i novi početak. Pitam se, zar se nije moglo barem ovo sveto mjesto poštedjeti, zar moramo slušati kako nam se hodočasnici sablažnjavaju i šokiraju našem ne poštovanju prema svetome mjestu. Zar je pohlepa toliko velika? Pitam se, zar oni odgovorni u Međugorju i općini, zar nisu mogli barem ovo sveto mjesto zaštiti.
Prisutnost kockarnica i kladionica na takvom mjestu nije samo društveni problem, nego duboka duhovna rana i javna sablazan. Ne može se služiti dvama gospodarima, ne može se istim putem ići prema Brdu ukazanja i prema kladionici, ili prema crkvi i kladionici, jer to nisu dva paralelna puta, nego dva suprotna smjera.
Ne želim ovdje nikoga prozivati niti upirati prstom, ali mislim da moramo znati razlikovati neke stvari i postaviti neke prioritete. Ali kako naši ljudi kažu „Ne more i ovce i novce.”
Ako se zapitamo što se sve moglo učiniti s tim silnim novcem koji je završio u kladionicama, odgovor je porazan. Tim se sredstvima moglo osigurati dostojanstveno življenje za siromašnih obitelji, omogućiti liječenje teško bolesnih, pomoći mladima da ostanu u svom kraju i stvore obitelji. Umjesto toga, izabrali smo put koji proizvodi ovisnike, siromaštvo i beznađe.
Najveće žrtve kocke nisu oni koji stoje za aparatom, nego njihova djeca. Djeca koja odrastaju u strahu, nesigurnosti i sramu, djeca koja prerano uče što znači prazna kuća i odsutan roditelj, djeca koja nose posljedice grijeha odraslih. Nijedno dijete ne smije biti gladno zato što je njegov otac povjerovao laži da će ga sreća izvući iz problema.
Sa ovakvim novcem nema blagoslova, tu je prokletstvo. Ovdje ću citirati jednog fratra koji je prije par mjeseci govorio o kladionicama i kockarnicama, kaže on ovako: „Neki kažu i to hrani nečija usta, ne mogu oni nahraniti usta koliko su oni ljudima uzeli kruha iz usta.“ I to je točno. Sotoni nije cilj nekoga nahraniti, nego mu uzeti i ono što malo ima.
Teško je jesti taj kruh, kad znaš da si ga nekome uzeo iz usta. Ne može taj kruh biti sa blagoslovom. Zato je vrijeme da prestanemo šutjeti i prestanemo se samozavaravati. Vrijeme je da jasno i glasno kažemo da je kocka zlo, da su kladionice i kockarnice sotonini hramovi našeg vremena, hramovi gdje se klanjamo sotoni; toga moramo biti svjesni, i da novac uložen u njih ne donosi blagoslov, nego razaranje. Bog je Bog milosrđa i praštanja, ali ne blagoslivlja ono što sustavno uništava čovjeka, obitelj i zajednicu.
Ako želimo promjenu, moramo započeti od sebe, od vlastitih odluka i prioriteta. Ako želimo blagoslov, moramo prestati hraniti zlo i početi ulagati u život, čovjeka i ljubav. Sve drugo je obmana", napisao je fra Marin Mikulić
