Draga braćo i sestre u Kristu Isusu!

Slaveći Dan života, ove godine prve nedjelje u veljači, kada Crkva s osobitom pažnjom i zahvalnošću promatra neprocjenjivu vrijednost svakoga ljudskog bića te poziva na njegovu vjernu zaštitu od naravna začeća do naravne smrti, uzdižemo svoje poglede prema Bogu, Gospodaru života. On je izvor svakoga daha, svakoga dara i svakoga blagoslova; od njega sve primamo i njemu sve vraćamo, jer u njemu svaki život ima svoje ishodište i svoj ispunjeni smisao.

1. Čovjek stvoren na sliku Božju

Sveto Pismo s nedvosmislenom jasnoćom svjedoči da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Sv. Pavao još pobliže: Bog nas je stvorio imajući u vidu “Prvorođenca, prije svakog stvorenja”, Isusa Krista, koji je „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15). Time nas Božja riječ poučava da ljudski život nije plod slučaja niti puko ljudsko postignuće, nego sveti dar ljubavi Presvetoga Trojstva, povjeren čovjeku kako bi ga s odgovornošću, poštovanjem i zahvalnošću primao, čuvao i razvijao. „Život je Božji dar nama; način na koji ga proživljavamo naš je dar Bogu“[1]; da svaki ljudski život, od trenutka začeća sve do naravna svršetka, nosi u sebi neotuđivo dostojanstvo. „Dostojanstvo je bezgranično, neotuđivo utemeljeno u samom biću; pripada svakoj ljudskoj osobi i nadilazi svaku okolnost, neovisno o stanju ili situaciji u kojoj se osoba nalazi“.[2]To dostojanstvo izvire iz same istine da je svaki čovjek željen, ljubljen i osobno pozvan na puninu života u Bogu: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih“ (Jr 1,5).

U vremenu obilježenu ozbiljnim prijetnjama ljudskome životu – nasiljem, siromaštvom, bolešću i sve raširenijom kulturom odbacivanja – Crkva ne prestaje jasno i odlučno podizati svoj glas u obranu životâ, osobito onih koji su najranjiviji: nerođenih, slabih, ranjenih, starijih i bolesnih. U njima sam Gospodin Isus želi biti prepoznat i ljubljen.

Već u Starom Zavjetu nalazimo Božju opomenu: „Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: tȁ moje je ime u njemu“ (Izl 23,21).

2. Crkva u zaštiti života

Jednako danas, kao i tijekom cijele svoje povijesti, unatoč nesklonosti svijeta i nerijetkim brutalnim napadima, Crkva je uvijek stajala – i, s pomoću Božjom, i danas čvrsto stoji – u zaštiti dostojanstva ljudskoga života.

Na to nas podsjeća neprekinut niz crkvenoga učiteljstva. Ne ulazeći dublje u povijest, podsjetimo na jasnoću crkvenoga nauka izraženu na Drugom vatikanskom koncilu, osobito u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, u Katekizmu Katoličke Crkve, u brojnim enciklikama i porukama rimskih prvosvećenika. Osobito mjesto zauzima enciklika svetog Ivana Pavla II. Evangelium vitae – Evanđelje života, Pape koji je s dubokim proročkim osjećajem ustanovio 1995. te promicao obilježavanje ovoga Dana života.

U tom istom duhu progovorio je i Sveti Otac papa Lav XIV., koji je odmah po izboru za Kristova namjesnika i Petrova nasljednika, slaveći svetu Misu za Crkvu u Sikstinskoj kapeli, svjestan zahtjevnosti vremena u kojem mu je povjereno voditi Crkvu, rekao:

„To su okruženja u kojima nije lako naviještati Evanđelje i svjedočiti njegovu istinu, u kojima se vjernike ismijava, osporava, prezire ili, u najboljem slučaju, trpi i sažalijeva. Pa ipak, upravo su to mjesta gdje je naš misionarski izlazak najpotrebniji. Nedostatak vjere često je tragično praćen gubitkom smisla života, zanemarivanjem milosrđa, strašnim povredama ljudskog dostojanstva, krizom obitelji i mnogim drugim ranama koje pogađaju naše društvo. To je svijet koji nam je povjeren, svijet u kojem smo, kako nas je papa Franjo toliko puta učio, pozvani svjedočiti našu radosnu vjeru u Isusa Spasitelja“.[3]

Prije toga kardinal Robert Francis Prevost, kako razni mediji prenose, propovijedao je: „Božje milosrđe poziva nas da štitimo svaki život, osobito one koje društvo zanemaruje – dijete koje još nije rođeno i starije osobe koje se približavaju svršetku svoga puta – jer svatko nosi Kristovo lice“.

Zadržimo se kratko na ovoj snažnoj rečenici kardinala Prevosta, Svetoga Oca pape Lava XIV.

– „Božje nas milosrđe poziva da štitimo svaki život“: Ove riječi sažimaju samu srž kršćanskog pogleda na čovjeka; dostojanstvo života ne mjeri se korisnošću, snagom ni društvenim priznanjem. Stoga je briga za najslabije mjerilo autentičnosti naše vjere i ljubavi.

– „Dijete koje još nije rođeno i starije osobe koje se približavaju svršetku svoga puta“: Papa je duboko svjestan da je tzv. „kultura odbacivanja“ ista prema svima – bilo da je riječ o početku ljudskoga života, svršetku ovozemaljskoga putovanja ili bilo kojoj fazi života u kojoj se očituju ljudska slabost, ovisnost ili potreba za društvenom skrbi. Društvo takve ne samo da zanemaruje, nego im često ne dopušta ni da žive. Kršćanski odgovor na ovu „kulturu odbacivanja“ jest istinska briga u kojoj se očituje Kristova ljubav.

– „Svatko nosi Kristovo lice“: Ove riječi poziv su na prepoznavanje Isusa u svakom čovjeku, osobito u siromašnima, nerođenima, onima koji su najmanji, onima koji pate i koji su potrebni naše pomoći (usp. Mt 25,31–46). Sv. Pavao veli: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal2,20).

Stoga je ova istina i poziv na ispit savjesti o tome kako se odnosimo prema onima koji ovise o našoj solidarnosti.

3. „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10).

Svaki ljudski život ima svoje ishodište u Bogu i u njegovoj je ruci od začeća do posljednjega daha.

I onda kada nam se u tamama života čini da je Bog dalek ili nijem, on ostaje vjerno prisutan i djelatan: „Može li žena zaboraviti svoje dojenče? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću“ (Iz 49,15).

Veliki papa našega vremena Benedikt XVI. u svojoj je posljednjoj katehezi na općoj audijenciji 27. veljače 2013., među ostalim, rekao: „U čitavoj povijesti Crkve činilo se da Gospodin spava. Ali uvijek sam znao da je u toj lađi Gospodin i da lađa Crkve nije moja, nije naša, nego njegova te da on neće dopustiti da potone. On je taj koji je vodi“.[4]

Apostol naroda kaže: „U njemu živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28).

Zato smo, draga braćo i sestre u Gospodinu Isusu, u vremenu u kojem se vrijednost života često mjeri kriterijima uspjeha ili korisnosti, pozvani ponovo čuti Isusove riječi: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10). Ovim riječima sam nam Isus poručuje da život nije tek puko biološko preživljavanje; da je punina života u zajedništvu s Bogom; život ispunjen ljubavlju istinom i slobodom – hod prema vječnom životu. Svojim utjelovljenjem Isus nam nije ponudio “više životâ” nego život kakvim ga je nebeski Otac zamislio kada je čovjeka na svoju sliku stvorio.

Zato, briga za život nije samo moralna obveza, nego put vjernosti Bogu. Ona se ostvaruje u obitelji, u vjernoj i plodnoj ljubavi supružnika, u otvorenosti daru djece, u strpljivoj njezi bolesnih i u blizini onima koji nose križ trpljenja. „Nosite bremena jedni drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov“ (Gal 6,2).

Povjerimo stoga sve ljudske živote Božjem milosrđu. Štitimo život, jer svaki život nosi lice Kristovo. Molimo Gospodina da učvrsti našu vjeru, osnaži našu nadu i raspali našu ljubav, kako bismo bili vjerni i hrabri svjedoci Evanđelja života.

Neka nas u tome kod Boga prati zagovor Blažene Djevice Marije, Majke života, Žene tišine i vjernosti, koja u srcu prebire, moli i djeluje, da budemo Crkva i narod koji moli, ljubi i hrabro svjedoči radost Evanđelja te vjerno štiti život od naravna začeća do naravne smrti.

† Željko Majić

banjolučki biskup

predsjednik Vijeća BK BiH za laike, obitelj i život

U prvom dijelu sjednice predstavljena su izvješća Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži za 2025., kako za Republiku Hrvatsku tako i za Bosnu i Hercegovinu. Iz iznesenih podataka – navodi se u priopćenju – vidljivo je da OFS i Frama i dalje predstavljaju važno mjesto franjevačke prisutnosti među laicima i mladima, uz naglašene izazove u području formacije, kontinuiteta članstva i uključivanja novih naraštaja. Izvješća radnih tijela, osobito onih vezanih uz „Zlatnu harfu“, duhovnost i izdavačku djelatnost, pokazala su potrebu za boljom koordinacijom i dugoročnijim planiranjem.

U drugom dijelu sjednice raspravljalo se o radu samoga Vijeća, financijskom izvješću i planu za 2026., kao i o organizacijskim i pravnim pitanjima. Posebna je pozornost posvećena pripremama za obilježavanje 800. obljetnice franjevačke karizme s naglaskom na zajedničke sadržaje koji nadilaze pojedine provincije i zajednice.

U tom je kontekstu istaknuta važnost središnjeg susreta proslave ovoga jubileja u Međugorju 5. rujna 2026. kao središnjeg mjesta zajedničkog okupljanja franjevačkih zajednica iz RH i BiH. Proslava u Međugorju prepoznata je kao prilika za vidljivo zajedništvo, duhovnu obnovu i jačanje povezanosti između OFS-a, Frame i franjevačke braće, ali i kao snažan pastoralni znak u širem crkvenom i društvenom prostoru. Sjednica je zaključena dogovorima oko daljnjih koraka, termina i mjesta sljedećih susreta.

U ono vrijeme: Poče Isus ponovno poučavati uz more. I zgrnu se k njemu silan svijet te on uđe u lađu i sjede na moru, a sve ono mnoštvo bijaše uz more, na kopnu. Poučavao ih je u prispodobama mnogočemu.

Govorio im u pouci: »Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijena, osuši se.

Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razastre se i razmnoži te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko. I doda: »Tko ima uši da čuje, neka čuje!«

Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama. I govoraše im: »Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama: da gledaju, gledaju — i ne vide, slušaju, slušaju — i ne razumiju, da se ne obrate pa da im se otpusti.«

I kaže im: »Zar ne znate tu prispodobu? Kako ćete onda razumjeti prispodobe uopće? Sijač sije Riječ. Oni uz put, gdje je Riječ posijana, jesu oni kojima, netom čuju, odmah dolazi Sotona i odnosi Riječ u njih posijanu. Zasijani na tlo kamenito jesu oni koji kad čuju Riječ, odmah je s radošću prime, ali nemaju u sebi korijena, nego su nestalni: kad nastane nevolja ili progonstvo zbog Riječi, odmah se sablazne.

A drugi su oni u trnje zasijani. To su oni koji poslušaju Riječ, ali nadošle brige vremenite, zavodljivost bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda. A zasijani na dobru zemlju jesu oni koji čuju i prime Riječ te urode: tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

„Posebno se želim osvrnuti na roditelje, očeve i majke koji Boga psuju, a to slušaju njihova djeca. Dobro se prisjetite dana krštenja kada ste svoju djecu poveli u crkvu, u onoj žurbi između dogovaranja restorana, frizure, kumova. Kada vas je svećenik upitao, hoćete li učiti svoje dijete da ljubi Boga i bližnjega svoga kao što nas uči sam Krist i njegova crkva? I onda imamo roditelje koji uče svoju djecu da Boga psuju i tako zlo se ovoga svijeta gomila. Nemojte se više nikada upitati otkuda zlo u ovom svijetu.“

Fra Ivanova poruka snažno je podsjetila na krsna obećanja i na odgovornost koju roditelji preuzimaju pred Bogom i Crkvom, ali i na činjenicu da se dobro ili zlo u svijetu često rađa upravo u obiteljima, kroz svakodnevne riječi i postupke.

Nakon utakmice, emocije nije skrivao. U izjavi koja se brzo proširila društvenim mrežama, Mandić je zahvalio Bogu, obitelji i najbližima te poslao snažnu poruku o svom odnosu prema hrvatskom dresu:

“Želim se zahvaliti dragom Bogu na svemu što mi daje, svojoj obitelji, sestrama i svojoj curi. Svi znaju što sam prošao. Bog sve vidi i sve zna. Poginut ću ako treba za hrvatski dres i ove dečke.”

Za Ljubuški i cijelu Hercegovinu, Matej Mandić, koji je Svjetsko prvenstvo prošle godine propustio zbog ozljede, još je jednom pokazao da se rad, vjera i upornost uvijek isplate.

Ruta hoda obuhvaća put dug približno 16,5 kilometara, koji povezuje pavlinski samostan Svetice (kod Ozlja), povijesno i duhovno važno mjesto pavlinskog reda u Karlovačkoj županiji, i Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovcu, no ovo hodočašće nije samo fizički put — ono je duhovno putovanje muškaraca koji žele učvrstiti svoju vjeru, zajedništvo i ulogu u obitelji i društvu, nadahnuti životom i krepostima svetog Josipa, zaštitnika obitelji, radnika i svih muževa i očeva.

Sv. Josip bio je čovjek vjere, poniznosti i odgovornosti — onaj koji u tišini svakodnevnih zadataka i izazova ostaje vjeran svom pozivu i brine se za svoju obitelj. Kao što je sv. Petar Julijan Eymard lijepo rekao: “Šutnja svetoga Josipa savršena je šutnja čovjeka koji pozorno sluša glas Božji i koji živi u savršenom skladu s Božjom voljom.”

Ovaj hod stoga simbolizira našu spremnost da, poput sv. Josipa, slušamo Božji poziv, prihvaćamo odgovornost i djelujemo s hrabrošću i poniznošću u svakodnevnom životu. Stoga najiskrenije pozivamo muškarce svih uzrasta da se odazovu s napomenom da maloljetnici trebaju biti u pratnji odrasle osobe.

📍 Start: Pavlinski samostan Svetice kod Ozlja
📍 Cilj: Nacionalno svetište svetog Josipa, Karlovac
📆 Datum: Subota, 14. ožujka, u prijepodnevnim satima
👣 Duljina hoda: cca 16,5 km (pješačka relacija)

Više informacija o Hodu bit će dostupno uskoro, a sve koji žele sudjelovati potičemo da se prijave za Hod pomoću ove poveznice.

Pridružimo se ovom posebnom događaju i kroz zajedništvo i molitvu osnažimo svoju vjeru, nadahnuti svetošću i primjerom svetog Josipa — uzora istinske muževnosti i vjerodostojnog života pred Bogom i ljudima.

