U koncelebraciji bili su domaći župnik Silvio Eljuga, duhovnik sestara Hrvoje Špehar, župnik zavjetovanice Darko Bručić Pavuk, a uz redovnice Kćeri Srca Isusova iz samostana slavlju su nazočili i rodbina i prijatelji iz zagrebačke župe sv. Luke evanđelista u Travnom.
Na početku povezavši svečane zavjete s. Antonie Marie s Međunarodnim danom osoba s invaliditetom biskup je naveo Isusove riječi koje po njemu na neki način povezuju ta dva događaja. „Isus je jednom tumačio vrijednost ženidbe i onih koji su pošli za beženstvom, tj. djevičanstvom: Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati. U tom smislu oni koji se posvete Bogu u redovništvu ili svećeništvu sami su sebe onesposobili za ženidbu, odnosno dragovoljno su je se odrekli propter regnum coelorum – poradi kraljevstva nebeskoga. Što to znači? Kraljevstvo je nebesko sam Gospodin jer on, Utjelovljena Božja Riječ, u sebi je ostvario dolazak Božjeg kraljevstva. Kad i kako Bog kraljuje, ne nalikuje ljudskoj vladavini: Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaš njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga. Gospodin nama služi, onaj je koji daje svoj život radi našeg života. I da bi se jasnije pokazala ta razlika između ljudske zajednice, koja ima svoje ishodište i cilj samo u ljudskome, i božanske koja izvire iz samog božanskog izvora, Bog poziva neke ljude da radi kraljevstva nebeskog ostave svoju osobnu obitelj, da umjesto da izgrađuju zajednicu ljudsku, oni svojim životom pokazuju da je božanska zajednica veća i važnija. Tako se neki sami onesposobiše za ženidbu, zato i naše sestre, i današnja zavjetovanica s. Antonia Maria izabire život u ovom samostanu, odnosno u ovoj družbi Bogu posvećenih duša. Polaže danas svečane tj. doživotne ili kako ih se voli nazivati i vječne zavjete, da bi živjela i izgrađivala Božje kraljevstvo: djevičanstvo, siromaštvo i poslušnost“, poručio je biskup.
Osvrnuvši se na misna čitanja biskup je rekao kako ona govore o potrebnoj budnosti odnosno spremnosti za dolazak Sina Božjega. „Iz Knjige proroka Izaije (Iz 63,16b-17b; 64, 2b-7) slušali smo teške samooptužbe… Prorok govori i o sebi, ali još više o izabranom narodu koji se odmetnuo od Boga, ali koji je svjestan svoje krivnje i priznaje svoje grijehe. No, ne vidi u sebi niti u svojem narodu načina ni snage da se oslobodi svog zla i zato vapije Gospodinu moleći ga da siđe s neba i spasi ga. Tako u nama odzvanja i naša najpoznatija adventska pjesma koja je zapravo molitva: Padaj s neba, roso sveta, padaj s rajske visine… Ta je rosa sveta zapravo sam Gospodin kojega su iščekivala stoljeća, koji je jedini kadar svoj narod obnoviti, očistiti i podići, donijeti mu spasenje, radost i mir. On dolazi s neba. Važno je iščekivati ga. Vapijmo i mi, neka Gospodin koji je došao, koji dolazi i koji će doći bude s nama danas“, rekao je mons. Košić.
U nastavku govoreći o Evanđelju po Marku biskup je podsjetio kako ono donosi Isusove riječi učenicima pozivajući ih na budnost „Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas“. „On uzima prispodobu o čovjeku koji povjerava svoje imanje slugama, a on otputova. Ne zna se kada će se vratiti i zato je važno da ga njegovi sluge i ukućani dočekaju spremni, da ih ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte! Ovo izvanredno iščekivanje također je dio redovnog, ali i redovničkog života kršćanina. Svi mi Kristovi vjernici znamo, i tako i ispovijedamo: Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Krist će doći. Neki kažu da je sve trpljenje i zlo svijeta koje se neprestano sručuje na ljude upravo zato jer Gospodin još nije došao. Oni misle da je trebao odmah, ili barem puno prije, doći, a ne da ga čekamo opet stoljećima – kao ono nakon iščekivanja starozavjetnih pravednika i proroka. Oni su vapili Gospodinu da dođe i spasi ih od pokvarenosti svijeta, od pokvarenosti koja je u njima samima, da ne ovlada njima, da budu čisti i spremni za život s njime. I on je došao. No, mnogi ga nisu prepoznali. Mnogi ga i danas još čekaju. A mi? Mi kršćani smo upoznali u Isusu iz Nazareta Krista, Mesiju, Spasitelja. No, on je proživio naš ljudski život, činio je svima samo dobro, liječio, tješio, pridizao, naučavao, pozivao na obraćenje, ali i šibao svojom riječju one koji su prijetvorni, koji druge osuđuju, koji se bogate na račun sirotinje, one koji se izvana pokazuju kao vjernici a iznutra su puni grabeži… i ti su ga zamrzili i vrebali kako da ga uklone. I premda su uspjeli u svojim naumima, jer on je bio nevin optužen i predan u ruke mučiteljima koji ga osudiše i raspeše, koji ubiše Život, taj je njihov uspjeh bio kratka vijeka jer je on koji je Život uskrsnuo od mrtvih i započeo je novo razdoblje nade i spasenja za one koji povjeruju u njega i slijede ga. On je i sada s nama i poziva nas da mu vjerujemo, da se pouzdamo u njega i da ga ljubimo, osobito u braći koja su najpotrebnija jer su odbačena od svih, jer on u njima pati, a treba našu utjehu i našu ljubav“, zaključio je biskup te na kraju zaželio zavjetovanici da bude ne samo odjećom čista i bijela, kao jutrošnji snijeg, nego još više svojom dušom i ljepotom ljubavi prema Kristu i Crkvi, prema Bogu i svakom čovjeku.
Nakon popričesne molitve sve okupljene je pozdravio duhovnik Špehar pročitavši papinski blagoslov zavjetovanici i svim okupljenima na ovom slavlju.
