Na početku braka dobila je dijagnozu potpune neplodnosti. PCOS je, kako svjedoči, uzrokovao potpuni izostanak ovulacije, a pet ginekologa, troje u Bosni i Hercegovini i dvoje u Hrvatskoj, potvrdilo joj je da ne postoje realne mogućnosti za začeće. Unatoč tome, duboko u njezinu srcu nije nestala želja da jednoga dana postane majka.
No tada je obitelj pogodila mnogo teža kušnja. Njezin suprug Tomo dobio je dijagnozu glioblastoma IV. stupnja. Prema njezinu svjedočanstvu, zloćudni tumor nalazio se uz leđnu moždinu, a nakon operacije uslijedili su gubitak hoda, invalidska kolica, zračenje i kemoterapije. Želja za djetetom odjednom je ostala u drugom planu jer je pred njima bila borba za Tomov život.
„Tada smo se prestali boriti za dijete i počeli se boriti za život“, svjedoči.
Tražeći snagu i utjehu, iz Bosne i Hercegovine odlazili su na molitvene susrete za ozdravljenje i iscjeljenje, a 20. rujna 2025. stigli su u Križevce, na prvu godišnjicu dolaska relikvija sv. Šarbela. Došli su prvenstveno moliti za Tomino zdravlje, no prije molitve za ozdravljenje okupljeni su pozvani da Bogu prikažu svoje nakane. Dok je suprug stajao pokraj nje, potpuno iscrpljena od svega kroz što su prolazili, prvi put je zavapila Bogu i za sebe. Menstrualni ciklus u tom joj je trenutku izostajao već više od pola godine.
Tada je, kako navodi u svjedočanstvu, predvoditelj molitve po daru spoznanja rekao da se među okupljenima nalazi žena koja moli za svoje žensko zdravlje te da će se za nju pomoliti.
„U tom trenutku osjetila sam ugodnu toplinu u području trbuha. Trajala je upravo onoliko koliko je trajala molitva“, prisjeća se.
Suprugu je poslije ispričala što se dogodilo, ali nije tome pridavala veliko značenje niti je očekivala da će se njezin život samo nekoliko tjedana poslije potpuno promijeniti.
Tijekom listopada počela je osjećati sve izraženije simptome, a 1. studenoga završila je na hitnoj službi. Liječnici su posumnjali na upalu slijepog crijeva i pripremali je za hitnu operaciju, no tijekom obrade uslijedilo je otkriće koje nitko nije očekivao – bila je trudna, i to u osmom tjednu trudnoće.
Ona i Tomo ostali su u šoku.
Njezin ginekolog imao je stare nalaze i znao da više od pola godine nije imala menstrualni ciklus. Nakon pregleda ponovno je proučio medicinsku dokumentaciju i, prema njezinu svjedočanstvu, rekao im: „Jeste li vi svjesni da ovo dijete, prema svemu što vidim u vašim nalazima od prije samo nekoliko mjeseci, nije imalo nikakvu realnu mogućnost da bude tu gdje jest?“
Budući da mjesecima nije imala ciklus, Tomo ga je upitao može li se ultrazvukom približno utvrditi kada je došlo do začeća. Liječnik je pogledao nalaz i procijenio da bi se vrijeme začeća moglo smjestiti upravo oko 20. rujna, dana kada su supružnici bili u Križevcima i molili po zagovoru sv. Šarbela.
Kada su mu ispričali što se toga dana dogodilo, liječnik im je, prema njihovu svjedočanstvu, izgovorio riječi koje nikada nisu zaboravili:
„Ovo dijete vam je od Boga darovano.“
Vijest je iznenadila i liječnicu u Žepču koja ju je pratila više od deset godina i dobro poznavala njezinu dijagnozu. Kada joj je rekla da je trudna, ali i da joj je suprug teško bolestan, liječnica je zaplakala.