U homiliji održanoj na misi kojom je završila Nacionalna molitva za život 23. siječnja kardinal Seán P. O'Malley (OFMCap), koji sudjeluje u svakom Hodu za život od prvog održanog 1974. godine - osim 2021. godine zbog ograničenja zbog COVID-19, potaknuo je sudionike da "traže prilike biti apostoli života, gradeći civilizaciju ljubavi i etiku brižnosti." "Ovdje smo da objavimo da je život dar. To je dragocjeni dar dragoga Boga... Zajedno možemo zaštititi i njegovati ovaj dar života... Protuotrov za pobačaj je ljubav, ljubav koja se očituje u zajednici, suosjećanju i solidarnosti," rekao je umirovljeni nadbiskup Bostona.

Tijekom Hoda za život predsjednica te udruge Jennie Bradley Lichter podsjetila je okupljene da je ono što je "spasilo mnoge živote i dirnulo nebrojena srca" kroz godine na temu pobačaja, bila "nepokolebljiva nada" sudionika ovih događaja, njihova "ljubav prema mališanima i majkama u potrebi", njihova radost i "veliki broj ljudi koji dolaze ovamo svake godine". Također je pročitala pismo Svetog Oca sudionicima Hoda za život koji im je uputio svoj blagoslov, potvrđujući duhovnu blizinu sudionicima Hoda za život uz poruku da su svojim "impresivnim javnim svjedočenjem" potvrdili da je "zaštita prava na život neizostavan temelj svih ostalih ljudskih prava",

Na skupu je govorio i potpredsjednika SAD J. D. Vancea. Predsjednik Donald Trump sudionicima se obratio putem video poruke, podsjećajući sudionike na svoju ulogu u ukidanju presude Roe protiv Wadea – koja je legalizirala pobačaj u SAD-u 1973. godine. Zahvalio je svima koji su se zauzeli za nerođenu djecu.

U svom govoru potpredsjednik SAD-a J. D. Vance istaknuo je dosadašnja postignuća sadašnje američke administracije predsjednika Trumpa, navodeći mjere poput proširenja zaštite priziva savjesti zdravstvenih radnika i "politika za omogućavanje obiteljskog života", poput "Trumpovih računa", tj. štednih računa za novorođenčad koje podržava država. Također je spomenuo i svoju nedavnu objavu, zajedno sa suprugom Ushe Vance, da očekuju četvrto dijete. Ponovno je potvrdio svoju podršku pokretu za život, naglašavajući da je život Božji dar, a ne teret ili neugodnost. Usporedio je pobačaj s ljudskim žrtvovanjem u poganskim društvima i pohvalio se brojnim pobjedama pokreta za život ostvarenim u prvoj godini Trump-Vanceove administracije. Dodao je: "Znak je barbarstva što djecu tretiramo kao prepreku koju treba odbaciti, a ne kao blagoslov koji treba čuvati."

Među glavnim govornicima, za razliku od prethodnih godina, na skupu nije bilo prepoznatljivih pro-life demokrata što ukazuje na njihov jasan odmak od Hoda za život.

Pro-life demokrati, u partnerstvu s Rehumanize International i Consistent Life Network, održali su vlastito okupljanje u National Press Clubu u Washingtonu D.C. uoči Hoda za život na kojemu su predstavili svoju zakonodavnu viziju kao dio kampanje "Zakonodavstvo za ljudsko dostojanstvo". Među prijedlozima koje su podržali bio je Zakon o podršci zdravim majkama i bebama, dvostranačka inicijativa koja je predstavljena u Zastupničkom domu i Senatu, a koja ima za cilj osigurati besplatan porod eliminirajući sudjelovanje roditelja u troškovima prenatalne, porodne i postnatalne skrbi.

Plava boja štita sa zlatnim obrubom upućuje na Domovinu na nebesima i svetoga Josipa, čuvara i zaštitnika Republike Hrvatske. Tako onda i plava boja simbolizira mir, sigurnost i povjerenje. Plava boja simbolizira Blaženu Djevicu Mariju. Župa na čijem se području nalazi bazilika i Nacionalno svetište svetog Josipa ima zaštitnicu Blaženu Djevicu Mariju Snježnu, na Dubovcu.

U središtu štita nalazi se poznata šestokraka karlovačka zvijezda koja ujedno upućuje i na porijeklo svetoga Josipa – iz plemena Davidova. Isto tako, čitana s još dodatnih manjih šest krakova simbol je dvanaestorice apostola čime se želi označiti i vjera u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Broj 12 je isto tako simbol punine i savršenstva za čime i težimo tijekom ovoga života ostvarujući Gospodinov nalog da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski.

U središtu zvijezde nalazi se srebrni ljiljanov cvijet, tradicionalni simbol svetoga Josipa te kreposti čistoće i čvrstoće. Isto tako, pektoral (prsni križ) bl. Alojzija Stepinca, kojeg je nosio tijekom zatočeništva u Krašiću, bio je ukrašen upravo ljiljanima. Tako se i kroz ovaj motiv na zgodan način povezuju sveti Josip i bl. Alojzije koji je gorljivo promicao ideju osnivanja nacionalnog svetišta svetoga Josipa i kojem se gorljivo utjecao u zagovor. Srebrni ljiljanov cvijet možemo prepoznati i kao snježnu pahuljicu koja nas podsjeća na snježnu Gospu zaštitnicu dubovačke župe na čijem se prostoru nalazi bazilika i Nacionalno svetište svetog Josipa.

Čitan u cijelosti grb upućuje i na Svetu Obitelj: ljiljan (sv. Josip), zvijezda (Presveta Bogorodica) te plava boja, kao boja neba (Gospodin).

Ispod štita nalazi se ispisano geslo na latinskom jeziku: „Ite ad Joseph“, odnosno „Idite k Josipu“ čime i sam grb potiče svakog čovjeka dobre volje da se utječe u svojoj potrebi sv. Josipu.

Uz katedralne i župne crkve unutar jedne zajednice nalaze se i druge crkve koje imaju osobitu važnost bilo za liturgijski, bilo za pastoralni život. Takve crkve papa može počastiti naslovom manje bazilike, čime se označava i njihova posebna povezanost s rimskom Crkvom, ali i papom. Zbog toga se u pozadini štita i nalaze papinski simboli, to jest ukriženi ključevi.

U pozadini štita nalazi se još i umbraculum (kišobran) koji se u manjim bazilikama nalazi s desne strane glavnog oltara, a otvara se samo prilikom papina posjeta bazilici. Umbraculum je ukrašen crveno-zlatnom bojom, tradicionalnim papinskim bojama koje datiraju još iz 13. stoljeća.

BITI AKTIVNI U BOTBI PROTIV ZLA

Svaka dobra majka potiče svoju djecu da budu vrijedna, da primijete nered oko sebe i da ga pospreme, te da održavaju higijenu duše, tijela i prostora. Fra Slavko je, boraveći s vidiocima i slušajući njihova svjedočanstva o Gospinim savjetima i porukama, shvatio kako Gospa to isto radi i s nama, njezinom djecom. Cilj joj je odgojiti vrijedne, aktivne ljude, koji primjećuju prljavštinu unutar i oko sebe i koji se aktivno bore protiv nje.

Kao odgajatelj, fra Slavko je znao da je prvi zakon odgoja dati djeci vlastiti primjer za ono što ih se želi naučiti. Zato je on sam prvi vodio brigu o uređenju okoliša: poznate su njegove akcije „Više cvijeća, manje smeća“ – odnosno organizirano skupljanje otpada s molitvenih mjesta u Međugorju ili Vrta sv. Franje. A moći ispovijedati hodočasnike baš onda kad milost proradi u nečijoj duši, bio mu je glavni poticaj za učenje stranih jezika. Dakle, fra Slavko je u svojoj borbi protiv prljavštine, unutarnje i vanjske, bio vrlo aktivan, bio je borac, baš onako kako je Gospa podučavala i još uvijek podučava jer nas i u zadnjoj poruci od prosinca 2025. opet poziva da budemo „odvažni i hrabri branitelji ljubavi Boga vašega, da bi vam on dao u ovom milosnom vremenu svoj mir.“

Tako je još davne 1997. godine fra Slavko ovako napisao u listiću za odgojitelje u Majčinom selu: „Biti aktivan – to je Gospina želja. I ako razmišljamo o aktivnosti na koju nas Gospa poziva, onda je to najprije poziv da budemo aktivni u borbi protiv zla i grijeha, protiv nemara i nereda. Za nas starije je to poziv da u svojem srcu i u svojem životu najavimo ozbiljnu borbu protiv svojih grijeha i zlih navika. To je borba za osvajanje prostora svog srca kojeg su zlo i grijeh zauzeli. I znademo dobro da to ne ide uvijek lako. Svjesni smo, koliko je odluka dobrih doneseno da ćemo iskorijeniti npr. psovku, ogovaranje, zao govor, klevetanje, zavist, ljubomoru, oholost i uvredljivost, ili koliko je odluka doneseno da ćemo se boriti protiv ovisnosti o pijanstvu ili drogi, ili da ćemo vratiti molitvu u obitelj… pa smo ostali bez pravih rezultata. Zlo se ne da lako istjerati kad mu se jednom lakomisleno dopusti da uđe u srce. Mi odrasli se moramo neumorno boriti da dobrota, ljubav milosrđe, praštanje, mir i pomirenje u našem životu dobiju zasluženi prostor. I dok se zlo prima lako kao divljaka, dobro se mora paziti kao plemenitu, lomljivu biljku koju treba neprestano njegovati.“

MILOSNO VRIJEME

Ovaj nas svijet tjera na užurbanost, jer žuriti znači biti uvijek negdje ispred, uvijek nekako zabrinut, uvijek nekako u strahu za dalje i uvijek nekako sklon osiguravati si materijalnu sigurnost za to neko nesigurno sutra. Tako mi zapravo živimo za sutra, ne znajući uživati u danas, a to sutra možda nam nikada ni ne dođe jer Bog može već iste noći zatražiti našu dušu. (usp. 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' Lk 12, 20). I mi si dopuštamo biti tako prevareni ovom nametnutom jurnjavom, ovim manipuliranjem vremena.

Očiti primjer toga je Božićno vrijeme. Nedavno je prošlo, ali smo ga davno raskopali, jer nam je dosadilo, budući da smo ga nerealno živjeli malne već od Svih svetih kada su se osjajile naše ulice, trgovi, Shopping centri, praznična sniženja, a i većina jelki i dvorišta bila je okićena već početkom Došašća. Došašće je trebalo biti hod u tišini i tami prema Svjetlu koje se treba upaliti tek rođenjem malog Božića. I zato je shvatljivo kako je ta većina 'ranih kićenika' jedva dočekala blagoslov kuća i svetkovinu Sveta Tri Kralja kako bi se sav taj praznični ukras ponovno pospremio u kutije, već zasićena svim tim božićnim ornamentima.

I samo tako lako su 'zakopali' Božićno vrijeme, Božićne milosti i Božićne poruke koje nam Bog izlijeva u ovom 'milosnom vremenu' – kako kaže i Gospa i to čak dva puta u svojoj zadnjoj poruci. Božićno vrijeme trebalo bi živjeti tek nakon Božića, nakon pobjede 'Mladog Sunca s visine' sada sa razlogom upaljenih lampica, osvijetljenih štalica i radosti Božićnih pjesama. Ono je tako bogato milostima da se ne može iscrpiti u dva ili tri dana. U liturgiji postoji Božićna osmina – dakle osam dana posebnih molitvi, tekstova, misnih slavlja koje prenose poruke života, nade, radosti, ohrabrenja… koje nam je Isusovo rođenje donijelo dajući nam oružje protiv mraka i zla koje je pobijedio na križu.

Ovi dani Božićnog, milosnog vremena koje traje od Božića do blagdana Krštenja Gospodinova, koje se 2026. godine slavilo u nedjelju 11. siječnja, trebali su biti dani velikog slavlja u kojima tek tada treba sve sjati jer nas Bog hrani snagom za nadolazeće dane Nove godine. Poruke iz misnih čitanja poput one da ako Bogu damo naše malo, on može umnožiti u puno (evanđelje u kojem Isus umnaža pet kruhova i dvije ribe) ili da se s vjerom u Njega mogu stišati sve oluje oko nas (evanđelje gdje Isus umiruje oluju), ili da ljubav pobjeđuje svaki strah (Ivanove poslanice)… su tako važna hrana za naše duše, pameti i cijeli naš život.

Zato nas sve skupa podsjećam na riječi koje je fra Slavko često puta ponavljao: „Predati prošlost milosrđu Božjem, budućnost Njegovoj ljubavi, a u sadašnjosti u svemu surađivati s Bogom.“

One nas obavezuju da slijedeće godine ne dopustimo da nas svijet izmanipulira svojom strkom i jurnjavom za profitom, da živimo vrijeme onako kako nam ga Bog daje iz dana u dan, u sadašnjosti surađujući s Njim i onda će milost dana svakome danu i određenom vremenu donijeti prave plodove za koje je poslana.

 Paula Tomić/medjugorje-info.com

U ono vrijeme: Dođu Isusova majka i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo.

I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!«

On im odgovori: »Tko je majka moja i braća moja?« I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, taj mi je brat i sestra i majka.«

Đakon: Vjekoslav Uvalić.

zg-nadbiskupija.hr

Prema službenom priopćenju, ova zabrana znači da Sotonistički hram više ne smije imati nikakve aktivnosti unutar granica Rusije.

Njihovi računi u bankama su odmah zamrznuti, a sve podružnice koje su eventualno djelovale na teritoriju Rusije bit će zatvorene.

Nadalje, svi pojedinci ili skupine koje budu u budućnosti povezane s ovom organizacijom mogli bi se suočiti s kaznenim progonima – uključujući i zatvorske kazne u određenim okolnostima.

Ruske vlasti ovu odluku obrazlažu kao “potrebnu zaštitu duhovnog i moralnog identiteta nacije”, uz napomenu da se djelovanje ove organizacije protivi temeljnim vrijednostima ruske kulture i većinskoj religijskoj pripadnosti stanovništva.

Iako nije objavljeno je li organizacija imala aktivno sjedište u Rusiji, vlasti tvrde da su djelovale pod okriljem internetskih mreža i donatorskih aktivnosti.

Reakcije u Rusiji su podijeljene. Konzervativni i vjerski krugovi pozdravili su ovu mjeru kao “obranu svetinja i društvene stabilnosti”, dok su se određene nevladine udruge za ljudska prava usprotivile, upozorivši na moguće zlouporabe zakona o “nepoželjnim organizacijama”.

Zakon pod kojim je zabrana izrečena već se prethodno koristio za suzbijanje rada nekih stranih udruga i fondacija, a ova odluka još jednom potvrđuje smjer ruske politike prema čvršćoj kontroli nad ideološkim i vjerskim utjecajima iz inozemstva.

Izvor: novizivot.net

Njegovi komentari trebali su biti dio rasprave o liturgiji tijekom prošlotjednog izvanrednog konzistorija kardinala, no tema je izostavljena zbog nedostatka vremena. Tekst kardinala Rochea pribavila je novinarka Diane Montagna, koja je o njegovu sadržaju izvijestila 13. siječnja.

Prema planiranom obraćanju, kardinal Roche namjeravao je kardinalima reći da je liturgija uvijek prolazila kroz reforme te je naveo različite primjere iz povijesti Crkve.

Liturgija je, rekao je, „sama po sebi obilježena kulturnim elementima koji se mijenjaju u vremenu i prostoru”, a njezina je povijest „neprekidnog reformiranja u procesu organskog razvoja”.

