Valja vjerovati da Bog djeluje u nama i da su naša unutarnja i vanjska putovanja, naša nemoć, kao i previranja, dio većeg plana čijeg smo mi tek mali dio.
Bog nije dao Izraelcima samo kruh s neba…
Prokušanost našeg života svjedoči kako je strpljivost put koji vodi k miru, učenje staza koja vodi k znanju, a poniženje je jedini put koji vodi k poniznosti.
„Ali, jao čovjeku po kom dolazi sablazan!“(Mt 18,7)
Život treba podvrći kritici vrijednosti.
Što čini onaj koji se uzoholi? Uspravi se, digne glavu, uzdigne pleća, želi povećati čitav svoj stas. Sve na njemu govori: "Ja sam veći od tebe, ja sam viši nego ti !"
Pitanje Boga i odgovor na to pitanje mjerilo je kulture pojedinog čovjeka i cijelog čovječanstva.
Vrlo je lako upasti u lijenost, besposličarenje, odugovlačenje ili čak nemarnost.
Božji se ljudi ne gube u raspravama; oni jednostavno žive cjelovitost.
Željeti svetost bez napora, tražiti bilo koju krjepost bez kušnje i borbe, bez bitke i poraza, mladenački je san koji ne odolijeva pred prokušanim iskustvom pravoga duhovnog života.
Sveti Padre Pio bio je franjevac kapucin (OFMCap) koji je dugi niz godina nosio na svome tijelu svete Isusove rane (stigme).
Katolički bloger i američki pisac Matt Walsh u jednom govoru iznio je Sotonsku taktiku za uništavanje kršćanstva u Americi, ali isto zasigurno vrijedi za Europu i do određene mjere, i za Hrvatsku.
Ne možeš reći – sad sam postigao to, i sad sam ja zadovoljan.
Današnji ateizam nije umna, nego voljna dimenzija ljudskog društva.
Život treba podvrći kritici vrijednosti.
“Kada mi Gospodin povjeri dušu”, rekao je sveti Padre Pio, “stavljam ju na svoja ramena i nikad ju više ne puštam. Svatko može reći: Padre Pio je moj!”