Usnih san

Anđeo me povede na neko, tihom svjetlošću obasjano groblje.

Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima. Imena mi nisu ništa kazivala.

No, odjednom postah svjestan bilježaka pod njima. Bili su sve ovakvi zapisi:

živio tri godine i šest mjeseci,

živio sedamnaest dana,

živio četiri mjeseca i dva dana,

živio dvanaest godina,

živio pedeset i dvije minute.

- Zašto si me doveo na ovo dječje groblje? - upitah ga zgranuto.

A groblje bijaše nepregledno.

- Ovo nije dječje groblje – reče mi. – Ovdje počivaju odrasli ljudi.

- Pogledaj što piše – upozorih ga na natpise.

On se bolno osmjehnu.

- Znam – reče. – Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer samo su toliko živjeli.

Nepoznati autor

Označeno u