U prilog svojem argumentu citirao je riječi pape Benedikta XVI. s opće audijencije 2006. godine, u kojoj je Benedikt rekao da Predaja nije prenošenje „zbirke mrtvih stvari”, nego „živa rijeka koja nas povezuje s izvorima, živa rijeka u kojoj su izvori uvijek prisutni”.

Kardinal Roche rekao je da „liturgija koju je želio Drugi vatikanski sabor ne samo da je u potpunom skladu s istinskim značenjem Predaje, nego predstavlja jedinstven način stavljanja u službu Predaje”.

Crkva je, tvrdio je, uvijek imala „ovu dinamičnu viziju” „očuvanja čvrste predaje” i „otvaranja puta legitimnom napretku”, dodajući da se to ne može razumjeti kao „dvije odvojive radnje”. „Primarno dobro Crkve ne može se postići zamrzavanjem podjela, nego time da se pronađemo u dijeljenju onoga što se ne može ne dijeliti”, rekao je kardinal Roche.

Engleski kardinal citirao je dokument pape Franje „o liturgijskoj formaciji Božjeg naroda”, Desiderio Desideravi, dodajući: „Ne možemo se vratiti onom obrednom obliku za koji su oci Sabora, cum Petro et sub Petro, osjetili potrebu da ga reformiraju, odobrivši – pod vodstvom Duha Svetoga i slijedeći svoju savjest kao pastiri – načela iz kojih je reforma proizašla.”

Jedinstvo se, naglasio je kardinal Roche, ponovno citirajući Franju, može postići samo ako postoji jedan oblik rimskog obreda – onaj koji je proizašao iz Drugog vatikanskog sabora.

Nadalje, kardinal je ustvrdio da je dopuštanje predreformirane liturgije za pontifikata Pavla VI. i Ivana Pavla II. bilo samo „ustupak”, a ne promicanje, te je ponovio Franjinu želju da reformirana liturgija bude „jedini izraz” liturgije rimskog obreda.

Zaključio je ponovno citirajući Desiderio Desideravi, u kojem papa Franjo kaže da su problemi oko liturgije „prije svega ekleziološki”, te izražava nevjericu da netko može priznati valjanost Sabora, a ipak ne prihvatiti liturgijske reforme koje su „proizišle” iz Sabora.

Reakcije na kardinala Rochea

Reagirajući na tekst, liturgičar o. John Zuhlsdorf rekao je da kardinal pogrešno tvrdi kako reformirana liturgija predstavlja „organski razvoj”. Kardinal Joseph Ratzinger, podsjetio je, opisao je liturgijsku reformu kao „fabriciranje, banalni proizvod trenutka” – obred koji je, napisao je o. Zuhlsdorf, proizveden od strane odbora i „naknadno opravdavan pozivanjem na povijest i pastoralnu potrebu”. Takav se proces, dodao je, „ne može lako uskladiti s prethodnim shvaćanjem liturgijske predaje Crkve kao nečega što se prima, a ne stvara”.

Također je kritizirao tekst zbog „redefiniranja ključnih pojmova poput reforme, predaje, jedinstva i legitimnosti na načine koji unaprijed određuju ishod”. Po o. Zuhlsdorfu, „opseg, metoda i pretpostavke reforme” moraju se najprije razmotriti, inače će pozivanje na autoritet i jedinstvo zatvoriti raspravu umjesto da služi kao sredstvo zajedništva.

Katolički komentator Gavin Ashenden rekao je da neodržani tekst kardinala Rochea nosi obilježja „ne ozbiljne teološke analize, nego propagande” – „partizanskog teksta” koji je pokušao „predstaviti jednu verziju istine”. Smještajući tekst u povijesni kontekst, Ashenden je zaključio da se radi o pokušaju usmjeravanja kardinala prema daljnjim ograničenjima tradicionalne liturgije nudeći revizionističku povijest postkoncilske reforme.

Prema katoličkom komentatoru Austenu Ivereighu, koji je blizak onima koji savjetuju papu Lava XIV., Sveti Otac je zatražio od kardinala Rochea da pripremi tekst. „Bio je jedan od četvorice kardinala zamoljenih da pripreme izlaganja o četiri teme koje je Lav odabrao”, napisao je Ivereigh na X-u.

Četiri teme su na početku konzistorija zbog nedostatka vremena svedene na dvije, no liturgija će se vjerojatno razmatrati na nekom od sljedećih konzistorija; sljedeći je zakazan za kraj lipnja.

Iako je bilo predviđeno da sve rasprave na konzistoriju ostanu povjerljive, dva druga izlaganja, koja su doista održana pred skupštinom, prenijeli su talijanski mediji i u cijelosti objavila mrežna stranica Messa in Latino.

Intervencija kardinala Fernándeza

U svom izlaganju kardinal Víctor Fernández, prefekt Dikasterija za nauk vjere, govorio je o jednoj od dviju tema o kojima se raspravljalo na konzistoriju: apostolskoj pobudnici pape Franje iz 2013., Evangelii Gaudium.

Argentinski kardinal ustvrdio je da taj dokument ostaje programatski tekst za Crkvu te da nije „istekao” s prethodnim pontifikatom, jer mu je središte navještaj Božje spasenjske ljubavi kao nečega lijepog i privlačnog, a ne tek popis doktrina ili moralnih normi.

„Često završimo govoreći o istim doktrinarnim, moralnim, bioetičkim i političkim pitanjima”, rekao je, dodajući da to nosi rizike: da evanđeoska poruka „ne odjekne” ili da se „ističu samo određene teme izvan šireg konteksta duhovnog i društvenog nauka Crkve”.

Kardinal Fernández stoga je iz Franjina dokumenta izveo dva konkretna zahtjeva za Crkvu: trajnu reformu i stalno pročišćavanje propovijedanja kako bi istina o Božjoj beskrajnoj ljubavi imala prvenstvo; te da „poziv na življenje prve zapovijedi bratske ljubavi” iznad svega odjekuje, osobito u moralnom nauku Crkve.

Govoreći o drugoj temi konzistorija, „Sinoda i sinodalnost”, kardinal Mario Grech, glavni tajnik Tajništva sinode, ustvrdio je da je nedavni sinodalni proces pokazao kako sinodalniji stil crkvenog života može poslužiti kao djelotvorno sredstvo u pomaganju Petrovskom učiteljstvu u razlučivanju, a da pritom ni na koji način ne ograničava niti relativizira papinski primat. Sinodalnost, tvrdio je, nije protuteža primatu, nego način na koji se proročka služba Božjeg naroda i razlučivanje biskupskog zbora susreću kako bi papi ponudili pouzdaniju pomoć u donošenju odluka za cijelu Crkvu.

Četvrto izlaganje koje je dospjelo u medije, ali zbog nedostatka vremena nije bilo održano, bilo je ono kardinala Fabija Baggia, podtajnika Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja. Njegov govor o Praedicate Evangelium, dokumentu pape Franje iz 2021. o reformi Rimske kurije, naglasio je njegovu važnost u stavljanju evangelizacije u središte crkvenog upravljanja, u decentralizaciji dijela odlučivanja s Rima na mjesne biskupe te u tome što je Kuriju učinio sinodalnijom, s naglaskom na slušanje i razlučivanje.

ncregister.com/quovadisecclesia.com

Šačica poduzeća iza goleme sile

Iza goleme nevidljive sile stoji samo šačica poduzeća čiji su osnivači nedavno predstavljeni kao najutjecajnije osobe 2025. godine, odnosno arhitekti umjetne inteligencije - piše Sveti Otac u poruci objavljenoj danas, 24. siječnja, na blagdan svetog Franje Saleškog, zaštitnika katoličkog tiska. U dokumentu govori i o oligopolističkoj kontroli algoritamskih sustava te o umjetnoj inteligenciji sposobnoj suptilno usmjeravati ponašanja, pa čak i ponovno ispisati ljudsku povijest - uključujući i povijest Crkve – međutim često bez stvarne svijesti o tome.

Usmjeravati inovacije

Rimski biskup stoga traži vodstvo, upravljanje i jasno usmjeravanje za taj digitalni svijet koji se sve više razvija, kako bi napredne tehnologije postale čovjekovi saveznici, a ne sveznajuća proročanstva, niti zamjena za odnose i komunikaciju. Pritom napominje:

Pred nama ne stoji izazov zaustavljanja digitalnih inovacija, nego izazov njihova usmjeravanja te svjesnosti o njihovoj ambivalentnoj naravi. Svatko od nas ima odgovornost podignuti glas u obranu ljudske osobe, kako bi se ta sredstva doista mogla integrirati kao naši saveznici.

Ljudska lica i glasovi

Petrov nasljednik potiče na komunikaciju koja se sastoji od lica i glasova koji su ljudski, stvarni i autentični, a ne simulirani umjetnom inteligencijom zbog koje se u ovo doba multidimenzionalnosti sve teže razlikuje stvarnost od fikcije. Stoga je „Zaštititi ljudski glas i lice“ idealna tema ovogodišnjeg izdanja Svjetskog dana sredstava društvenih komunikacija koji je ustanovljen dekretom Inter Mirifica (1963.) Drugog vatikanskog koncila. Lice i glas su sveti jer su nam darovani od Boga koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku - ističe Papa te dodaje:

Nismo vrsta sastavljena od unaprijed određenih biokemijskih algoritama. Svatko od nas ima neponovljivi i jedinstveni poziv koji proizlazi iz života i očituje se upravo u komunikaciji s drugima.

Antropološki izazov

Rizik koji predstavlja digitalna tehnologija jest da radikalno promijeni neke od temeljnih stupova ljudske civilizacije te da simulira čak i mudrost i znanje, svijest i odgovornost, empatiju i prijateljstvo - upozorava Sveti Otac - Umjetni sustavi tako zadiru u najdublju razinu komunikacije, razinu odnosa među ljudskim bićima. Izazov stoga nije tehnološki, nego antropološki. Zaštititi lica i glasove u konačnici znači zaštititi same sebe.

Slabljenje sposobnosti slušanja i razmišljanja

Rimski biskup nadalje ističe da algoritmi stvoreni kako bi povećali uključenost na društvenim mrežama - što je profitabilno za platforme - nagrađuju brze emocije te tako zatvaraju ljude u grupe lakog slaganja, zatim oslabljuju sposobnost slušanja i kritičkog mišljenja te povećavaju društvenu polarizaciju. Uz sve to dolazi do naivnog nekritičkog oslanjanja na umjetnu inteligenciju kao da je ona sveznajuća prijateljica, djeliteljica svake informacije, arhiv svake uspomene, proročica svakog savjeta. Sve to može dodatno oslabiti našu sposobnost analitičkog i kreativnog razmišljanja, razumijevanja značenja, razlikovanja sintakse i semantike - upozorava papa Lav XIV. te dodaje da kada se zadovoljavamo umjetno i statistički stvorenim sadržajima, dugoročnije može doći do uništavanja naših kognitivnih, emocionalnih i komunikacijskih sposobnosti.

Rizik propadanja glazbene i umjetničke industrije

U tom kontekstu, Papa upozorava na još jednu opasnost: kontrolu koja umjetna inteligencija ima nad stvaranjem tekstova, glazbe i videozapisa:

Veliki dio ljudske kreativne industrije mogao bi biti urušen i zamijenjen oznakom 'Powered by AI', pretvarajući ljude u puke pasivne potrošače nepromišljenih ideja, anonimnih proizvoda, bez autorstva, bez ljubavi. Remek-djela ljudskog genija u glazbi, umjetnosti i književnosti bili bi pritom svedeni na puki prostor za treniranje strojeva.

Odustati od kreativnog procesa i prepustiti strojevima vlastite mentalne funkcije i maštu znači pokopati talente koje smo primili kako bismo rasli kao osobe u odnosu prema Bogu i drugima. To znači sakriti naše lice i utišati naš glas – upozorava Petrov nasljednik.

Invazivne i previše emocionalne chatbot aplikacije

Rimski biskup nadalje upozorava na takozvane 'bot' ili 'virtualne influencere', automatizirane agente koji svojim netransparentnim intervencijama u 'feed', odnosno toku informacija, mogu utjecati na javne rasprave i odluke ljudi. Riječ je o skrivenom uvjerenju chatbot aplikacija (računalni programi koji pomoću umjetne inteligencije simuliraju razgovor s ljudskim korisnicima) koji svojom razgovornom i prilagodljivom strukturom te oponašanjem mogu imitirati ljudske osjećaje i tako simulirati odnos. Taj antropomorfizam – ističe papa Lav - može biti čak i zabavan, ali istovremeno je obmanjujuć, osobito za najranjivije osobe. Chatbot aplikacije koje su pretjerano emocionalne, uvijek prisutne i dostupne, mogu postati skriveni graditelji naših emocionalnih stanja te na taj način prodrijeti i nastaniti intimnu sferu ljudi:

Tehnologija koja iskorištava našu potrebu za odnosom nema bolne posljedice samo za pojedince, nego može narušiti i čitavu društvenu, kulturnu i političku strukturu društva.

Ako zamijenimo odnose s drugima odnosom s umjetnom inteligencijom koja je istrenirana da katalogizira naše misli te tako izgradi oko nas svijet ogledala, lišavamo se mogućnosti susreta s drugima - upozorava Papa te dodaje da bez prihvaćanja različitosti ne mogu postojati ni odnosi ni prijateljstva.

Iskrivljavanja, paralelne stvarnosti, halucinacije

Još jedan veliki izazov novih tehnologija je iskrivljavanje (eng. bias), odnosno izmijenjena percepcija stvarnosti koju mogu stvoriti modeli umjetne inteligencije koji nameću načine razmišljanja replicirajući stereotipe i predrasude prisutne u bazama podataka iz kojih crpe, a koji nas mogu također zadržati zarobljene u mrežama koje manipuliraju našim mislima te nastavljaju i produbljuju postojeće društvene nejednakosti i nepravde. To je veliki rizik koji može dovesti do stvaranja paralelnih stvarnosti u kojima se statistička vjerojatnost predstavlja kao znanje, a procjena kao istina. To su prave halucinacije - dodaje još papa Lav XIV. - koje mogu ugroziti i medijski svijet. Nedostatna provjera izvora, zajedno s krizom terenskog novinarstva, može stvoriti još plodnije tlo za dezinformacije.

Bdjeti nad poštovanjem ljudskog dostojanstva

Tri su stupa koja Petrov nasljednik ističe za suočavanje s tim izazovima: odgovornost, suradnja i obrazovanje. Odgovornost se prije svega tiče onih koji su na čelu online platformi kako poslovne strategije ne bi bile vođene samo kriterijem povećanja profita, nego dugoročnom vizijom koja poštuje dostojanstvo svake osobe i opće dobro, na isti način na koji svatko od njih brine za dobro svoje vlastite djece.

Odgovornost se na isti način tiče kreatora i razvojnih programera modela umjetne inteligencije koji su pozvani zajamčiti transparentnost i društvenu odgovornost u vezi s principima dizajna i sustavima moderiranja koji su temelj njihovih algoritama i razvojnih modela, kako bi se omogućilo informirano slaganje od strane korisnika.

Ista odgovornost traži se i od nacionalnih i nadnacionalnih zakonodavaca, kako bi mogli bdjeti nad poštovanjem ljudskog dostojanstva kroz zakone koji štite ljude od emocionalnih veza s chatbot aplikacijama te zaustaviti širenje lažnih, manipulativnih ili obmanjujućih sadržaja.

