Nakon izbora pape Lava XIV. za novoga poglavara Katoličke crkve te o tome kako je on doživio taj izbor razgovarali smo sa zagrebačkim nadbiskupom i predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije mons. Draženom Kutlešom.
– Jeste li očekivali ovako brz završetak konklave?
– Izbor novoga pape koji je uzeo ime Lav XIV. doživio sam s iskrenim zadovoljstvom i dubokom nutarnjom radošću, kao dar s neba u ovome povijesnom trenutku za Crkvu. Osobito me raduje što je Sveti Otac izabran brzo i u velikom suglasju kardinala izbornika, što je, po mojem sudu, znak djelovanja Duha Svetoga u zajedništvu kardinalskoga zbora. Izbor kardinala Prevosta doživljavam kao očit izraz Kristove vjernosti i ljubavi prema svojoj Zaručnici – Crkvi. On dolazi kao pastir u pravom trenutku potvrđujući još jednom kako Božja Providnost nadilazi naša ljudska očekivanja i planove.
Iako su sâm ishod i trajanje svake konklave nepredvidivi, ne bih rekao da me brzina iznenadila. Gledajući trajanje nekoliko prethodnih konklava i kontekst ove posljednje: zdravstveno stanje pape Franje, ozračje molitve i pripreme u mjesecima koji su prethodili, bilo je za očekivati da su kardinali već ušli u Konklavu s ozbiljnim promišljanjem i otvorenošću srca. Upravo zato vjerujem da je njihova odluka bila plod zrelog razlučivanja, vođenoga Duhom Svetim i ljubavlju prema Crkvi, a stoga i brzo usuglašena.
– Novi Papa dolazi s mjesta prefekta Dikasterija za biskupe, kojemu ste i vi član. Možete li nam reći nešto više o njemu?
– Sveti Otac, papa Lav XIV., kao nekadašnji prefekt Dikasterija za biskupe, ostavio je snažan dojam na sve nas koji smo imali prigodu s njime surađivati. Riječ je o čovjeku duboke i promišljene vjere, prožete iskrenom pobožnošću i pouzdanjem u Božju providnost. Posebno me uvijek dojmila njegova ljudska toplina, pozorna prisutnost u susretu i nenametljiva, ali djelotvorna empatija prema svakom čovjeku, osobito prema onima koji trpe ili se osjećaju zaboravljenima.
– Njegov životni put prilično je bogat?
– Njegova životna i službena putanja uistinu je bogata i raznolika. Kao redovnik stekao je nutarnju slobodu i jednostavnost evanđeoskoga života, kao poglavar i biskup razvijao je mudrost pastirske skrbi, a kao prefekt pokazivao visoku razinu crkvene razboritosti i odgovornosti, osobito u imenovanjima novih pastira Božjega naroda. U njegovu duhovnom profilu susrećemo sklad zrele teološke misli i konkretne pastirske osjetljivosti, a njegovo djelovanje nosi pečat univerzalnosti: rođen i odrastao u Sjedinjenim Američkim Državama, služio je Crkvi u Latinskoj Americi, a iz Rima crkvama diljem svijeta ostajući uvijek duboko ukorijenjen u Evanđelju.
U njegovoj osobi možemo s pravom prepoznati odjek najboljih odlika njegovih prethodnika: karizmatsku srdačnost i pristupačnost svetoga Ivana Pavla II., misaonu dubinu i teološku jasnoću pape Benedikta XVI., te suosjećajnu blizinu s ranjenima ovoga svijeta, koja je obilježila pontifikat pape Franje. No, ono što ga osobito resi jest duboko ukorijenjena poniznost – ona evanđeoska, kao plod dugih sati provedenih u molitvi, razmatranju i vjernosti Kristu.
U njegovu izboru prepoznajem znak Duha Svetoga koji Crkvi daruje čovjeka molitve, razbora i milosrdne blizine.
– Kako je izgledala suradnja s njim kao prefektom Dikasterija?