„Ja sam ateist. Ne vjerujem u Boga, ali ja ovo ne mogu opisati drugačije nego kao čudo. Ne znam kome da se molim, ali molit ću se za vas“, riječi su liječnice koje majka prenosi u svom svjedočanstvu.
Činilo se da je usred najteže životne borbe u njihov dom stiglo svjetlo, no njihova priča tu nije završila. Mjesec dana prije Tomine smrti ponovno su bili u Križevcima, dva dana prije njegova novog snimanja magnetskom rezonancijom. Bila je posljednja subota u mjesecu i okupljeni su molili za njega, a nalaz koji je potom stigao ponovno ih je ispunio nadom.
Prema svjedočanstvu njegove supruge, na nalazu se ranije praćena tumorska promjena više nije prikazivala kao prije te je ostao ožiljak. Liječnici su, kaže, bili iznenađeni, a jedna je liječnica takav razvoj događaja opisala kao iznimno malo vjerojatan.
Supružnici su pomislili da je njihova molitva uslišana upravo onako kako su se nadali.
„To je to. Tomo je zdrav. Još jedno čudo iz Križevaca“, pomislili su.
Samo mjesec dana poslije Tomo je preminuo.
Nakon svega što su proživjeli bilo je gotovo nemoguće razumjeti zašto je nakon tolikog razloga za nadu ipak uslijedio rastanak. „Nismo razumjeli. Pitali smo se: zašto nada u ozdravljenje ako ga nema?“, priznaje njegova supruga.
Odgovor koji je s vremenom pronašla nije bio odgovor na pitanje zašto je Tomo morao umrijeti, nego drukčije razumijevanje molitve. Shvatila je da Bog nije na svaku njihovu molitvu odgovorio onako kako su oni očekivali.
Tomo nije dobio ozdravljenje za koje su toliko molili, ali u njihov je život stigla Lucija.
Njihova djevojčica, njihova nova radost i novo svjetlo.
Lucija je rođena 7. lipnja, u vremenu koje je odgovaralo procjeni trudnoće prema ultrazvuku. Tomo nije dočekao trenutak kada će svoju djevojčicu moći primiti u naručje, ali prije smrti dao joj je ime.
Upravo zato ovo svjedočanstvo nije samo priča o trudnoći nakon dijagnoze neplodnosti niti priča o molitvi po zagovoru sv. Šarbela. Ono govori i o jednom od najtežih pitanja vjere – što se događa kada molimo svim srcem, a odgovor koji dobijemo nije onaj kojem smo se nadali?
„Tomo nije dobio ozdravljenje za koje smo molili. Ali dobili smo Luciju. Našu djevojčicu. Našu novu radost. Novo svjetlo“, svjedoči njegova supruga, dodajući riječi koje možda najbolje sažimaju sve što je njihova obitelj prošla:
„Bog nam nije odgovorio na sve molitve onako kako smo očekivali. Ali nam je pokazao da je bio prisutan u svakoj od njih.“
Za ovu obitelj događaji koji su uslijedili nakon molitve u Križevcima ostali su neraskidivo povezani sa zagovorom svetog Šarbela, libanonskog pustinjaka kojemu se brojni vjernici diljem svijeta utječu upravo u bolesti i životnim situacijama koje se čine bezizlaznima. Njihovo osobno svjedočanstvo nije isto što i službeno crkveno priznanje čuda, ali za njih Lucijin život ostaje dar koji su primili u trenutku kada su ljudski razlozi za nadu bili gotovo nestali.
Tomo nije ostao s njima onako dugo kako su željeli i molili, niti je dočekao svoju Luciju, ali joj je ostavio ime i ljubav oca koji ju je čekao. A njegova supruga danas svoju priču završava spoznajom do koje je morala doći kroz radost i kroz križ: ponekad odgovor na molitvu doista ne izgleda onako kako smo ga zamišljali, ali to ne znači da molitva nije bila čuta.