Zaštititi rad novinara i kreatora sadržaja

Papa također ističe da medijske i komunikacijske tvrtke ne smiju dopustiti da algoritmi usmjereni na osvajanje svake sekunde pažnje po svaku cijenu nadvladaju odanost njihovim profesionalnim vrijednostima, usmjerenima na traženje istine:

Povjerenje publike stječe se točnošću i transparentnošću, a ne utrkom za bilo kakvom interakcijom. Sadržaji stvoreni ili promijenjeni umjetnom inteligencijom trebaju biti jasno označeni i razlikovati se od sadržaja koje stvaraju ljudi.

Ukratko, Petrov nasljednik ističe da je potrebno zaštititi autorstvo i suvereno vlasništvo rada novinara i drugih kreatora sadržaja, jer informacija je javno dobro koje se ne može temeljiti na netransparentnosti, nego na jasnoći i visokom standardu kvalitete.

Suradnja i obrazovanje

Sveti se Otac osvrće potom i na suradnju ističući da se nijedan sektor ne može sam suočiti s izazovom usmjeravanja digitalnih inovacija i upravljanja umjetnom inteligencijom. Potrebno je stvarati mehanizme zaštite i uključiti sve zainteresirane strane kako bi svi mogli postati svjesni i odgovorni digitalni građani. Papa smatra da ključnu ulogu u tome ima obrazovanje te dodaje da je hitno potrebno uvesti u obrazovne sustave svih razina opismenjavanje u području medija, informacija i umjetne inteligencije. Neke civilne institucije – podsjeća - to već promoviraju, ali mi kao katolici možemo i moramo dati svoj doprinos, kako bi ljudi, posebno mladi, stekli sposobnost kritičkog razmišljanja i rasli u slobodi duha. Istu mogućnost trebamo pružiti i starijim osobama te marginaliziranim članovima društva, često isključenima i nemoćnima pred brzim tehnološkim promjenama – ističe rimski biskup te potiče:

Važno je podučavati i obrazovati se u korištenju umjetne inteligencije s određenom namjerom, a u tom kontekstu također zaštititi vlastitu sliku (fotografije i audiozapis), lice i glas, kako bi se spriječila njihova zloupotreba u stvaranju štetnog sadržaja i ponašanja, poput digitalnih prijevara, kibernetičkog nasilja i deepfake sadržaja koji krše privatnost i intimu osoba bez njihovog pristanka.

Digitalna pismenost

Kao što je industrijska revolucija zahtijevala osnovnu pismenost kako bi ljudi mogli odgovoriti na novosti, tako i digitalna revolucija zahtijeva digitalnu pismenost. Moramo zaštititi dar komunikacije kao najdublju čovjekovu istinu prema kojoj trebamo usmjeriti svaku tehnološku inovaciju - zaključuje papa Lav XIV.

Susret koji preobražava

Osvrćući se na život i obraćenje svetoga Pavla, najmanjega među apostolima - kako je sam sebe nazivao jer se smatrao nedostojnim zbog svoje prošlosti kao progonitelja Crkve - Sveti je Otac istaknuo da ga prošlost ne čini zatvorenikom. Preobrazba toga čovjeka prolazi kroz novo ime i kroz novi život koji Bog daruje u susretu s njime. To nas podsjeća da je njegova misija ujedno i misija svih današnjih kršćana: naviještati Krista i pozivati sve ljude da imaju povjerenje u njega – rekao je rimski biskup te dodao:

Naime, svaki istinski susret s Gospodinom je trenutak preobrazbe koji daruje novu viziju i novi smjer za vršenje zadaće izgradnje Kristova Tijela.

Podjele

Ne možemo ušutkati Evanđelje, nego ga moramo naviještati jer prosvjetljuje ljude Kristovim svjetlom koje sja na licu Crkve. To je svjetlo koje tješi, ali koje može biti i zasjenjeno – napomenuo je Petrov nasljednik te dodao:

Tjedan molitve za jedinstvo kršćana svake nas godine poziva da obnovimo svoje zajedničko zalaganje za to veliko poslanje, svjesni da podjele među nama, iako zasigurno ne sprječavaju sjaj Kristova svjetla, ipak zasjenjuju to lice koje bi ga trebalo odražavati svijetu.

Jednodušni u vjeri

Sveti Otac je potom podsjetio na nedavno slavlje održano zajedno s carigradskim ekumenskim patrijarhom Bartolomejem Prvim u İzniku, drevnoj Niceji, povodom 1700. obljetnice Nicejskoga sabora, koje se održalo 28. studenoga 2025. tijekom njegova prvog apostolskog putovanja u Tursku i Libanon. Zajedničko izgovaranje Nicejskog vjerovanja na samome mjestu njegova nastanka bilo je dragocjeno i nezaboravno svjedočanstvo našega jedinstva u Kristu – istaknuo je Papa - Bio je to trenutak bratstva i zahvalnosti jer je Gospodin djelovao u nicejskim ocima, pomažući im da jasno izraze istinu o Bogu koji nam je postao blizak u Isusu Kristu. Neka i danas Duh Sveti u nama pronađe poslušnu razboritost kako bismo jednodušno mogli prenositi vjeru muškarcima i ženama našega vremena.

Biti jedno

Podsjećajući zatim na geslo Molitvene osmine za jedinstvo kršćana preuzeto iz Poslanice Efežanima „Jedno tijelo i jedan duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva!”, papa Lav XIV. je istaknuo važnost toga „biti jedno“ koje nas dotiče s ganućem te potiče prema punom jedinstvu i zajedničkom svjedočenju Evanđelja.

Izražavati ono što jesmo

Zajednički hod upućuje i na sinodski put koji je papa Franjo smatrao ekumenskim. To je put zajedničkog rasta u međusobnom upoznavanju vlastitih sinodskih struktura i tradicija, osobito s pogledom uperenim prema Jubileju 2033. godine kada će se obilježiti 2000. obljetnica otkupljenja – rekao je rimski biskup te potaknuo:

Zalažimo se za to da još više razvijamo ekumenske sinodske prakse te da međusobno izražavamo ono što jesmo, činimo i naučavamo.

Sjeme jedinstva i mira

Petrov nasljednik je zatim podsjetio da su tekstove priručnika za svjetsku Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana ove godine pripremili vjernici Armenskih Crkava kao izraz hrabroga kršćanskog svjedočanstva armenskoga naroda kroz povijest u kojoj je mučeništvo bilo stalno obilježje. Na tom se području, gdje je nastala prva kršćanska nacija, Evanđelje ukorijenilo vrlo rano. Zahvaljujući neustrašivim navjestiteljima Riječi koja spašava, narodi istočne i zapadne Europe prihvatili su vjeru u Isusa Krista – istaknuo je papa Lav XIV. te zaključio:

Molimo da sjeme Evanđelja na ovome kontinentu nastavi donositi plodove jedinstva, pravednosti i svetosti, na dobrobit mira među narodima i nacijama cijeloga svijeta.

U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći.

Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Ako li ne, vratit će se na vas.

U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik svoje plaće. Ne prelazite iz kuće u kuću.«

»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje.’«

Svećenik: fr Luka Madunić.

Gubitak Vladinih stipendija koje je država Illinois u posljednjih nekoliko godina oduzela katoličkim školama utjecao je na naše školske obitelji i kao rezultat toga izgubili smo mnogo učenika. Demografski trendovi u našem području također nam ne idu u prilog. Naša župa je u posljednjih nekoliko godina uložila preko 4,5 milijuna dolara u kampus sv. Jeronima. Jedna od naših nada bila je da će se time preokrenuti trendovi u našoj školi. Nažalost, to se nije dogodilo. Međutim, NAŠA ZAJEDNICA ĆE NASTAVITI UŽIVATI I KORISTITI NAŠ ŽUPNI CENTAR za razne službe naše župe, kao i naše dvije školske zgrade na Princeton aveniji i Wells ulici.

Župa je oduvijek pružala veliku podršku školi i njezinoj misiji, otkako su Klanjateljice Predragocjene Krvi i hrvatski franjevci osnovali školu 1922. godine, te smo im i svim našim župljanima zahvalni na mnogim desetljećima podrške katoličkom obrazovanju. Međutim, kao što je prikazano u godišnjim izvješćima koja smo objavili tijekom posljednjih nekoliko godina, financijski teret tako velikog deficita postao je nepodnošljiv za župu u ovom trenutku, te je Nadbiskupija odlučila zatvoriti školu.

Danas poslijepodne podijelili smo ovu vijest s našim učiteljima i osobljem. Naš je fokus sada na podršci našim učenicima, obiteljima, učiteljima i osoblju u budućim mjesecima dok razmišljamo o prošlosti i preispitujemo budućnost katoličkog obrazovanja u našoj župi. Ostanite s nama.

Vrata naše župe i crkve i dalje su širom otvorena svim našim učenicima i njihovim obiteljima. Svjesni smo da će ova vijest posebno pogoditi naše župljane s djecom u školi sv. Jeronima. Želimo vas uvjeriti da ste vi i vaša djeca dobrodošli da nastavite služiti kao ministranti, lektori, redari, kantori i darovatelji u našoj crkvi. Vi ste naši župljani i ne odustajemo od vas! Želimo vas vidjeti u klupama u nedjelju. Cijenimo sve obitelji naše škole, a sv. Jeronim ostat će vaš duhovni dom.

Svima koji su bili dio zajednice škole sv. Jeronima, našim predanim obiteljima, volonterima, edukatorima, bivšim učenicima, kolegama župljanima i velikodušnim donatorima, hvala vam od srca. Vaša nepokolebljiva podrška učinila je školu sv. Jeronima tako posebnim mjestom otkako su se naša vrata prvi put otvorila 1922. godine. Dok tugujemo, znamo da će duh i nevjerojatna ostavština škole sv. Jeronima živjeti u srcima naših učenika, bivših učenika i naše župne zajednice godinama koje dolaze. Planiramo osnovati Udrugu bivših učenika kako bismo očuvali nasljeđe naše škole unutar naše šire župne zajednice, a uskoro ćemo s vama podijeliti te informacije.

U nadolazećim mjesecima želimo ostatak ove školske godine pretvoriti u proslavu 104 godine duge i ponosne ostavštine naše školske zajednice. Zajedno ćemo odati počast uspomenama, prijateljstvima i vjeri koji su školu sv. Jeronima učinili mjestom kakvo nema. Ovdje u župi sv. Jeronima vjerujemo u katoličko obrazovanje. Iz tog razloga planiram istražiti druge mogućnosti za nastavak važne misije katoličkog obrazovanja u župi sv. Jeronima”,

sa zahvalnošću i vjerom,
vaš župnik fra Antonio Musa

Napadi su se, kako je izjavio Usman Danlami Stingo za Associated Press a prenijela Aleteia, dogodili 18. siječnja u Kurmin Waliju, zajednici na području Kajuru u saveznoj državi Kaduna, dok su vjernici sudjelovali na bogoslužjima i misi u tri odvojene crkve: Evangelical Church Winning All (ECWA), crkvi denominacije Cherubim and Seraphim te u katoličkoj crkvi.

„Zaključno s jučer (18. siječnja), 177 osoba bilo je nestalo, a 11 se vratilo. To znači da je 168 i dalje nestalo“, rekao je Stingo.

Policija savezne države Kaduna zasad se nije oglasila o otmicama, a nijedna skupina nije preuzela odgovornost.

Masovne otmice i napadi na sela postali su sumorna pojava u velikim dijelovima Nigerije, osobito na sjeveru i sjeverozapadu, gdje naoružane bande iskorištavaju ograničenu sigurnosnu prisutnost i lošu infrastrukturu. Te skupine često ciljaju ruralne zajednice, otimaju stanovnike radi otkupnine ili pljačkaju domove i bogomolje.

Sjeverni dio najnaseljenije afričke države posljednjih je godina najteže pogođen takvim nasiljem. Iako su mnogi napadi motivirani kriminalom, vjerski objekti sve češće postaju mete, što pojačava strah među vjerskim zajednicama i produbljuje postojeće etničke i vjerske napetosti.

Za stanovnike Kajurua i okolnih područja, glavna briga ostaje sudbina onih koji se još vode kao nestali. Obitelji otetih vjernika kažu da su dobile vrlo malo informacija te strahuju od dugotrajnog zatočeništva, budući da pregovori s naoružanim skupinama mogu potrajati tjednima ili mjesecima.

Nasilje je izazvalo zabrinutost i u Vatikanu. Govoreći novinarima 18. studenoga u Castel Gandolfu, papa Leon XIV. rekao je kako krvoproliće u Nigeriji predstavlja opasnost „za sve, i za kršćane i za muslimane“, dodavši kako su obje zajednice bile „masakrirane“.

Povezao je nasilje ne samo s terorizmom nego i s „ratnom ekonomijom“ potaknutom sporovima oko zemlje, krijumčarenjem oružja i pritiscima na resurse, naglasivši potrebu da vlasti promiču istinsku vjersku slobodu.

Kršćanske zagovaračke skupine i rasprave u zapadnim parlamentima upozorile su kako je Nigerija postala najsmrtonosnija zemlja na svijetu za kršćane, pri čemu jedna nedavna analiza procjenjuje kako su gotovo devet od 10 ubijenih kršćana zbog svoje vjere u svijetu – Nigerijci.

Analitičari i crkveni dužnosnici ipak ističu kako je širi sukob raselio milijune ljudi i odnio mnoge živote muslimanskih civila, osobito u napadima ekstremističkih skupina poput Boko Harama i ISWAP-a, što naglašava složenost krize potaknute nesigurnošću, kriminalom te borbom za zemlju i resurse.

Svjetski misijski dan slavit će se 18. listopada, pod geslom „Jedno u Kristu, ujedinjeni u poslanju“.

U središtu poslanja, piše Papa, nalazi se „otajstvo sjedinjenja s Kristom“. Sam identitet Crkve jest biti „zajedništvo koje izvire iz Presvetoga Trojstva i koje se trajno njime održava – zajedništvo u službi bratstva među svim ljudima i sklada sa svim stvorenjem“.

Temeljna odgovornost Crkve u poslanju, ističe Sveti Otac, jest obnova duhovnog i bratskog jedinstva među njezinim članovima. Stoga izražava nadu u snažnije ekumensko zauzimanje i produbljenu suradnju među kršćanskim Crkvama.

To jedinstvo nije samo sebi svrhom, nego je usmjereno prema poslanju. U zajedništvu, naglašava Papa, naviještanje Evanđelja „zadobiva svoju punu komunikacijsku snagu“.

„Nijedan krštenik“, piše Papa, „nije izuzet od poslanja niti prema njemu ravnodušan: svatko, prema vlastitom pozivu i stanju života, sudjeluje u velikom djelu koje je Krist povjerio svojoj Crkvi. Kao što nas je papa Franjo više puta podsjećao, naviještanje Evanđelja uvijek je djelovanje koje je skladno, zajedničko i sinodalno“.

„Ako je jedinstvo uvjet poslanja, ljubav je njegova bit“, piše Papa. Radosna vijest koju treba naviještati, dodaje, nije apstraktni ideal, nego „Evanđelje Božje vjerne ljubavi, utjelovljene u licu i životu Isusa Krista“.