– Sveti je Otac svoju službu prefekta Dikasterija za biskupe obnašao tijekom nešto više od dvije godine, no i u tom, naizgled kratkom vremenu, ostavio je dubok i trajan trag. Njegovim dolaskom na čelo spomenutog Dikasterija osjetila se promjena duha: unio je ozračje smirene jasnoće, sabranosti i istinske sinodalnosti. Radne su sjednice bile obilježene otvorenošću, argumentiranim promišljanjima i, nadasve, međusobnim uvažavanjem. Nije nastupao s krutih pozicija, nego ozbiljno odvagujući iznesene argumente i osluškujući glas Duha u svjetlu stvarnosti mjesnih Crkava.
S posebnim poštovanjem ističem tu njegovu sposobnost razumjeti raznolikost Crkve u njezinoj katoličkoj, to jest, sveopćoj širini. Uvijek je pokazivao istančan osjećaj za konkretne pastoralne i kulturne okolnosti svake pojedine biskupije. Bio je sposoban zauzeti stav, ali nikada autoritarno ili jednostrano, nego kao onaj koji je slušao, razabirao i molio.
– A vaša konkretna suradnja?
– Moja suradnja s njime bila je, u tom smislu, vrlo konstruktivna i prožeta dubokim povjerenjem. Kao kolege po struci, obojica sa snažnim osloncem u teologiji i kanonskom pravu, često smo brzo nalazili zajednički jezik u ocjeni kandidata i razmatranju važnih smjernica za rad Dikasterija. No, izvan profesionalne suradnje, imao sam i osobnu radost susresti ga u neformalnim okolnostima, gdje se još jasnije očitovala njegova jednostavnost, duhovitost i blizina čovjeku. Nije nosio težinu funkcije kao teret moći, nego kao služenje Crkvi, a to je nešto što nadahnjuje i ostaje u srcu.
Njegov stil vodstva bio je duboko evanđeoski: nastupati ne iz pozicije sile, nego iz snage argumenata, molitve i razboritoga dijaloga.
– Kako će izgledati njegov pontifikat tj. koliko će nastaviti put pape Franje?
Sveti Otac, papa Lav XIV., tijekom svoje službe u Rimskoj kuriji pokazivao je duboko poštovanje i sinovsku odanost prema papi Franji. Njihovo zajedništvo nije bilo samo institucionalno, nego duhovno i osobno. Dijelio je evanđeosku osjetljivost pape Franje za malene, ranjene, siromašne i marginalizirane, one na koje svijet često zaboravlja, a Crkva im je pozvana biti majka i utočište. Tu blizinu i toplinu, koje su obilježile pontifikat pape Franje, sadašnji Papa nosi u sebi, rekao bih, kao nešto što je sraslo s njime, što je dio njegova redovničkoga duha, života u različitim kulturama i osobne povijesti.
Stoga nema nikakva razloga očekivati oštar zaokret. Naprotiv, vjerujem da će papa Lav XIV. znati nadograditi ono što je njegov prethodnik započeo, možda ne toliko gestama koje privlače pažnju, koliko tihom, promišljenom i stabilnom obnovom Crkve iznutra. Njegova jasnoća misli, preciznost izraza i sposobnost sagledavanja stvarnosti iz više dimenzija mogli bi biti upravo ono što Crkva u ovome trenutku treba: čvrstu ruku koja vodi, ali ne razdvaja; razboritu riječ koja usmjerava sjajem istine koja izgrađuje i neistomišljenike.
Osobno vjerujem da će papa Lav XIV. biti most između povjerenja koje je papa Franjo usadio u srca mnogih i potrebe Crkve za jasnijim usmjerenjem u vremenu koje je često obilježeno konfuzijom i ideološkim podjelama. U njemu prepoznajem pastira sposobnoga pomiriti različite naglaske i duhovne struje, a da pritom ne dira u čistoću vjere i jasnoću crkvenog nauka. Njegov pontifikat mogao bi biti vrijeme zrelosti, razlučivanja i tihe snage koja dolazi od Gospodina.
Intervju u cijelosti pročitajte OVDJE
