Svećenik je oprostio svojm ubojicama

Prije nekoliko godina jedan španjolski svećenik stajao je pred napunjenim puškama i čekao smrtonosni udarac.

Prije nego što će umrijeti, zamolio je da smije još jednom zagrliti svoje protivnike koji će ga ubiti. Kad mu je zapovjednik dopustio, pristupio je svakom pojedinom vojniku i zagrlio ga uz riječi: Dragi moji! Moja vjera je vjera ljubavi i opraštanja. Zato vas grlim u ovaj posljednji trenutak i s najvećom ljubavlju gledam na vas. Ako vas poslije bude mučila grižnja savjesti što ste me ubili, tada nemojte zaboraviti da sam vas prije smrti još zagrlio i oprostio vam vaše djelo. Ja vam zahvaljujem što ste mi pribavili veliku milost svetog mučeništva! Nakon toga je natrag stupio na svoje mjesto i rekao: Ja sam spreman, pucajte! Sklopio je svoje ruke, oči podigao prema nebu i srušio se mrtav na zemlju s molitvom na usnama za svoje protivnike.

Kako je to divan primjer junačke ljubavi prema bližnjemu, koja ne pozna granica i jednako grli protivnika kao i prijatelja. Ako usporedimo sebe sa spomenutim mučenikom, koji umi-rući oprašta svojim ubojicama, kako smo jadni, tvrdi i nemilosrdni, kad ne znamo i nećemo oprostiti svom bližnjemu kud i kamo neznatnije uvrede i nepravde, koje nam je nanio. Pokazujemo da imamo vrlo malo Kristova duha i da smo kršćani samo po imenu. Pravi kršćani su oni vjernici koji znaju opraštati onima koji ih mrze i progone. I samo takvi kršćani mogu ispunjavati Kristovu zapovijed ljubavi.

Označeno u