Kroz stoljeća, bezbrojni kršćani – mučenici, ispovjedatelji, misionari – položili su svoje živote kako bi tu božansku ljubav učinili poznatom svijetu.

„Svijet i danas treba takve hrabre Kristove svjedoke“, piše Papa, „a crkvene zajednice i dalje trebaju nova misijska zvanja, za koja moramo ustrajno moliti Oca. Neka nam udijeli dar mladih i odraslih osoba spremnih ostaviti sve kako bi slijedile Krista na putu evangelizacije do krajeva zemlje!“

Papina molitva

„Sveti Oče, učini nas jedno u Kristu, ukorijenjene u njegovoj ljubavi koja ujedinjuje i obnavlja.
Neka svi članovi Crkve budu ujedinjeni u poslanju, poslušni Duhu Svetomu i hrabri u svjedočenju Evanđelja, naviještajući i svakodnevno utjelovljujući tvoju vjernu ljubav prema svim stvorenjima.
Blagoslovi sve misionarke i misionare, podupiri ih u njihovim nastojanjima i čuvaj ih u nadi.
Marijo, Kraljice misija, prati naše djelo evangelizacije u svakom kutku svijeta: učini nas oruđima mira i daj da cijeli svijet u Kristu prepozna svjetlo koje spašava. Amen.“

Što je Dan života?

Prijavite se OVDJE.

(S crkvenim odobrenjem)

Svećenik: fra Jure Josipović

Muškarac je oštetio i raspelo Gianlorenza Berninija, koji je izradio i tabernakul iznad glavnog oltara. Neki svjedoci potvrdili su za Il Messaggero da je vandal bijesno bacao na tlo sve što mu se našlo pri ruci, stare svijećnjake koji su se u tom trenutku nalazili na oltaru, kao i pokaznicu u kojoj je vjernicima bila izložena posvećena hostija.

Budući da je riječ o oskvrnuću Presvetog Oltarskog Sakramenta odmah je uslijedio obred zadovoljštine, rekao je svjedok za talijanske novine il Giornale.

Prema Zakoniku kanonskog prava u svetom mjestu dopušteno je „samo ono što služi vršenju ili promicanju bogoštovlja, pobožnosti i vjere, a zabranjuje se sve što nije u skladu sa svetošću mjesta“ (kan. 1210).

„Sveta se mjesta oskvrnjuju kad se u njima na sablazan vjernika počine teško uvredljiva djela koja su prema sudu mjesnog ordinarija tako teška i protivna svetosti mjesta da nije dopušteno u njima obavljati bogoslužje dok se uvreda ne nadoknadi pokorničkim obredom prema odredbi bogoslužnih knjiga“ (kan. 1211).

Sigurnosni izazovi

Incident se pokušao prikriti, međutim činjenica je da se oskvrnuća u rimskim bazilikama teško sprječavaju, unatoč kontrolama, angažiranom osoblju i videonadzoru. Veliki je izazov uskladiti protok tisuća hodočasnika i turista s učinkovitim nadzorom, piše HKM.

Samo u Svetoj godini središnji oltar bazilike svetog Petra oskvrnut je dva puta.

U veljači se muškarac popeo na oltar i bacio šest svijećnjaka na tlo, dok je u listopadu drugi muškarac mokrio uz glavni oltar bazilike, tijekom svete mise koja se slavila na pokrajnjem oltaru, u prisutnosti Presvetog Oltarskog Sakramenta i stotina hodočasnika.

Naravno, počinitelji takvih djela uvijek bivaju zaustavljeni i privedeni radi provjera te se, sukladno propisima, potom predaju talijanskim vlastima. Postupak koji se primjenjuje strog je i prilično brz. Uglavnom se radi o osobama s očitim tegobama i psihičkim problemima, ali ima i aktivista.

Molitva zadovoljštine

„Neka presveto, preslatko, preuzvišeno i neizrecivo Ime Božje bude uvijek hvaljeno, blagoslovljeno, ljubljeno, obožavano i slavljeno na Nebu, na zemlji i pod zemljom, od svih stvorenja Božjih i po Presvetom Srcu Gospodina našega Isusa Krista, u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Amen“.

Inkunabulu je, kako se navodi, zabilježio i Josip Badalić u svojoj knjizi: Inkunabule u Narodnoj Republici Hrvatskoj. Zagreb, 1952.
- On je zapisao da je knjiga izložena u muzeju i da je „Fragment najstarijega kod nas sačuvanog primjerka Biblije“. Badalić je očito tada ovu inkunabulu u muzeju vidio. Točno je napisao da je riječ o četiri lista. Goldschmidt, međutim, govori o dva lista, pa je zasigurno mislio na dva ovitka knjiga (u stvari se radi o dva velika lista pergamena na koje je otisnut tekst, a koje je on prepoznao kao inkunabule i skinuo). O inkunabuli su pisali Šime Jurić i Vatroslav Frkin 1985. i 1990., koji su ulomke Schöfferove inkunabule zasigurno još vidjeli u živo. Poslije toga oni su zagubljeni, tako da oni franjevci koji su u posljednjih dvadesetak godina živjeli u samostanu sv. Frane nisu znali gdje se završila ta inkunabula. Zato su zadarski konzervatori u inventaru, kojeg su o umjetninama samostana sv. Frane pravili 2010., za nju napisali da nedostaje. Napisali su tako jer u knjižnični inventarni upis nisu pisali „na izložbi“ - ističe fra Stipe dodajući da je ponovni pronalazak dva ulomka ove inkunabule (u siječnju 2026.) otkrio je kako oba imaju signaturu „I – 8“. - To je potvrdilo da fragmenti zajedno sadrže četiri lista ili osam stranica Schöfferove Biblije.

Sveti Otac u poruci je obećao svoju duhovnu blizinu sudionicima događaja koji je opisao kao javno svjedočanstvo usmjereno na ponovno potvrđivanje vrijednosti ljudskog postojanja. Na toj vrijednosti i na njezinu aktivnom promicanju, kako je Papa već istaknuo 9. siječnja u govoru članovima diplomatskog zbora akreditiranog pri Svetoj Stolici, društvo počiva i napreduje. „Društvo je zdravo i napredno samo kada štiti svetost ljudskog života i aktivno se zalaže za njegovo promicanje“, rekao je.

U tom kontekstu rimski je biskup ohrabrio mlade da se nastave zalagati kako bi se život poštovao u svim njegovim fazama, kroz odgovarajuće napore na svim razinama društva, uključujući dijalog s civilnim i političkim čelnicima.

Petrov nasljednik na kraju je povjerio sudionike „Hoda za život“ zagovoru Isusa koji je obećao ostati s njima zauvijek, pozivajući ih da hrabro i mirno hodaju za nerođenu djecu. „Braneći ih, znajte da vršite Gospodinovu zapovijed da mu služite u najmanjoj braći i sestrama“, naglasio je.

„Život je dar” tema je ovogodišnjeg 53. izdanja „Hoda za život“, koji se održava od 1974. povodom obljetnice presude Roe v. Wade Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država, kojom je uvedeno savezno pravo na pobačaj. To je pravo isti sud ukinuo 24. lipnja 2022. presudom Dobbs v. Jackson Women’s Health Organization, izvijestio je Vatican News.

Po završetku prve faze postupka sastavljen je popis 21 kandidata za koje postoji snažna moralna sigurnost da su podnijeli mučeničku smrt iz mržnje prema vjeri. Tu činjenicu potrebno je dodatno dokazati u biskupijskom postupku, nakon čega se cjelokupna dokumentacija upućuje Dikasteriju za kauze svetih u Rimu.

Ovaj proces odvija se u širem crkvenom kontekstu snažnog papinskog poticaja. Naime, papa Franjo ponovno je pozvao mjesne Crkve da popisuju i čuvaju sjećanje na svoje mučenike, putem osnivanja Komisije za nove mučenike – svjedoke vjere. Time se nastavlja poziv Crkve koji je još snažno artikulirao sveti Ivan Pavao II. u apostolskoj poslanici Nadolaskom trećeg tisućljeća – Tertio millennio adveniente (br. 37), ističući da se u našem vremenu „vratilo mnoštvo mučenika, često bezimenih“, čije svjedočanstvo ne smije biti izgubljeno. Papa je naglasio da je zadaća mjesnih Crkava prikupiti potrebnu dokumentaciju kako bi se sačuvalo sjećanje na one koji su svjedočili vjeru do kraja, ističući kako je upravo „ekumenizam svetaca i mučenika“ možda najuvjerljiviji oblik kršćanskog jedinstva.

Kauzom Riječke nadbiskupije obuhvaćeno je šesnaest svećenika, među kojima je i jedan franjevac iz Franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda, te petero laika – tri muškarca i dvije žene. Njihovo mučeništvo snažno je prisutno u zajednicama iz kojih potječu ili u kojima su djelovali, a potvrđuju ga brojni povijesni izvori i svjedočanstva.

„Gledamo ih kao evanđeoske svjedoke u teškim vremenima. Oni su svjedoci kršćanske ljubavi i otvorenosti prema svakom čovjeku u razdobljima snažnih ideoloških podjela“, poručuju iz Postulature.

Rijeka je u razdoblju prije i tijekom Drugoga svjetskog rata bila multikulturno središte obilježeno procesima mađarizacije, talijanizacije i germanizacije. Upravo u takvim okolnostima ovi su ljudi, neovisno o političkim i nacionalnim ili ideološkim pritiscima, ostali vjerni evanđelju, stavljajući u središte Bogom dano i neotuđivo dostojanstvo čovjeka. Pomagali su svima, odbijajući ideološke etikete i podjele, često riskirajući vlastite živote kako bi zaštitili druge.

Sluga Božji Martin Bubanj nositelj je ove kauze kao najviši crkveni predstavnik među kandidatima, budući da je vršio službu generalnog vikara. Njegovo svjedočanstvo, kao i svjedočanstvo ostalih Riječkih mučenika, nadilazi povijesni trenutak u kojem su živjeli.

„Oni ne pripadaju ni prošlosti ni budućnosti – oni pripadaju vječnosti“, navodi se u priopćenju Postulature za kauze svetih Riječke nadbiskupije.

Ova kauza snažno se povezuje s obilježavanjem 100. obljetnice Riječke biskupije te se vodi u duhu i na načelima koja je u tom kontekstu istaknuo riječki nadbiskup Mate Uzinić. Jubilej se, kako je naglasio, ne shvaća tek kao prisjećanje na prošlost, nego kao potvrda zajedništva mjesne Crkve u vjeri, nadi i ljubavi – unutar same crkvene zajednice i sa svima onima s kojima dijeli prostor Riječke nadbiskupije – kao i u dubokoj povezanosti s općom Crkvom i papom.

Upravo u tom svjetlu promatra se i svjedočanstvo slugu Božjih Riječkih mučenika. Njihovi životi i smrt potvrđuju da su znak i nada mjesne Crkve: Crkve koja dobro poznaje nevolje, povijesne lomove, progonstva, ideologije, podjele, oskudice i promašaje, ali koja je u tim iskustvima posvjedočila da je ništa nije moglo rastaviti od Kristove ljubavi. Zato stotinu godina postojanja Riječke biskupije nije tek povijesni podatak, nego stotinu godina Božje vjernosti. Nade, unatoč svim razlozima za beznađe i svjetla koje nikada nije prestalo gorjeti – jer je dolazilo iz Kristova srca i njegova križa, potvrđenog uskrsnom pobjedom.

Mogući kandidati za oltar obuhvaćeni ovom kauzom upravo su oni koji su tu vjernost posvjedočili svojim služenjem, žrtvom, oprostom i ljubavlju za druge – bez obzira na nacionalnost, jezik, društveni položaj. Njihovi su se životi utkali u identitet riječke Crkve i njezino poslanje, a njihovo svjedočanstvo ostaje trajno upisano u njezino pamćenje.

Vođenje ove kauze također je usmjereno prema dimenziji pomirenja i pročišćenja pamćenja. Želja je da ona bude doprinos suočavanju s još uvijek nepomirenim povijesnim sjećanjima te poticaj na gradnju mostova – ne samo među zajednicama i narodima koji dijele isti prostor, nego i s različitim generacijama u vremenu obilježenom snažnim ideološkim polarizacijama u kojem se sve više gubi sposobnost za dijalog te uvažavanje drugoga i drugačijega. U tom smislu, svjedočanstvo Riječkih mučenika ne zatvara se u granice povijesne boli, nego se otvara budućnosti izgrađenoj na istini, pravednosti i miru te postaje snažan poziv na dijalog, solidarnost i prepoznavanje Božje slike u svakom čovjeku u vremenu rastućih društvenih podjela.

Stoga ova kauza, kao i obilježavanje jubileja Riječke biskupije, nije slavlje prošlosti, nego poziv, poziv na pročišćenje pamćenja, na obraćenje, na pomirenje i na novi početak. To je poziv da Crkva ne ostane zatvorena u vlastite uspomene, nego da se, nadahnuta svjedočanstvom svojih svjedoka vjernosti Kristu i evanđelju, otvori budućnosti – ne brojeći uspjehe, nego razlučujući gdje i kako još može služiti potrebama današnjeg čovjeka u multikulturalnom društvu obilježenom svakovrsnim različitostima, navodi se u priopćenju.

Na kraju priopćenja donosi se popis kandidata za biskupijsko istraživanje o mučeništvu. Uz vlč. Martina Bubnja na tom popisu su još svećenici Andrija Loušin (+1937.), Ladislav Šporer (+1941.), Josip Pretner (+1943.), Juraj Matijević (+1943.), Zvonimir Milinović (+1943.), Vjekoslav Gržanić (+1943.), Andrija Mavrinac (+1943.), Stjepan Petranović (+1944.), Stjepan Horžić (+1945.), Matija Burić (+1945.), Viktor Perkan (+1945.), fra Eugen Kukina (+1945.), Srećko Blažević (+1946.) Alojzije Kristan (+1947.), Milan Hlača (+1951.), te vjernici laici Nikola Maljac (+1942.), Ladislav Pretner (+1943.), Julika Pretner (+1943.), Franjo Grabar (+1944.) i Marija Jakovac (+1945.).

"Između Božića i Nove godine smo nešto pričali o Međugorju i tako odlučili poći. Onda je to prešlo u tradiciju. Tako sada svake godine između Božića i Nove godine odaberemo jednu večer i odemo pješice iz Mostara do Međugorja. Molimo putem, pričamo, za zahvalu za sve što do sada imamo i što smo ostvarili i što će dolaziti“, rekao je Račić.

Račićevo svjedočanstvo još jednom potvrđuje kako Međugorje ima posebno mjesto u životima mnogih ljudi, bez obzira na profesiju, te kako i danas ostaje snažno odredište molitve i zahvale, osobito u blagdanskom vremenu.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Nažalost, ovo nije prvi put da je spomenik bio meta vandalizma. Sličan događaj zabilježen je i ranijih godina, nakon čega je kip obnovljen 2019. godine zahvaljujući zajedničkom angažmanu lokalne zajednice i donatora.

Vjernici se nadaju kako će nadležni pronaći počinitelje te da će kip ponovno biti obnovljen, kako bi Gradina i dalje ostala mjesto molitve i duhovne sabranosti, a ne meta bezumnog uništavanja.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Otac Tomaž Majcen, franjevac konventualac iz Slovenije, služi na Grenlandu od 2023. Sa sjedištem u glavnom gradu Nuuku, svakodnevno slavi misu u crkvi Krista Kralja – jedinoj katoličkoj župi na otoku – i često putuje u udaljene gradove kako bi posjetio katolike razasute po teritoriju.

„Ukupno ima oko 800 katolika“, rekao je Majcen za ACI Prensa te pojasnio kako su većina imigranti iz raznih zemalja, s malim brojem lokalnih Grenlanđana.

U najhladnijim mjesecima temperature mogu pasti znatno ispod minus 50 stupnjeva Celzija. Fra Tomaž, koji također uživa u promatranju sjeverne svjetlosti, rekao je kako klimatske teškoće i udaljenost oblikuju život župe, ali nedavna globalna pozornost donijela je drugačiju vrstu pritiska.

Nelagoda i tuga

Mala katolička zajednica, kao i veći dio šire populacije, reagirala je s mješavinom nelagode i tuge na nedavne izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa koji sugerira moguću aneksiju ili kontrolu nad Grenlandom. Otok se nalazi u strateški osjetljivoj regiji, uključujući i potencijalne rute za interkontinentalne projektile u hipotetskom sukobu između Washingtona i Moskve.

„Da, ima puno nelagode, iako je tiha. Ljudi ovdje nisu dramatični; rezervirani su. Ali strah ne viče uvijek – često šapuće… Neki me pitaju što mislim da će se dogoditi. Drugi jednostavno kažu: 'Ovo se ne čini ispravnim“, rekao je Majcen te istaknu kako ga najviše muči način na koji se o Grenlandu ponekad raspravlja u dalekim političkim debatama.

„O Grenlandu se govori kao da je objekt, a ne dom. Kao svećenik slušam ljude i osjećam kako ih ovakve izjave čine malima i nevidljivima. Iz Nuuka ove prijetnje mogu izgledati daleko, ali njihov emocionalni utjecaj je stvaran, objasnio je fratar.

Zanemarivanje živih ljudi

Strateška važnost Grenlanda porasla je kako polarna navigacija postaje sve izvedivija i kako bi arktičke morske rute mogle skratiti putovanja između Europe i Azije u nadolazećim desetljećima. No, Majcen je upozorio kako geopolitički razgovori često zanemaruju ljude koji tamo žive.

„Kada se ovakve riječi pojave u medijima, stvaraju buku, zbunjenost i tjeskobu među običnim ljudima... Život na Grenlandu obično je tih, usredotočen na obitelj, posao, vrijeme i zajednicu. Odjednom čujemo snažne riječi o 'preuzimanju kontrole' ili 'aneksiji', izgovorene vrlo daleko, bez poznavanja našeg naroda. Ono što me najviše uznemirava jest koliko se lako ljudsko dostojanstvo može zaboraviti. Političke debate usredotočuju se na teritorij, resurse i strategiju, ali rijetko na srce ljudi“, kazao je slovenski fratar.

Koja je misija Crkve na Grenlandu?

Grenland ima oko 57 000 stanovnika, a oko 95% pripada Evangeličkoj luteranskoj Crkvi. U svojim razgovorima sa župljanima Majcen često čuje brige koje nadilaze politiku.

„Neki me ljudi pitaju: 'Jesmo li važni? Hoće li se naš glas čuti? Jesmo li samo adut za pregovaranje? Ta pitanja dotiču se nečeg vrlo dubokog. Kao svećenik, vidim kako neizvjesnost slabi povjerenje i stvara tjeskobu“, objasnio je te primijetio kako se čak i prije nego što je Grenland ponovno privukao međunarodnu pozornost, otok suočavao s ozbiljnim društvenim izazovima, uključujući visoke stope samoubojstava i alkoholizma. U tom kontekstu, rekao je, misija Crkve uključuje pružanje stabilnosti i nade, shvaćajući potrebu za „nježnošću Evanđelja“, koje „nas podsjeća da svaka osoba ima lice, ime i priču“.

„Grenland je dom. To je dom obitelji, djece, starijih, tradicija i nada. Nismo samo komad zemlje, prazno mjesto na karti, niti samo led, minerali ili vojni položaj“, posvjedočio je fra Tomaž.

Iz tog uvjerenja, pozvao je na poštovanje Grenlanđana u svakoj raspravi o budućnosti otoka. „Na Grenlandu se ne može izgraditi budućnost bez Grenlanđana… Slušanje je važnije od govora. Poštovanje je važnije od moći“, istaknuo je fratar.

Pitanje vjere i ekumenizma

Grenland je također središnji dio rasprave o klimi, jer zagrijavanje ubrzava topljenje leda. Majcen je naglasio nedavnu odluku samoupravne grenlandske vlade da zabrani nova istraživanja ugljikovodika, unatoč značajnim neiskorištenim rezervama nafte i plina ispod zemlje. Izbor odražava i ekonomske stvarnosti jer su troškovi vađenja izuzetno visoki, a također i ekološke probleme, uz prioritete poput zaštite prirode, ribolova, turizma i širenja održive energije, uključujući hidroenergiju.

Za fra Tomaža, briga za grenlandski okoliš nije samo političko pitanje, nego i pitanje vjere.

„Naš krhki arktički okoliš jedno je od Božjih najimpresivnijih – i najranjivijih – remek-djela. Briga za njega ujedno je i način poštovanja prema svima koji ovdje živimo“, kazao je.

Također je pozdravio ekumenski odgovor luteranske većine u zemlji. Prema Svjetskom vijeću Crkava, luteranski biskup Grenlanda Paneeraq Siegstad Munk, potaknuo je župe da odgovore na napetosti moleći svake nedjelje „za Kraljevinu Dansku i Grenlandsku vladu“.

Majcen je naglasio da inicijativa odražava zajedničku kršćansku brigu za mir. „Kao kršćani, čak i iz različitih tradicija, dijelimo zajedničku brigu za mir i ljudsko dostojanstvo. U ovakvim trenucima, ekumensko jedinstvo nije teorija nego stvarnost. Molitva pomaže društvu da mirnije diše“, posvjedočio je fra Tomaž. A njegova nada za budućnost Grenlanda, kako je kazao, „jednostavna je i duboka“: „Da Grenland može rasti u miru, s dostojanstvom i poštovanjem. Da se mladi ljudi osjećaju ponosno na to tko su. I da strah nema zadnju riječ.“

Nakon usvajanja zapisnika s prethodnog zasjedanja biskupi su se osvrnuli na dopunske odredbe HBK-a uz Zakonik kanonskoga prava, koje su potom prihvatili i uputili u daljnju proceduru.

Biskupi su dali pozitivno mišljenje o prikladnosti pokretanja postupka beatifikacije i kanonizacije svećenika Martina Bubnja te skupine od petnaest svećenika i pet vjernika laika, koji su u teškim povijesnim okolnostima podnijeli mučeništvo kao svjedoci vjere od strane komunističkog režima.

Na zasjedanju se raspravljalo i o korištenju suvremenih informatičkih rješenja u vođenju župne administracije, s ciljem unaprjeđenja pastoralnog djelovanja i učinkovitijeg upravljanja povjerenim dobrima.

Tijekom zasjedanja donesene su i odluke o pojedinim mandatima unutar tijela HBK-a. Nadbiskup Zdenko Križić ponovno je izabran za člana Stalnoga vijeća HBK-a. Obnovljeni su mandati predsjedniku Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju nadbiskupu Đuri Hraniću, predsjedniku Odbora za migrante biskupu Boži Radošu te pročelniku Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral preč. Mariju Kopjaru.

Na kraju zasjedanja biskupima se pridružio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua.

Najavljeno je da će se zajedničko zasjedanje biskupa Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održati 9. ožujka 2026. u Banjoj Luci, izvijestilo je Tajništvo HBK-a.

Papa je rekao da je i sloboda savjesti sve češće na udaru.

„U ovom povijesnom trenutku čini se da države, čak i one koje tvrde da se temelje na demokraciji i ljudskim pravima, sve više dovode u pitanje slobodu savjesti“, rekao je papa Lav. „Ta sloboda, međutim, uspostavlja ravnotežu između zajedničkog interesa i dostojanstva pojedinca. Ona također naglašava da istinski slobodno društvo ne nameće uniformnost, nego štiti raznolikost savjesti, sprječavajući autoritarne tendencije i promičući etički dijalog koji obogaćuje društveno tkivo.“

Papa je također osudio „džihadističko nasilje“ te se osvrnuo na progon kršćana, nazvavši ga „jednom od danas najraširenijih kriza ljudskih prava, koja pogađa više od 380 milijuna vjernika diljem svijeta“.

„Ovdje bih osobito podsjetio na brojne žrtve nasilja, uključujući vjerski motivirano nasilje u Bangladešu, u regiji Sahel i u Nigeriji, kao i na žrtve teškog terorističkog napada prošlog lipnja na župu svetog Ilije u Damasku“, rekao je. „Ne zaboravljam ni žrtve džihadističkog nasilja u Cabo Delgadu u Mozambiku.“

U kolovozu je Fox News izvijestio da su međunarodni promatrači svjedočili kako su vojnici povezani s ISIS-om u središnjoj i južnoj Africi odrubljivali glave kršćanima te palili crkve i domove, pri čemu su neki od najbrutalnijih napada zabilježeni u Mozambiku.

Procjenjuje se da je više od 16 milijuna kršćana raseljeno iz svojih domova u subsaharskoj Africi, suočavajući se s prijetnjama progona, otmica, seksualnog nasilja i, u nekim slučajevima, smrti od strane islamističkih radikala.

Izvor

U ono vrijeme: Uziđe Isus na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle.

Ustanovi dakle dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar, i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma, i Andriju i Filipa i Bartolomeja i Mateja i Tomu i Jakova Alfejeva i Tadeja i Šimuna Kananajca i Judu Iškariotskoga, koji ga izda.

Svećenik: fra Mate Kolak.

Svake godine ovaj skup se održava uz 17. siječnja jer je upravo toga nadnevka 1975. godine prema Zakonu Veil, nazvanom po tadašnjoj ministrici zdravstva Simone Veil, prvi put legaliziran pobačaj u Francuskoj.

Ovogodišnji Hod za život održan je dvije godine nakon što je Francuska 2024. godine postala prva i jedina zemlja na svijetu koja je pristup pobačaju izravno ugradila u svoj Ustav.

Pariški Hod za život nije bio usmjeren isključivo na pobačaj, a rasprava o životnim pitanjima postala je intenzivnija posljednjih mjeseci. Francuska Nacionalna skupština usvojila je u ožujku 2025. godine Zakon o legalizaciji potpomognutog umiranja za odrasle koji pate od neizlječivih, ozbiljnih i terminalnih bolesti, kako fizičkih, tako i psiholoških.

Prosvjednici se protive planovima francuske vlade za legalizaciju eutanazije. „Kažu da možeš pomoći ljudima da umru. Ali namjera je donijeti smrt, a to nije naš posao. To ne može biti naš posao,“ rekla je gerijatrijska liječnica Geneviève Bourgeois u intervjuu za EWTN News. „Tako se ne umiruju ljudi. Postoji patnja, ali ako ubiješ patnika, ne ubijaš patnju, ubijaš pacijenta“.

Jedan od najistaknutijih katoličkih glasova u Francuskoj je biskup Dominique Rey, jedan od rijetkih visokih crkvenih velikodostojnika koji je sudjelovao na Hodu za život.

„Ne smijemo dirati život. Život je dar od Boga,“ rekao je biskup Rey za EWTN News. „U obrani života trebamo slobodu i hrabrost da se ne bojimo, čak i kada su neki mediji izravno protiv obrane života, slobode i neovisnosti. U Francuskoj, Europi i svijetu potrebna nam je hrabrost Crkve da kaže kako je to vrlo važno za budućnost čovječanstva i za budućnost Crkve: biti snažno angažiran u obrani života.“

Među prisutnima na ovogodišnjem Hodu za život u Parizu bila je i Emilie Quinson koja je učinila tri pobačaja. „Ono što mi je bilo vrlo teško je to što nisam bila informirana o tome što je pobačaj, pod kojim okolnostima se događa ili o njegovim posljedicama.“

Danas je Emilie Quinson vodeća osoba u pokretu za život u Francuskoj. „Udala sam se, imam petero divne djece, a moja kći je danas ovdje sa mnom. Prošla sam kroz dug proces ozdravljenja i oprosta jer za ženu koja je učinila pobačaj najteže je oprostiti - prvo oprostiti sebi, a zatim primiti Božji oprost.

Biskupi su na zasjedanju, između ostalog, dali pozitivno mišljenje o prikladnosti pokretanja postupka beatifikacije i kanonizacije svećenika Martina Bubnja te skupine od 15 svećenika i pet vjernika laika, koji su u teškim povijesnim okolnostima podnijeli mučeništvo kao svjedoci vjere od strane komunističkog režima.

Martin Bubanj bio je svećenik i prvi župnik na Sušaku kojeg su 1945. bez suđenja ubili partizani, a njegovo tijelo bacili u jamu Bezdan u Kostreni. Procjene govore kako je u jamu ubačeno od nekoliko stotina do čak 1500 ljudi, piše Bitno net.

Rođen 12. studenog 1898. u Malom Dolu kod Križišća, Martin je za svećenika zaređen 1921. Bio je prohrvatski orijentiran te jedan od predvodnika Katoličkog pokreta na Sušaku (danas dio Rijeke). U ožujku 1936. imenovan je župnikom na Trsatu, a nakon što je župa razdijeljena postao je prvim župnikom novoosnovane sušačke župe sv. Ćirila i Metoda.

Kako piše na stranicama Riječke nadbiskupije, nakon ulaska partizana na Sušak, 21. travnja 1945., župnik Bubanj uhićen je među prvima. S ostalim uhićenicima odveden je u školu u Kostreni, gdje je bio zadržan nekoliko dana te strijeljan i bačen u jamu Bezdan bez sudskog procesa. Vojni sud u Ogulinu tek će u svibnju, nakon njegova pogubljenja, podići optužnicu koju je sastavio izvjesni Benedetti.

U toj se optužnici navodi, među ostalim, da je bio pristalica Pavelićeve NDH, ali dalje nastavlja da “nije pristajao uz ustaški pokret koji je kritizirao i ismijavao”. Osim toga “bio je vrlo pametan i inteligentan, prijazan i dobar prema ljudima, tako da su ga svi voljeli. Pomagao je svima, pa čak i partizane je izvlačio iz zatvora. Na taj način htio je sakriti svoj pravi rad”, piše u optužnici Martinu Bubnju.

Župnik Bubanj predosjećao je svoju smrt. To se može iščitati iz oproštajnog pisma kojega je napisao svojim roditeljima 11. travnja 1945., otprilike dva tjedna prije svoje mučeničke smrti:

„Dragi roditelji!

Ne znam ča će biti s menom ću kamo poći ili uopće neću poći. Prilike su jako teške. Ja na svojoj duši nemam ništa, zla nisam načinio nikome, svima kojima sam mogao pomoći, ja sam pomogao. Koliko sam vremena izgubio obijajući pragove raznih ureda, da pomognem ljudima. Pa ipak čujem, da mi se groze, pišu protiv mene u svojim novinama itd.

Ako ostanem i poginem, znajte, da je to zato što sam katolički svećenik, koji sam propovijedao i branio svoju vjeru, koji nisam bio svećenik samo zato da misim i pobiram novce, nego kad je trebalo ustati na obranu vjere, ustao sam neustrašivo. Drugo zato, što sam se uvijek osjećao Hrvatom, i što sam uvijek osjećao za hrvatski narod, i pomagao tome narodu, kolikogod mije to bilo moguće.

Naškodio nisam nikome, zla nisam učinio nikome, radio sam samo za svoju vjeru i svoj narod. Drugo sve neka bude u rukama Božjim. Poginem li, nemojte ništa plakati, čak morate biti ponosni, da sam zavrijedio poginuti za Boga i vjeru.

Ako se odlučim za put, vratit ću se kada se prilike umire. Može to biti i brzo, a može trajati i dulje vremena. Samo Bog znade. Molite se Boga za mene, samo On će me čuvati.

Ljubi Vas i pozdravlja Vaš Tinko.

Sušak, dne 11. travnja 1945.“

Prošle godine Riječka je nadbiskupija molitvom kod jame Bezdan obilježila 80. obljetnicu njegova stradanja. Godine 1995. postavljena mu je spomen-ploča u atriju crkve Presvetog Srca Isusova na Sušaku.

Čestitke su uputili i državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin, zamjenik za opće poslove Državnog tajništva Edgar Peña Parra i apostolski nuncij u BiH mons. Francis A. Chullikatt.

„Povodom Vašega imendana, želio bih ujediniti svoje najljepše želje s posebnom molitvom Gospodinu za Vas i za nakane, koje nosite u svom srcu“, istaknuo je kardinal Parolin.

„Vaša eminencijo, povodom lijepe okolnosti – Vašeg imendana – upućujem Vam svoje najiskrenije dobre želje, zajedno s jamstvom svog stalnog sjećanja u molitvi pred Gospodinovim oltarom“, poručio je nadbiskup Parra.

„Pridružujući se čestitkama i dobrim željama u molitvi za Vaše nakane, zajedno sa svim osobljem Apostolske nuncijature, s dubokim poštovanjem i odanošću, ostajem Vaš u Gospodinu“, istaknuo je apostolski nuncij mons. Chullikatt.

Pozdravljajući vjernike mons. Sente se prisjetio da je točno prije 200 godina mladić Juraj Dobrila iz Istre došao u Karlovac na školovanje kao siromašan đak, a kasnije je postao biskup i narodni preporoditelj hrvatskog naroda u Istri. „Danas nam iz Istre dolazite Vi dragi biskupe donoseći vjeru koju su upravo u Istri učvršćivali spomenuti Juraj Dobrila, mons. Božo Milanović, blaženi Miroslav Bulešić i toliki drugi velikani hrvatskog naroda u Istri. Popu njih učvrstite nas u vjeri“, rekao je na početku mise mons. Sente.

U homiliji biskup Štironja posvjedočio je da je kao svećenik često poticao mlade obitelji, bračne drugove u raznim životnim poteškoćama da se uteknu svetom Josipu i rekao da su ga puno puta ljudi nazvali ili došli osobno i rekli: „župniče uistinu dobro ste nas uputili, molili smo se, utekli smo se svetom Josipu i dobili smo uslišanje.“

Biskup Štironja je potaknuo na molitvu da se začeta djeca rode. „Živimo u vremenu uvoženja radne snage. Svi smo tome svjedoci. I to svakoga dana slušamo. Potrebne su nam ruke stranaca kako bismo zadovoljili tržište rada. No upitajmo se koliko je ruku već pod majčinim srcem proglašeno usahlim i neželjenim, koliko začetih ruku svakoga dana završi u kantama kao medicinski otpad? Večeras pozivam na molitvu za sve one žene i majke, muškarce koji su pred teškom životnom odlukom koja može označiti i opteretiti sve njihove dane do kraja života. Molimo večeras za njih zagovor svetoga Josipa, molimo da se rodi svako začeto dijete. Ne zato što nam treba radne snage nego zato što je to znak zahvalnosti za život koji nam je darovan. Ljudi kojima je darovan život odlučuju hoće li se netko roditi ili neće. To je apsurd. Ako smo mi dobili prigodu da se rodimo i dođemo na svijet, da iskoristimo svoje talente, onda trebamo omogućiti da se svako začeto dijete rodi. Molimo da srce žena i majki, muškaraca i očeva ne usahne. Neka ih svjetlo ne napusti i odvede u tamu grijeha iz kojeg se jako teško izlazi“, potaknuo je mons. Štironja.

Pozvao je vjernike da otvore Bogu srce i predaju mu ruke sklapajući ih na molitvu te da se utječu svetom Josipu. „Čovjek koji ne priznaje svoju usahlost i grijeh gubi radost. Te je grijehe potrebno priznati, za njih se pokajati, ispovjediti ih i okajati. Osoba koja ne priznaje svoje grijehe pada u još dublje i teže grijehe koji ga guše i suše, ne samo ruku nego i dušu i srce i cijeli život. Slično se događa i s društvom jer čovjek je dio društva, čovjek čini društvo. Društvo koje ne priznaje, ne prepoznaje svoju usahlost i manjkavost, društvo je koje srlja u još dublje i veće poteškoće i osuđeno je na propast“, uputio je biskup.

Potaknuo je na molitvu za zagovor svetog Josipa „neka zaštiti sve majke i očeve, sve sinove i kćeri, neka zaštiti sve naše obitelji kako bi u njima uvijek boravio Isus.“

Rekavši da Isus po svojoj Crkvi nudi ozdravljenje duše i tijela u svojim sakramentima, mons. Štironja primijetio je da „to blagoslov i snaga našega hrvatskog naroda koji još ima smisla za ispovijed, za euharistiju, koji vjeruje da mu Presveto Tijelo Kristovo može nahraniti dušu, da se sakramentom pomirenja oslobađa, da on nije znak srama nego povratak na dostojanstvo djeteta Božjega.“

Pri kraju misnog slavlja član Povjerenstva za ekumenizam i međureligijski dijalog Zagrebačke nadbiskupije prof. Patafta predmolio je prigodnu molitvu za jedinstvo kršćana u sklopu Molitveni osmine za jedinstvo kršćana.

Kao znak biskupu Štironji uručen je portret blaženog Miroslava Bulešića, rad akademskog slikara Ivana Ivice Marekovića.

Biskup Štironja čestitao je na uzdignuću Nacionalnog svetišta u basilicu minor te sve pozvao na hodočašće u Istru stopama Miroslava Bulešića, Jurja Dobrile i drugih velikana naše vjere i hrvatskog naroda rodom iz Istre.

Kao vanjski znak pripreme i slavlja proglašenja manje bazilike planira se izraditi u bronci Sveta vrata koja je osmislio akademski slikar Petar Dolić.

Manja bazilika (lat. basilica minor) počasni je naslov za katoličke crkvene građevine. Njime se želi istaknuti osobita povezanost crkve s Papom, kao i njezino značenje za mjesnu Crkvu. Radi isticanja te činjenice na pročelja crkavâ koje nose taj naslov stavlja se Papin grb.

U ono vrijeme: Isus se s učenicima povuče k moru. Za njim je išao silan svijet iz Galileje. I iz Judeje, iz Jeruzalema, iz Idumeje, iz Transjordanije i iz okolice Tira i Sidona — silno je mnoštvo čulo što čini i nagrnulo k njemu.

Stoga reče učenicima neka mu se zbog mnoštva pripravi lađica da ga ne bi zgnjeli. Jer mnoge je ozdravio pa su se svi koji bijahu pogođeni kakvim zlom bacali na nj da bi ga se dotakli.

A nečisti duhovi, čim bi ga spazili, padali bi preda nj i vikali: »Ti si Sin Božji!« A on im se oštro prijetio da ga ne prokazuju.

Svećenik: fr Luka Kvesić.

Uronjeni smo u kulturu brzine, neposrednosti, žurbe, kao i odbacivanja i ravnodušnosti, koja nas sprječava da se približimo ili zaustavimo na putu kako bismo uočili potrebe i patnju kojima smo okruženi, primjećuje Papa. Tumačeći evanđeosku prispodobu o milosrdnom Samarijancu, Sveti Otac, tragom svetog Augustina, primjećuje da Gospodin nije htio poučiti tko je bližnji izranjenog čovjeka iz prispodobe, već kome on treba postati bližnji. Naime, nitko nije bližnji drugome osim ako mu se ne približi svojom slobodnom voljom. Stoga, onaj koji mu je iskazao milosrđe postao mu je bližnji, ističe Papa.

Ljubav nije pasivna; ona ide u susret drugome; biti bližnji ne ovisi o fizičkoj ili društvenoj blizini, već o odluci da volimo. Stoga kršćanin postaje bližnji patnicima, slijedeći primjer Krista, istinskog Božjeg Samarijanca koji se približio ranjenom čovječanstvu. Nije riječ o pukim djelima čovjekoljublja, već o znakovima u kojima možemo prepoznati da osobno sudjelovanje u patnji drugih označava sebedarje, nadilazeći zadovoljavanje potreba kako bismo osigurali da naša vlastita osoba postane dio dara. Tu ljubav mora jačati susret s Kristom, koji se iz ljubavi predao za nas, piše Papa u svojoj Poruci za Svjetski dan bolesnika 2026.

Tumačeći u nastavku dvostruku zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, Papa ističe kako primat Božje ljubavi znači da se ljudska djela ne poduzimaju radi osobne koristi ili dobivanja nagrada, već kao očitovanje ljubavi koja nadilazi obredne propise i pretače se u istinsko klanjanje: služenje bližnjemu znači djelom pokazati ljubav prama Bogu.

U svojoj poruci papa Lav XIV. izrazio je želju da kršćanskom načinu života nikada ne uzmanjka te bratske, „samarijanske“ dimenzije, uključive, hrabre, predane i podupiruće, koja ima svoje najdublje korijene u našem jedinstvu s Bogom, u vjeri u Isusa Krista. Ražareni tom božanskom ljubavlju, moći ćemo se istinski posvetiti svima koji pate, posebno našoj braći i sestrama koji su bolesni, stariji i potlačeni, piše Papa.

s iskrenom radošću i zahvalnošću Gospodinu pozdravljam vas na ovome izvanrednom plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije. Okupili smo se u odgovornosti služenja, svjesni da nam je povjereno poslanje koje nadilazi osobne sposobnosti, ali se oslanja na snagu Duha Svetoga i na našu bratsku povezanost u biskupskoj službi. Također srdačno pozdravljam generalnoga tajnika, zamjenika generalnoga tajnika te glasnogovornika Hrvatske biskupske konferencije.

Bratsku dobrodošlicu i srdačan pozdrav izražavam dvojici novoimenovanih zagrebačkih pomoćnih biskupa, mons. Vladi Razumu i mons. Marku Kovaču, koji prvi put sudjeluju na zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije. Vaša prisutnost među nama, dragi biskupi Vlado i Marko, znak je trajne obnove i sveopće brige za partikularne Crkve, konkretno za Crkvu zagrebačku i Crkvu u Hrvatskoj. Jamčimo vam našu molitvenu blizinu i bratsku potporu moleći Gospodina da vas ispuni mudrošću, razboritošću i pastirskom hrabrošću u povjerenoj vam službi.

Braćo u biskupstvu, naše se zasjedanje odvija u vremenu dubokih antropoloških i civilizacijskih prijepora. Upravo zato s osobitom pozornošću i odgovornošću slušamo učiteljski glas Svetoga Oca Lava XIV. koji je u svome govoru od 9. siječnja upućenom diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici dao snažnu i proročku dijagnozu stanja suvremenoga svijeta. Taj govor nadilazi okvire klasične diplomatske analize. On je, u pravome smislu riječi, antropološki i moralni kompas za naše vrijeme.

Sveti Otac jasno je upozorio da se nalazimo pred dubokom krizom razumijevanja čovjeka. U središtu te krize nije tek političko ili društveno pitanje, nego antropologija bez istine, antropologija koja se postupno odvaja od stvarnosti stvorenosti, od naravnoga zakona i od objektivne istine o ljudskoj osobi. Papa je s posebnom jasnoćom istaknuo da se u suvremenim ideološkim konstrukcijama čovjek sve češće promatra kao projekt, a ne kao dar; kao autonomni subjekt bez uporišta u istini o vlastitoj naravi, umjesto kao biće odnosa.

U tome kontekstu Sveti Otac govori o opasnome „kratkom spoju“ ljudskih prava prema kojemu se ona više ne temelje na dostojanstvu osobe, nego na promjenjivim ideološkim kriterijima, pri čemu se neka od njih, poput prava na život, prava na slobodu savjesti i prava na vjersku slobodu, relativiziraju ili čak dovode u pitanje uime navodno „novih prava“. Papa je jasno naglasio da se takav proces ne može smatrati napretkom, nego znakom duboke dezorijentacije jer kada pravo izgubi vezu s realnošću i prirodom stvari te istinom, tada ono prestaje štititi čovjeka i postaje sredstvo pritiska.

Posebno je snažan bio Papin osvrt na pitanje uporabe jezika i pojmova. Upozorio je da se danas riječi sve češće odvajaju od stvarnosti koju bi trebale označavati, čime se narušava mogućnost istinskoga dijaloga. Jezik, umjesto sredstva susreta i razumijevanja, postaje oružje kojim treba prevariti ili udariti i uvrijediti protivnike. U tome svjetlu Sveti Otac progovara o jeziku koji se, pod izlikom inkluzivnosti, pretvara u sredstvo isključivanja onih koji se ne žele odreći vlastite savjesti ili se ne uklapaju u dominantne ideološke obrasce. To je, kako Papa upozorava, osobito vidljivo u zapadnim društvima koja se još uvijek pozivaju na demokratske vrijednosti.

Sveti Otac s velikom je ozbiljnošću progovorio i o slobodi savjesti, naglasivši da ona nije prijetnja društvu, nego njegov temelj. Kada se sloboda savjesti marginalizira ili proglašava smetnjom, tada se otvara put suptilnim oblicima autoritarizma. Papa je podsjetio kako je prigovor savjesti – bilo u području medicine, obrazovanja ili javne službe – čin vjernosti istini, a ne oblik pobune protiv društvenoga poretka.

U istome antropološkom ključu Sveti je Otac snažno branio obitelj utemeljenu na braku između muškarca i žene kao povlašteno mjesto učenja ljubavi, odgovornosti i služenja životu. Govoreći o dramatičnome padu nataliteta i krizi obitelji, upozorio je da se ne može graditi budućnost društva ako se istodobno potkopava sama kolijevka života. Odatle proizlazi i njegov jasan i nedvosmislen stav o neprihvatljivosti pobačaja, eutanazije i surogat-majčinstva koje je nazvao praksama koje duboko vrijeđaju dostojanstvo i djeteta i žene pretvarajući život u predmet raspolaganja.

Sve te Papine misli nisu usmjerene protiv, nego za čovjeka. One nisu izraz zatvorenosti, nego istinske brige za budućnost čovječanstva. Sveti Otac u raznim prigodama neumorno poziva Crkvu da ne odustane od svoje proročke zadaće podsjećajući svijet u ljubavi i istini da bez transcendentnog temelja nema ni trajnoga mira, ni pravednoga društva, ni istinske slobode. U tome svjetlu, njegove riječi nisu samo poticaj, nego i poziv na odgovornost, osobito nama biskupima, koji smo pozvani biti čuvari pologa vjere i branitelji cjelovite istine o čovjeku.

Mi, hrvatski biskupi, osjećamo se pozvanima da u duhu učiteljstva pape Lava XIV. s još većom jasnoćom i razboritošću promičemo, bistrimo i tumačimo nauk Crkve te da vjernicima, ali i cjelokupnomu društvu, pokazujemo pravi smjer u vremenu obilježenome pomutnjom pojmova i nesigurnošću vrednota. To podrazumijeva ne tek reagiranje na izazove, nego trajno i strpljivo vršenje učiteljske službe kako bi istina evanđelja ostala svjetlo savjesti, mjerilo razlučivanja i temelj autentične slobode.

Pozvani smo u jedinstvu s Petrovim nasljednikom čuvati polog vjere od razvodnjavanja, ali ga ujedno izlagati s pastoralnom mudrošću kako bi bio razumljiv, životan i usmjeren na spasenje čovjeka. U tome se poslanju ne iscrpljuje samo naša odgovornost prema Crkvi, nego i naša služba narodu Božjemu kojemu smo poslani da, vođeni istinom u ljubavi, usmjerujemo, ohrabrujemo i razlučujemo svjedočeći da put Crkve ostaje put nade, razuma i vjernosti Kristu.

Teme ovoga izvanrednog zasjedanja pozivaju na razborito i odgovorno razlučivanje. Na današnjemu zasjedanju razmatrat ćemo dopunske odredbe Hrvatske biskupske konferencije uz Zakonik kanonskoga prava koje imaju za cilj jasnije i uređenije vršenje crkvene vlasti i službi. Osvrnut ćemo se i na pokretanje postupka beatifikacije i kanonizacije Martina Bubnja i njegove subraće, svjedoka vjere i vjernosti Kristu u teškim povijesnim okolnostima. Također ćemo se baviti pitanjem informatizacije župne administracije, svjesni da i na tom području Crkva treba odgovorno i razborito koristiti suvremena sredstva, služeći se njima u korist pastoralnoga djelovanja i boljega upravljanja povjerenim dobrima.

Razmotrit ćemo i mandate u tijelima Hrvatske biskupske konferencije, kao i druga pitanja, imajući uvijek pred očima dobro Crkve i vjernost našemu zajedničkom poslanju.

Braćo, neka nas u svemu vodi Duh istine i jedinstva. Neka naše promišljanje i naše odluke budu prožete molitvom, poniznošću i odgovornošću pred Bogom i pred narodom koji nam je povjeren. S tim pouzdanjem započnimo rad ovoga izvanrednog zasjedanja moleći Gospodina da sve vodi na svoju slavu i na dobro Crkve u Hrvatskoj.

Mons. Dražen Kutleša,

predsjednik HBK-a

Nakon što je portal Washington Free Beacon objavio detalje o događaju, fakultet je tiho ukinuo četiri administrativne pozicije. Među otpuštenima su voditelji ureda za multikulturalne resurse, vjerski i duhovni život te „Queer Resource Center“.

Iako uprava fakulteta tvrdi da su otkazi dio ranije planiranog „restrukturiranja“, javnost i roditelji sumnjaju da je riječ o pokušaju sanacije štete nakon nacionalnog zgražanja.

Osobito oštre kritike uputili su bivši studenti i roditelji, ističući da je dopuštanje ovakvog ponašanja u kapelici čin dubokog nepoštovanja prema religijskoj tradiciji i osnovnim standardima pristojnosti.

Dok Amherst pokušava opravdati svoje odluke reorganizacijom, slučaj ostaje pod povećalom javnosti kao primjer krize vrijednosti i odgovornosti na suvremenim sveučilištima.

Glazbenik je na društvenim mrežama objavio snimku pjevanja spomenute pjesme u dvorani, što je odjekivalo dvoranom. Podsjetimo, Thompson se oglasio i prije utakmice i napisao "Naprijed Hrvatska".

Uđe ponovno u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: »Stani na sredinu!«

A njima će: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« No oni su šutjeli. A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: »Ispruži ruku!«

On ispruži – i ruka mu zdrava! Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

View this post on Instagram

A post shared by VJERA LJUBAV I DOMOVINA (@vjera_i_domovina)

Posebno dirljiv trenutak zabilježen je kada su joj prišla dva dječaka, jedan ju je snažno zagrlio, dok je drugi, s potpunom nježnošću, poljubio njezinu ruku. U tim tihim gestama nije bilo ni žurbe ni riječi, samo iskrena zahvalnost i osjećaj bliskosti koji se rijetko viđa. Ni odrasli nisu skrivali emocije, žene su joj prilazile, saginjale se, grlile je i ljubile u obraz, primajući krunicu kao dar, ali i kao blagoslov.

Baka Zdravka sve je dočekivala s blagim osmijehom i mirom, jednostavno, onako kako je i živjela. Ti prizori danas ostaju snažan podsjetnik da svetost često živi upravo u malim, tihim ljudima, onima koji ne govore mnogo, ali svojim životom dotaknu srca tisuća.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Jedne je subote Isus prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: »Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?«

Isus im odgovori: »Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u Dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?«

I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji, gospodar je subote!«

Svećenik: p. Ivan Dominik Iličić.

„To je za žaljenje i nije se smjelo dogoditi“, priopćila je Europska rukometna federacija (EHF) za švedski Sportbladet.

Iz EHF-a ističu da se sporni glazbeni zapis nije nalazio na službenoj playlisti pripremljenoj za utakmicu.

 „Sve playliste za sve dvorane unaprijed su pregledane i odobrene od strane organizacijskih timova i EHF-a. Ova pjesma nije bila dio tog popisa“, navodi se u njihovu odgovoru.

Prema informacijama EHF-a, hrvatska je delegacija na dan utakmice u više navrata zatražila da se pjesma pusti u dvorani, no zahtjev je svaki put bio odbijen.

Kako je pjesma unatoč tomu ipak puštena, iz federacije nisu objasnili.

„To što se na kraju dogodilo iznimno je žalosno. Sporna pjesma ni na koji način ne predstavlja vrijednosti koje ovo prvenstvo promiče“, poručuju iz EHF-a.

 Dodaju kako je slučaj odmah interno prijavljen svim timovima zaduženima za glazbeni program na ostalim arenama, kako bi se spriječilo ponavljanje sličnih incidenata.

Kada su pristupili skeniranju ulaznica, redari su ih obavijestili da nije dopušteno nošenje nacionalnih sportskih dresova. Naređeno im je da ih preokrenu ako žele ući, prenosi croexpress.eu.

Hrvatske zastave su im pritom oduzete.

Erceg je zatražio objašnjenje nakon čega mu je rečeno da je zabranu uvela Ženska teniska federacija (WTA) nakon prošlomjesečnog masakra na australskoj plaži Bondi Beach. Erceg je primijetio da na internetu nije bilo obavijesti o zabrani nošenja dresova nacionalnih reprezentacija.

Nakon što je upitao ima li unutra na stadionu ikakvih majci koje može kupiti odgovoreno mu je da ode u trgovinu Kmart.

Kako bi izbjegli daljnje tenzije, Erceg i Simic su preokrenuli dresove te tako ušetali na tribinu. Ondje su ih drugi gledatelji pitali zašto hodaju u preokrenutim dresovima. Ostali su zatečeni kada su ugledali gledatelje u dresovima drugih reprezentacija i to s ispravne strane. Također i Filipince koji su bodrili igračicu Eale koja je pobijedila s 4-6, 6-4 i 6-4.

Nakon što se pročulo za incident oglasio se ministar sporta i rekreacije Mark Mitchell putem glasnogovornika. Zatražio je informacije o tome što se dogodilo.

“U izoliranom incidentu koji se dogodio u utorak, redar je krivo interpretirao mjeru”, izvijestio je glasnogovornik turnira ASB Classic.

Pravila turnira, rekao je, brane unošenje nacionalnih zastava, a ne dresova, majica ili druge odjeće s nacionalnim obilježjima.

“Nikome ne smije biti zabranjen ulaz zbog načina odijevanja, osim ako je ono neprikladno ili uvredljivo. Tijekom turnira su mnogi navijači bili odjeveni u odjeću raznih nacionalnih vrsta”, izjavio je glasnogovornik. Dodao je da su nakon incidenta svi redari obaviješteni o ispravnoj mjeri.

Novine New Zeland Herald navele su da je prošle godine isti problem imao jedan američki navijač jer je na stražnjoj strani jakne imao zastavu SAD-a. Bilo mu je objašnjeno da ne smije ući tako sa zastavom pa je morao staviti jaknu u ruksak ili ju odnijeti u automobil.

Zaštitarska kompanija Executive Security Group, čiji su zaštitari zaustavili Ercega i Simica, odbila je komentirati događaj i uputila novinare na organizatore turnira.

Erceg je razgovarao s nekoliko Hrvata na tribini koji su mu navodno rekli da su imali isti problem. Među njima je bio i 82-godišnjak koji je nakon ulaska ponovno okrenuo dres na ispravnu stranu.

Na kraju se u priču uključio nogometni klub Auckland FC koji je Ercegu i Simicu ponudio ulaznice za ložu s hranom i pićem za iduću utakmicu koju igraju 24. siječnja s Central Coast Marinersima.

Na Novom Zelandu živi oko 100.000 osoba hrvatskog porijekla, podatak je Ureda za Hrvate izvan Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu.

U homiliji biskup Palić je vjernike pozvao na dublje razumijevanje kršćanske borbe, pobjede i mira, polazeći od evanđeoskih riječi Ivana Krstitelja: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta.“ Biskup je istaknuo kako Ivan ne pokazuje na ratnika s mačem, niti na političku ili vojnu silu, nego na Jaganjca – krotkoga, ranjivoga i nevinoga. Time, kako je naglasio, Bog objavljuje da zlo ne pobjeđuje nasiljem, mržnjom i osvetom, nego ljubavlju, žrtvom i križem.
Govoreći o blagoslovu kipa sv. Mihovila arkanđela, biskup Petar je pojasnio kako u tome nema proturječja. U Božjem kraljevstvu Jaganjac i Ratnik nisu suprotnosti: Isus pobjeđuje žrtvom i poslušnošću Ocu, dok sveti Mihovil pobjeđuje vjernošću i svjedočenjem istine sadržane u njegovu imenu – „Tko je kao Bog?“
Osvrćući se na biblijska čitanja, biskup je podsjetio na riječi proroka Izaije o Sluzi Gospodnjemu kojega Bog čini svjetlom narodima, naglasivši da Bog ne traži oružje ovoga svijeta, nego srce koje mu pripada. Sveti Pavao, dodao je biskup, podsjeća da smo pozvani biti sveti ne vlastitom snagom, nego milošću, te da je mir plod pobjede dobra nad zlom, a ne bijega od borbe.
Dio homilije bio je posvećen stvarnosti Bosne i Hercegovine. Biskup Petar je istaknuo kako su ljudi na ovim prostorima siti rata, nasilja i razaranja, ali da borba protiv Zloga nikada ne smije prestati. Ta borba, kako je naglasio, nije protiv čovjeka, nego protiv grijeha, mržnje, osvete, laži i ravnodušnosti koje razaraju obitelji, zajednice i vjeru.
Sveti Mihovil predstavljen je kao znak duhovne budnosti, a ne simbol nasilja. On ne podiže mač protiv čovjeka, nego protiv Sotone, a njegova snaga ne dolazi iz njega samoga, nego iz potpune poslušnosti Bogu. Biskup je podsjetio kako nije slučajno da se kip sv. Mihovila blagoslivlja upravo u župi Presvetoga Srca Isusova, jer iz toga probodenoga, ali ljubavlju ispunjenoga Srca izvire svaka prava snaga.
Zaključujući homiliju, biskup Petar je vjernike pozvao na osobno prepoznavanje Jaganjca Božjega. Kao što je Ivan Krstitelj svjedočio ono što je vidio i doživio, tako su i kršćani pozvani dopustiti Kristu da uklanja njihove grijehe, slabosti i sebičnost, kako bi postali krotki, ponizni i autentični svjedoci u svijetu. U toj svakodnevnoj borbi, naglasio je biskup, pobjeda već pripada Jaganjcu i Bogu.

Na završetku svete mise okupljenima se obratio predstavnik udruge Volonteri Filipa Nerija – Marijini ratnici Miljenko Jurić, koji je tom prigodom uručio prigodne darove biskupu Paliću i župniku don Rajku, a potom je župnik uputio riječi zahvale svima koji su na bilo koji način pridonijeli ovom događaju.

Nakon misnog slavlja vjernici su se u procesiji uputili u crkveno dvorište, gdje je biskup Petar blagoslovio novopostavljeni kip svetog Mihovila arkanđela te ga predao vjerničkoj zajednici na pobožnost i štovanje.

Monumentalni kip, visok 330 centimetara i težak četiri tone, dar je udruge Volonteri Filipa Nerija – Marijini ratnici, postavljen u dogovoru sa župnikom, a riječ je o jednom od četrnaest kipova svetog Mihovila koje ova udruga daruje hrvatskom narodu od Vukovara preko Bosne i Hercegovine do Dubrovnika, kao trajni znak duhovne zaštite i ustrajnosti na povijesnim ognjištima, pri čemu je inicijativa povezana i s obilježavanjem 1100. obljetnice Hrvatskog kraljevstva. Posebnu važnost ovom događaju daje činjenica da je riječ o jedinom kipu svetog Mihovila postavljenom na području Hercegovačko-neretvanske županije, a svečanosti su, uz brojne vjernike, nazočili i predstavnici policije, čiji je sveti Mihovil nebeski zaštitnik, kao i predstavnici županijskih vlasti, gosti i prijatelji župe.

Slavlje je nastavljeno u crkvenom dvorištu uz prigodno čašćenje, pjesmu mladića iz župnog folklora i bratsko druženje, dok će novopostavljeni kip trajno ostati vidljiv znak vjere i zajedništva župne zajednice Bijelog Polja.

cnak.ba

Dok je njegovo tijelo nepomično ležalo na tlu, on je izvan tijela svjedočio prizoru iz zraka. U tom trenutku čuo je glas koji mu se izravno obratio: „Umro si, ali vraćam te u život iz dva razloga: dajem ti drugu priliku i postoji nešto što još moraš dovršiti.“

Nakon oporavka, Mustafa je počeo tragati za Bogom koji govori. Pronašao je Novi zavjet, a isti onaj glas koji je čuo u trenutku smrti, potvrdio mu je: „Ovo je tvoje.“ Kroz čitanje Evanđelja i unutarnje oslobođenje od vjerskog straha, primio je spoznaju o potpunom oproštenju grijeha kroz Isusa Krista, prenosi novizivot.hr.

Njegova nova vjera donijela mu je mir, ali i progon. Zbog širenja kršćanstva i osnivanja kućnih crkava u Iranu, Mustafa je više puta zatvaran i osuđen na deset godina zatvora pod optužbom za otpadništvo i ugrožavanje nacionalne sigurnosti.

Ipak, kroz niz čuda, uključujući i neobjašnjive administrativne pogreške u sudstvu, Mustafa je pušten na slobodu, nakon čega je uspio pobjeći u Tursku.

Danas Mustafa poručuje da kršćanstvo nije samo religija, već živi odnos s osobom Isusa Krista. Njegova poruka vjernicima na Zapadu je jasna: „Ako ste još na zemlji, to je zato što Bog s vama ima svrhu. Ne bojte se progona, jer Isus je vrijedan cijeloga našeg života.“